Panorama 20. stoljeća

U romanu Avijatičar ruski pisac Jevgenij Vodolazkin obuhvatio je cijelo 20. stoljeće sudbinom jednoga čovjeka. Romanu je glavni junak Inokentij Platonov, rođen 1900, a umro na samu koncu stoljeća, 1999, i kroz prizmu njegova života prelamaju se brojni aspekti burnoga stoljeća. Inokentij je doživio revoluciju, iskusio vlast Sovjeta te bio žrtva staljinističkog terora; u 32. godini odveden je u sibirski logor na Soloveckim otocima (gdje je neko vrijeme bio zatočen i Karlo Štajner, autor slavne knjige 7000 dana u Sibiru), a nakon brojnih tortura biva podvrgnut eksperimentu zamrzavanja u tekućem dušiku. Iz hibernacije bude ga 1999, a s obzirom da se u život vratio lišen pamćenja, on na nagovor liječnika počinje voditi dnevnik, kako bi probudio sjećanja. To mu uspijeva, a čitatelj u tim zapisima prati njegovo odrastanje, detalje iz obiteljskog života, zaljubljivanje, iskustvo življenja u komunalnom stanu koji su nakon revolucije bili prisiljeni dijeliti s više nepoznatih ljudi, sve dok ne postane žrtva denuncijacije i bude odveden u logor, stravičnu stvarnost, što Vodolazkin dočarava sa šokantnom uvjerljivošću. Inokentij prisjećanja kombinira s opisima svojega doživljavanja ovodobne zbilje, čije anomalije pod pogledom čovjeka iznenada bačena u novo vrijeme kapitalizma, političkog populizma i konzumerizma dodatno dolaze do izražaja. Roman istodobno sadržava i kritiku staljinizma i suvremene pohlepe i nesolidarnosti, potrošačke histerije i sveopće površnosti. Najdojmljivije se to pokazuje na primjeru slave koju Inokentij stječe kao preživjeli subjekt eksperimenta, slave koja je rezultat koristoljublja medija i politike, koji ga koriste kao pijuna u ostvarenju svojih ciljeva.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.

U najpotresnijoj epizodi romana Inokentij posjećuje Anastasiju, s kojom je prije logorske internacije bio u vezi, nakon što sazna da je još živa, da ima 93 godine i da leži u bolnici u dementnom stanju. Tamo je, zbog nebrige bolničkog osoblja, primoran promijeniti joj pelenu, a autor na dirljiv način uprizoruje taj groteskom obojen susret čovjeka koji je u fizičkom obličju tridesetogodišnjak sa svojom davnašnjom ljubavi, a koja je, iako su vršnjaci, od njega fizički starija šezdeset godina. No on je još voli, a ljubav spram nje i nada da će je ponovo sresti održala ga je u logoru, i sretan je što je u prilici uopće je ponovo vidjeti. Iako ga ona ne prepoznaje, njezina prisutnost prvi mu je dokaz da cijelo to čudno, nesvakidašnje iskustvo ne sanja, a taj postupak pranja izmetom uprljana tijela dementne starice dodatno ga učvršćuje u zbilji.

Unatoč motivu ZF-žanra Vodolazkin fabulu zadržava u granicama stvarno mogućeg, a inačicu putovanja kroz vrijeme koristi za problematizaciju sjećanja, sučeljavanja prošlosti i sadašnjosti unutar jednoga uma i u okviru iskustva jedne osobe. Fokusirajući se na problem iskustva autor analizira u kojoj mjeri ono oblikuje čovjeka i mijenja ga, uz zaključak da je preduvjet za to osviještenost. Bez toga trauma ostaje tek modrica koja brzo nestane i ne upravlja budućim postupcima subjekta iskustva. No roman je ujedno potresno svjedočanstvo o staljinističkim logorima, osuda strahota, gladi, stravičnih premlaćivanja kojima su milijuni ljudi bili podvrgavani, što je sve uvjerljivo opisano. Inokentijev zaborav – koji uz pomoć dr. Geigera i supruge Nastje (unuke svoje ljubavi iz mladosti Anastasije) uspijeva nadvladati – pokazuje se nesvjesnim otporom protiv tih iskustava, koja vraćanjem u svijest izazivaju nove traume. Zato se zaborav može promatrati dvojako, kao prokletstvo zbog lišenosti identitetskog utemeljenja osobe, ali i kao blagoslov, zbog stravičnosti iskustava koja zaboravom ostaju izvan dohvata. Stoga, kad mu se sjećanja vrate, Inokentij neka iskustva pokušava potisnuti natrag u mrak zaborava. Ali ne uspijeva te mu ostaje boriti se s tim paradoksom života, ako želi normalno živjeti. A upravo spoznaja koliko život može biti strašan i na kako je stravičan način u logorima mnogima život oduzet otežava mu uživanje u novostečenom životu, unatoč svijesti da je zapravo vraćen iz mrtvih. Pritom se sve vrijeme osjeća stranim tijelom u sadašnjosti, ne uspijeva se s novom zbiljom zbližiti, sve doživljava poput apstrakcije; zbilju proučava, ali stalno ostaje distanciran, kao da je bačen u vrijeme, ne ćuteći se njegovim dijelom.

Filozofska potka romana religijski je utemeljena; Inokentij je inačica uskrsloga Lazara, njegovo odmrzavanje svojevrsno je uskrsnuće cijeloga naraštaja, a svaka pojedinost koje se prisjeti iz ondašnjeg vremena postaje pojedinost cijele epohe. A na savjesti je današnjice njegova iskustva shvatiti kao upozorenje o izopačenjima u smjeru kojih svaka vlast može krenuti, ako si dopusti osjećaj svemoći. Naslov romana, osim što je u vezi s junakovom zaljubljenošću u zrakoplovstvo, simbolizira nezavisnost i samoću; u zraku avijatičar (iz vremena junakove mladosti) potpuno ovisi o svojoj vještini, ali je i posve osamljen, što je bila i Inokentijeva sudbina. Jer unatoč velikoj zaljubljenosti u suprugu, i unatoč njihovu skladnu odnosu, on ostaje osamljenikom u vremenu koje ne osjeća svojim. Unatoč svakodnevnoj interakciji s dr. Geigerom i Nastjom, njegov se život ipak u potpunosti svodi na ono unutarnje. On živi u svojoj glavi, u svojim mislima i sjećanjima, kao da ga i dalje od okoline i ljudi i njihova utjecaja odvaja kapsula u kojoj je bio zatvoren tijekom zamrznutosti. No njegova sklonost zrakoplovstvu ima još jednu dimenziju – avijatičarov pogled na svijet je širi, obuhvatniji, najbliži pogledu boga, avijatičar ima povlasticu božanske perspektive.