Otkrivanje zasute baštine

U studenom 2014. utemeljen je pri Staroslavenskom institutu u Zagrebu Znanstveni centar izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo. Taj si je centar stavio u zadatak istraživanje glagoljičnih knjiga koje su nastale u Bermu, malom mjestu u središnjoj Istri, u blizini Pazina. Sačuvana su četiri glagoljična kodeksa iz toga mjesta (dva misala i dva brevijara) i svi se danas čuvaju u Ljubljani, u Sveučilišnoj knjižnici, kamo su dospjele iz knjižnice čuvenoga Žige Zoisa. Ponekad se stoga brevijar o kojem govorimo naziva ljubljanski.

Izd. Staroslavenski institut, Zagreb, 2018.

Znanstvenici okupljeni u radnom sastavu Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo potaknuti su i indicijama da je u srednjem vijeku u Bermu djelovao skriptorij, ali i činjenicom da je naša paleoslavistika pokazivala nešto manje zanimanja za beramske kodekse. Odlučili su se da počnu s Drugim beramskim brevijarom, velikim kodeksom iz 15. stoljeća koji ima dva dijela. U prvom se nalazi Proprium de tempore i on ima 264 lista (dakle 528 stranica). Listovi su veliki: 30 x 21 cm. Spomenuti znanstvenički tim izdao ga je u dva sveska: u prvom je preslika glagoljičnoga teksta, a u drugom je taj glagoljični tekst preslovljen u latinicu, a prije latiničkoga teksta nalaze se predgovor, opis tekstova koji se u glagoljičnom tekstu nalaze (biblijska i otačka), izložena su načela preslovljavanja (transliteracije) koja su u skladu s načinom preslovljavanja koji zagrebački Staroslavenski institut već dugo upotrebljava i koja pomažu da iz latiničkoga teksta točno znamo kako je nešto u glagoljičnom originalu zapisano, što onda omogućuje raznovrsna jezikoslovna i druga istraživanja. Filološka obrada nudi dakle paleografske, povijesne, povijesnoumjetničke, liturgijske i književnopovijesne podatke što će u obliku baza podataka biti javno dostupno kada posao bude dovršen.

Znanstvenici Staroslavenskoga instituta imaju veliko iskustvo i u preslovljavanju s glagoljice na latinicu: Drugi beramski brevijar transliteriralo je trinaest znanstvenika, od kojih jedanaest iz te ustanove i dvije znanstvenice iz Bugarske, a sadržaj brevijara i identifikaciju biblijskih čitanja napravile su iskusnije institutske snage.

Prije časoslovnoga (brevijarskoga) teksta naši su nam znanstvenici ponudili i bilješke koje su (također glagoljicom) vlasnici i čitatelji brevijara upisivali na njegovim stranicama, na marginama teksta. Hrvatski glagoljični korpus pun je takvih zapisa, koji s jedne strane oponašajući brevijarske i druge tekstove iskazuju svoju skromnost, a s druge bilježe dragocjene podatke o svome vremenu i mjestu. Tako npr. žakan (đakon) Gašpar Hrastić kaže da mu je „zemlja mati, grob hiža, grehi bogatstvo“ oponašajući tradiciju iskazivanja skromnosti koju je često sretao u svojoj glagoljičnoj lektiri. Beramski pak plovan (župnik) Martin Milohanić zapisuje 1660. da je te godine bila velika kuga u Trstu i u mnogim drugim mjestima, i da je bilo ratova i da su im Mlečani branili da dolaze k njima, ne zbog kuge, nego zbog Austrije, i da se te godine mnogo vina pokvarilo itd.

Dakle dragocjeni su i ti naknadni zapisi, ali naravno najvažniji su brevijarski tekstovi koje su redovničke zajednice i svećenici čitali u određene sate svakoga dana (otud za brevijar imamo hrvatski naziv časoslov). Važno je razumjeti da su svećenici čitali brevijar svakodnevno i da su upijali ritam i melodiju brevijarskih tekstova. A ti su svećenici nerijetko pisali i one druge, neliturgijske tekstove, dakle beletrističke i pravne npr., pa se u ukupnom srednjovjekovnom korpusu osjeti utjecaj brevijara, posebno nekih njegovih dijelova, kao što su psalmi ili legende i slični njima po izrazitijem odmaku od svagdanjega jezika.

Ovakvi opsežni kodeksi poticajni su za povijesnojezična istraživanja, za bogaćenje naših spoznaja o najstarijem slavenskom književnom jeziku, koji najčešće zovemo staro(crkveno)slavenski i o različitim razinama hrvatskoga jezika. Zanimljivi su također i za proučavatelje naše likovne kulture. Za Drugi beramski brevijar utvrđeno je da ga je do 40. lista pisala jedna, vještija, ruka, a dalje manje vješta pa su u drugom dijelu iluminacije manje kvalitetne. „Inicijali su izrađeni nevještom rukom u raznim bojama, figurice svetaca vrlo su rustične, ali i vrlo simpatične“, piše Milan Mihaljević, koji je napisao i Bilješke o jeziku Drugoga beramskoga brevijara na temelju 120 stranica iz druge brevijarske knjige koje je transliterirao u okviru posla o kojem pišemo. Zaključuje da se, kao i inače u našim glagoljičnim kodeksima, prepleću elementi crkvenoslavenskoga jezika naslijeđeni iz predloška s kojega je brevijar prepisan i elementi piščeva govora koje je on, svjesno ili nesvjesno, unosio u tekst. Mihaljević po tim osobinama zaključuje da je kodeks pisan u središnjoj Istri, vjerojatno u samu Bermu, a da je prepisan sa starijega predloška, koji najvjerojatnije potječe s Krka. Ti njegovi zaključci samo pokazuju da itekako ima smisla izdavati ovakve stare glagoljične, kao uostalom i druge, rukopise jer će oni kompetentnim istraživačima omogućiti da iznjedre mnoštvo spoznaja iz hrvatske jezične, književne, liturgijske, likovne i druge prošlosti.