Objektivno kao osobno

Jadranki Fatur, dugogodišnjoj profesorici na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te najizrazitijoj predstavnici hiperrealističnog slikarstva u Hrvatskoj, smjera začeta u Sjedinjenim Državama 1970-ih, koji je težio visokorealističnom prikazu motiva na slikarskom platnu, Muzej suvremene umjetnosti priredio je retrospektivu kojoj je kustosica Martina Munivrana. Slikaričin cjeloživotni opus prikazan je iscrpno i kontekstualiziran odlomcima iz njezinih zapisa, kao i (nažalost uglavnom nepotrebnim i odveć raspričanim) njezinim iskazima koji stoje uz brojne slike.

Iz postava izložbe Jadranke Fatur  / Snimila Ana Opalić

Kao dodatak, na izložbi je prikazano nekoliko slika američkih hiperrealista Roberta Bechtlea, Malcolma Morleyja, Roberta Cottinghama, Richarda McLeana i Dona Eddyja iz Zbirke Ludwig bečkoga MUMOK-a. Američki su autori pokazali vrhunsko baratanje medijem, neospornu vještinu i invenciju u pristupu slici, kao i zrelo shvaćanje slikarstva kao mogućnosti apsolutnoga prisvajanja i kontrole stvarnosti. Uz to, izložba u posebnom segmentu nudi mali presjek mlađih umjetnika koji se danas, svaki na svoj način, bave realizmom, odnosno pokušavaju uvjerljivo predočiti doživljenu stvarnost. Posebno je zabavno tamo vidjeti ironično konceptualan rad Janka Ivčića, koji izlaže bilježnice sa svojim zapisima o realnosti u slici, hipertrofiju teorije koja na neki način predstavlja tu realnost ukoliko prihvatimo postmoderni relativizam po kojemu je fenomen tek ono što se o njemu govori – dakle slikarstvo je govor o slikarstvu u određenom društvenom kontekstu. Iako je svaki izbor izlagača autorsko djelo kustosa ili izbornika koji ga mora sam opravdati, u ovome bolno nedostaje Stipan Tadić, izraziti tragatelj za prikazom stvarnosti među mlađim slikarima, u čijim formama (i njihovim mijenama) postoji izrazita doza patosa i upisivanja sebe u stvarnost koju prikazuje.

Neprijeporno je kako je realizmu u mlađih autora cilj uvesti specifičan poredak u svijet koji se prikazuje, poredak koji bi ovjerovio i predočio umjetnikovu svijest, njegovu prisutnost i jedinstvenu perspektivu. U tom smislu dragocjena su i poigravanja mogućnostima montaže globalnog, internetskog imaginarija Stjepana Šandrka ili Pavla Pavlovića, kao i ustrajavanje na iscrpljivanju vlastitoga doživljaja te poistovjećivanja osobne percepcije i prostora Zlatana Vehabovića, koji stvarnost prikazuje precizno, ali s distorzijama kojima teži naglasiti svoju prisutnost i senzibilitet. Svi ti opusi teško se mogu ne nazvati realizmom, bio on hiper-, foto-, nad- ili bez nekoga od tih prefiksa. Onima kojima je potrebna i teoretska legitimacija, realizam u slikarskom prikazu tumačila je i filozofija 20. stoljeća (od Spenglera do Foucaulta) kao reprodukciju čovjekova pogleda, što podrazumijeva sistematizaciju viđenoga, vlast nad njime, ali i njegov neponovljiv osobni doživljaj. Ključ htijenja spomenutih suvremenih realista svakako je poistovjećivanje i isprepletanje pojedine stvaralačke senzibilnosti sa suvremenim tehnologijama kojima percipiramo stvarnost, odnosno današnjih vizualnih komunikacija, čemu pripadaju i sve atraktivniji i neobičniji filmski efekti, sve dostupnije visokorezolucijske kamere i stalno rastuće baze potrebnih i nepotrebnih podataka na internetu.

Slika kao način komunikacije

Zvijezda izložbe, Jadranka Fatur, rođena je u Zagrebu 1949, a za njezin likovni razvoj posebno se bitnim čini utjecaj suptilnoga Krste Hegedušića, u čijoj je majstorskoj radionici naukovala. Njegov osjećaj za ljudsku zajednicu i njegov verizam prisutni su u njezinoj stvaralačkoj metodi. Godine 1972. umjetnica slika kompoziciju Kralj i ja, posvetu Tizianovu portretu Karla V. iz 1548, kojom odaje divljenje starim majstorima, istodobno aplicirajući na sliku crvenu rukavicu, u duhu kulta predmeta kao izražajnog sredstva, karakteristična za 20. stoljeće. Tu je već jasno da je riječ je o autorici zaljubljenoj u slikarski jezik i njegove mogućnosti, autorici koja se ne želi potvrđivati eksperimentom, nego koja sliku vidi kao mogući način komunikacije i spajanja vlastite svijesti i svijeta oko sebe. To je, zapravo, bila njezina potraga za stvarnošću, kako glasi podnaslov retrospektive.

Na studijskim putovanjima u Pariz (1977) i u SAD (1979) mogla je uživo vidjeti radove nekih od najvažnijih predstavnika tada sve popularnijeg američkog hiperrealizma. Njezina djela nastaju u pokušaju slijeđenja tog stila. Sam hiperrealizam može se protumačiti željom za apsolutnim posjedovanjem naslikanoga prizora, kao i potvrđivanjem umjetnikove ličnosti u njemu, odnosno u naslikanoj stvarnosti. Iako fotografije služe kao predlošci, smisao hiperrealizma teško se može svesti na što vjernije preslikavanje fotografije. Uostalom, nešto tako banalno kao prepisivanje iz jednoga medija u drugi ne bi moglo opravdati cijeli jedan pokret i brojna sjajna ostvarenja i osobnosti koja je iznjedrio. Slika nikada nije identična fotografiji, niti treba biti – u svakoj razlici, svakom odstupanju, krije se specifičan identitet slikarskoga djela. Precizno prevođenje prizora u sliku na platnu samo je još jedan mogući trag slikara u stvarnosti, koji može biti jednako intenzivan kao i apstraktna gesta.

Stil Jadranke Fatur karakterizira prilično tvrda linija i često zanemarivanje teksture naslikanoga, što proizvodi napetost između uvjerljivosti koju slika obećava i one koju daje. U toj distanci koja se stvara s obzirom na prikazani predmet nalazi se autorica i način na koji se ona koristi slikarskim jezikom da bi progovorila gledatelju. Izdvojen i naslikan na platnu prizor nije svačiji, iako djeluje tako. On nije objektivan, nego filtriran umjetničinom sviješću i tehnikom. Slika Sjaj antikvarnice (1987) obraća nam se poplavom toplog svjetla u mraku i likovnom igrom koju ono izaziva, a Park here (1983) gradnjom atmosfere oblačnoga prekooceanskog predvečerja. Mi koji sliku gledamo ne gledamo dokument, nego izmanipuliranu stvarnost, onu stvarnost koju umjetnica želi da vidimo.

A čemu onda fotografija kao predložak, čemu onda ta visoka mimeza? To je pitanje koje se može postaviti svim hiperrealistima. Jedinstvena odgovora na to nema u teoretskim spisima. Najbliži se krije u užitku varke, u igri s medijima koja je zapravo jedan od temelja umjetničkog stvaralaštva i koja postoji u umjetnosti od kada se koristi perspektiva u slikarstvu i njezine mogućnosti iluzionizma, s kojima su se umjetnici zabavljali tijekom stoljeća (primjerice Mantegna u Mantovi ili Pozzo u Rimu). U tom smislu čini mi se jako neuvjerljiva (i pojmovno i praktično) distinkcija između hiperrealizma i fotorealizma, istaknuta na jednom mjestu na izložbi: kao da se teoretičari trude stvoriti što više izama te ih silom opravdati.

Prostori ljudske zajednice

 Što se motiva tiče, oni u razdoblju najveće autoričine kreativnosti prikazuju ulice, sredstva javnoga prijevoza i zajedničke prostore. Citati na izložbi uzeti iz njezinih zapisa (uglavnom iz knjige Orfej i metamorfoze, izdane 2011, s esejima pisanima cijeloga života) objašnjavaju taj motivski izbor. U doba izrazita individualizma, odnosno, filozofskim rječnikom rečeno, svijeta bez ontološkog centra, što se u umjetnostima vidi u slobodi individualnih pristupa, ona je pokušala dati nešto što je ljudima zajedničko: koliko-toliko objektivan pogled na mjesta na kojima se još osjeća ljudska zajednica i život s drugima – to su autobusi, stanice, ulice, kavane, prostori prikazani na slikama: Telefon (1972), Lift (1974), Autobus za Cmrok (1975), Blagajna za go-kart (1979–1980), Kiosk na Bulevaru st. Michel (1980). Taj je pogled specifičan i osoban, a njime umjetnica gradi odnos u kojemu se isprepleću pojedinac i zajednica, osobno i komunalno.

Iskazi o realizmu kao jamcu individualne proživljenosti zajedničkoga trenutka možda ponekad djeluju romantično i naivno, ali oni su bili njezino oružje u uglavnom uspjeloj borbi za vlastiti izraz u suvremenom slikarstvu, a pogledamo li neke od mlađih umjetnika izloženih uz nju ovom prigodom, još su vrlo aktualni. Slična težnja – opisati svijet i sebe u svijetu – opravdava njihovo stavljanje bok uz bok s Jadrankom Fatur. Njezino djelo vjerojatno nije bilo izravna inspiracija njihovu realizmu (iako je većini predavala na Likovnoj akademiji), ali namjera mladih – prikazati kroz reprodukciju vlastita pogleda međuodnos sebe i svijeta – je istovjetna.

Usuđujem se reći da je opus Jadranke Fatur vrhunac dosegnuo sredinom 1980-ih te da od tada gubi snagu. Njezine slike nastale nakon tog datuma ustrajavaju na vrlo osobnim temama (portretira obitelj na pikniku ili očev sprovod), ali gube napetost između viđenoga i naslikanoga, između stvarne slike (pred nama) i imaginarne fotografije (koja vjerojatno postoji kao predložak, ali je zapravo nevažna). Priča ovdje postaje važnija od metode kojom se priča, ona više ne živi isključivo u slikarstvu i slikarstvom, nego je slikarstvo tek ilustrira. Ipak, najvažnija djela Jadranke Fatur pokazuju međusobnu neuhvatljivost i dinamičnu nepomirljivost u igri stvarnoga i prikazanoga. Sve to realizam i dan-danas čini potentnim slikarskim postupkom i sistemom.