Najbolje od naše glazbe

Malo je koje razdoblje bilo tako bogato nastupima najvećih hrvatskih glazbenika u Austriji kao druga polovina listopada. Uz ovogodišnji Festival hrvatske glazbe u Beču s najzvučnijim imenima klasične, jazz- i tradicionalne glazbe što Hrvatska ima, dvije su sjajne glazbenice mlađe generacije u gradišćanskom Željeznom pokazale ne samo povijesne i repertoarne veze Beča i Dubrovnika nego i zavidno muziciranje na historijskim instrumentima koje se i danas njeguje u Dubrovniku.

Dora Kamber, Ivana Jelača i Marojica Bijelić u dvorani Empire dvorca Esterhazy u Željeznom  / Snimio Petar Tyran

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, kao organizator 14. festivala hrvatske glazbe u Beču, odlučila se za pet koncerata koji su u najpoznatijim koncertnim prostorima brojnoj bečkoj publici ponudili najbolje što hrvatska glazba ima – soliste Aljošu Jurinića, Ivanu Lazar i Petrita Çekua i ansamble Antiphonus, Zagrebačke soliste, orkestar Lada i Elvis Stanić band. Uz pet koncerata, u sklopu Festivala bilo je i predstavljanje manifestacije 15. listopada u prepunom Veleposlanstvu RH u Beču i radionica tradicionalnih instrumenata koju je ansambl Lada priredio prije koncerta održana 25. listopada na bečkom Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost. Koncert Lada potvrdio je dvije činjenice: brend se ne postaje slučajno i brend se ne ostaje slučajno. Dvanaest darovitih glazbenika, od kojih je svaki virtuoz na nekoliko instrumenata predstavio novi dinamičan program sastavljen je od pjesama i plesova svih hrvatskih krajeva. Svirači Lada započeli su nastup savršenom bukom – tovarećom mužikom s Dugog otoka – da bi ga završili u savršenoj harmoniji Zagorja, Prigorja i Međimurja, a upravo kada se učinilo da publiku ne mogu više ničim iznenaditi, glazbenici Lada su svirajući puna srca zapjevali o malom Međimurju. Folklornog je traga imao i koncert Elvis Stanić grupe, sastava koji izvodi simbiozu jazza i mediteranskog melosa, a koji je održao koncert u čuvenom jazz-klubu Porgy&Bess.

Festival je otvoren 16. listopada recitalom Aljoše Jurinića u bečkom Musikvereinu. Mladi hrvatski pijanist s već zavidnom biografijom brojnu je publiku zadivio interpretacijom Schumanna i Chopina, dvojice skladatelja koji su obilježili Jurinićevu dosadašnju karijeru. Teško je odlučiti se da li je najjači izvedbeni adut mladoga hrvatskog pijanista tehnička spremnost ili istinska duboka muzikalnost. Jurinić melodije izvlači i tamo gdje ih nema, popunjavajući njima svaki dio dvorane. Schumannovu Fantaziju op. 17 i Chopinove Etide op. 25 mladi je pijanist zaokružio izvedbom Bersine Melankolije i Debussyjeva Sanjarenja, no bez obzira na rezultate natjecanja u Varšavi, koje ga je zasluženo vinulo u zvijezde, Jurinić i Chopin ipak se najbolje slažu. Dva su koncerta vrijedna pozornosti: nastup vokalnoga sastava Antiphonus i pratećeg ansambla sa zvučnim imenima kao što su Pavao Mašić i Pavle Zajcev u Hofmusikkapelle (22. listopada) i koncert Zagrebačkih solista s Ivanom Lazar i Petritom Çekuom u Peterskirche (24. listopada). U dvanaest godina koliko postoji, Antiphonus je izrastao u jedan od najboljih hrvatskih ansambala uopće. Pomno biran repertoar sastojao se od talijanskih i hrvatskih skladatelja 17. i 18. stoljeća, a glazbenici su predstavili svoje umijeće izvođenja od ranih Monteverdijevih moteta pisanih u duhu kasne renesanse do Vivaldijeva Koncerta za lutnju RV 93. U bogatom dvosatnom programu koji ni u jednom trenu nije bio monoton našla su se i tri hrvatska imena: Ivan Lukačić s motetom Quam pulchra es i Vinko Jelić s Probasti Domine, a poseban je kuriozitet bio rijetko izvođen Rekvijem Splićanina Julija Bajamontija za dubrovačkoga polihistora i redovitog gosta na dvoru Marije Terezije Ruđera Boškovića. Zagrebački su solisti nakon uvodnoga Adagia za gudače Samuela Barbera program posvetili drugoj polovici 18. i ranom 19. stoljeću, gdje se, barem stilski, svakako može uvrstiti rana Simfonija za gudače br. 2 Mendelssohna Bartholdyja. Svatko na svoj način, bečku su baroknu crkvu ispunili i zvonki sopran Ivane Lazar s Mozartovim motetom Exultate jubilate i Petrit Çeku istančanom izvedbom Giulianijeva koncerta za gitaru u A-duru.

No hrvatska glazba se na najvišoj razini tih dana nije predstavljala samo u Beču. Fortepijanistica Ivana Jelača, violinistica Dora Kamber i pripovjedač Marojica Bijelić iz udruge Sve ostalo je glazba izveli su u dvorcu Esterhazy u Željeznom glazbenoscensku večer kojoj su okosnicu činile vrlo muzikalne, precizne i povijesno autentične izvedbe Haydna, Mozarta i Beethovena, ali i njihovih hrvatskih suvremenika – Sorkočevića i Jarnovića. Ivana Jelača predstavila se austrijskoj publici kao jedno od najvećih hrvatskih imena izvedbe na fortepijanu, preteči klavira za čije muziciranje treba posebno umijeće i vještina i koji je upravo zbog tehničkih manjkavosti zamijenjen današnjim klavirom. Utoliko ne iznenađuje da su sjajne izvedbe Haydnove sonate za klavir u c-molu i Mozartove sonate za violinu i klavir u C-duru u dvorani Empire dvorca u Željeznom dočekane ovacijama, kako i zaslužuju.