Makedonija ima što dati svijetu, ali joj je svijet okrenuo leđa

U Zagrebu je nedavno boravio makedonski književnik i akademik Mitko Madžunkov (1943), romanopisac, dramski pisac i esejist, dobitnik nekoliko uglednih književnih nagrada, među kojima makedonske državne nagrade 11 Oktomvri, te nagrade za životno djelo Vojdan Černodrinski. Autor zastupljen u stranim antologijama te prevođen na više jezika, Madžunkov je kao gost Frakturina Festivala svjetske književnosti (FSK) govorio o svojem romanu Vrijeme irvasa (2003), nedavno objavljenu u izdanju nakladnika Disput i prijevodu Borislava Pavlovskog. Knjiga smatrana prekretnicom koja je otvorila nove horizonte suvremenoj makedonskoj prozi, Vrijeme irvasa kao djelo-paradigmu uzima Cervantesov roman Don Quijote, posuđujući od njega epizodnu strukturu i motiv potrage kao metafore vremena izgubljenih donkihotovskih vrijednosti.

Svaki razgovor o vašem romanu Vrijeme irvasa počinje s pitanjem odnosa istinitog i stvarnog, za koji se zalaže i vaš glavni junak Kiril, polazeći od misli Tina Ujevića o Don Quijoteu, a to je „borba stvarnosti za ostvarenje, za zbiljnost i istinu“. Što podrazumijevate pod „stvarnošću“, što je po
vama „istina“, i kako se istina može izboriti za stvarnost?

Za misao Tina Ujevića u romanu se kaže da je jedna od najvažnijih o književnosti. On govori o „stilizaciji na kojoj je duh predano radio“, što će reći da stvarno i istinito nisu unaprijed zadane konstante. Moje osnovno polazište jest da stvarnost nije dovoljno istinita da bi bila prihvatljiva na način na koji je prihvatljivo dobro napisano književno djelo. Književnost je položila ispit pred svijetom, ali ne i svijet pred njom. Ako uspostavljanje stvarnosti kao istinitosti (prihvatljive vrijednosti) primijenimo na Cervantesa, vidjet ćemo da on ne postoji u svome dobu onako kako postoji danas, ili kako je tada postojao Lope de Vega, koji se drznuo napisati 2200 drama, a bit će upamćen po riječima da nema goreg pjesnika od Cervantesa ili toliko glupava da pohvali Don Quijotea.

Akademik Mitko Madžunkov / Snimio Igor Todorovski

Knjiga je dio tetralogije u kojoj je sažeta priča o raspadu bivše države. Zašto je kao prostorno-vremenski kontekst (imaginarne) potrage za Don Quijoteom našeg doba uzet Beograd 1986?

Igra s vremenom bila bi proizvoljna i štetna da nije u službi uspostavljanja dublje književne stvarnosti. Svijetom vladaju falsifikati na svim razinama: premoć popularne književnosti nad vrhunskim djelima to potvrđuje. Svijet poznaje samo uporabnu vrijednost. U mome opusu, od prve objavljene do posljednje napisane rečenice, ustrajava se na unutrašnjem jedinstvu svega postojećeg, vidljivog i nevidljivog, stvarnog i imaginarnog, iz čega se stvara jedinstvo djela – to je autorski potpis kojim se provjerava je li nešto nepatvoreno ili konstruirano. Ako se proizvoljno koristi neki segment kao vlastito rješenje, gubi se smisao, i književnost se od ozbiljne djelatnosti pretvara u piskaranje. U svijetu potrošnje to se ne da lako razlučiti, kao što se ne da razlučiti ugradnja osnovne znanosti u segment tehnologije. Kao što „stvarnim“ svijetom vladaju budale, tako i svijetom „ideja“ vladaju plagijati. Velike teme nestvarnosti ili vremena često se koriste mehanički, na osnovi vanjskih znakova, bez ikakva uvida u njihovu bit. Da bi se to raspetljalo, je li ovako ili onako, netko se mora posvetiti djelu, a to nije moguće bez apsolutnog sluha, bez svijesti o važnosti stvari. Kod mene negdje stoji da je književnost spas. Ali kako može biti spas ono što je ostalo marginalno i nepoznato? Zašto je u romanu vrijeme nestalno, kolebljivo, promjenjivo; nije valjda zbog meteoroloških prilika? Ne, nego zato što je vrijeme neopazice prošlo. Život, dok traje, jest vječan, zato što obuhvaća ukupno vrijeme, ali ta vječnost nikomu ne treba – tako se barem kaže u romanu. Drugi dio tetralogije Ptice iz lanjskih gnijezda, počinje „sutradan“, a sutradan je nedjelja, ali u međuvremenu je prošlo dvadeset godina, a „kao da se nije ništa zbilo“. Život je neopazice prošao i svijet propao, a da se ništa dramatično nije dogodilo. To se ne može napisati tamo gdje se stvarnost nije izborila za svoju istinitost. Zašto u Beogradu, kažete? A gdje se to dogodilo? Tamo je počelo, s tim da je Osma sjednica iz 1987. prebačena u 1986. da bi se jasnije vidjele posljedice Černobila. Tad su počeli poznati događaji u kojima je netko dobio trećinu države, netko pola, netko cijelu, jedni su okrnjeni, drugima je povećana država, trećima oduzeta, a velik broj ljudi nije preživio da bi doživio išta od svega toga.

Don Quijote svoje utjelovljenje u knjizi nalazi u liku skitnice, kao metafore propasti suvremenog svijeta, iz čega proizlazi jedno od najaktualnijih epistemoloških pitanja današnjice: što se dogodilo s herojstvom, s uzvišenim, s donkihotstvom?

Opća redukcija vrijednosti u romanu, pa kad je u pitanju i sam lik Don Quijotea, jasno je vidljiva. Ali nije riječ samo o tome da je pravi Don Quijote nestao s lica zemlje, nego da je nestao čak i lažni Don Quijote, „od Knjižnice“. Ovo nije samo knjiga o nestalim idealima nego i o upornoj potrazi za svim što je nestalo ili nam, nekad simbolično, nekad doslovno, treba. U romanu svi tragaju za nečim, makar to i ne bilo uvijek nešto veliko i važno. Reducirana je vrijednost još uvijek vrijednost. Parodirani svijet još je svijet. Ali je raspored stvarnog i istinitog, onako kako je to postavljeno u romanu, nepovoljan. „U našem životu sve se događa kao da smo u njega ušli s bremenom obaveza koje smo primili u nekom ranijem životu“, kaže Proust. Mi ne možemo zbaciti to breme. „Da li na magarcu prema Jeruzalemu, da li na krilatom konju prema Indiji, da li na sjeni toga konja putem Salamanke“, kako stoji negdje u romanu, mi moramo ostati na tom putu, pa i onda kada na njemu ničega više ne bude bilo.

U romanu nije slučajno začeta tema o Isusu i ribarima s Galilejskog jezera kao anonimnim ljudima koji su, postavši priča i literatura, a time i religija, preobrazili svijet. Zanemarimo li religijski kontekst, što znači to da se moramo osloboditi svega što je naše, i što vjerujemo da nam je potrebno da bismo bili istinski slobodni?

Priča o Isusu i priča o ustroju suvremenog svijeta ne idu ruku pod ruku. U ustroju suvremenoga svijeta važniji su fenomeni od suština, na primjer uspjeh u svim djelatnostima u odnosu na vrijednosti. Igra postoji radi igre, a onda je neki pametnjaković ubacio tu notornu glupost da je važan rezultat, a ne igra. U današnjem svijetu Isus ne bi bio uspješan, pa prema tome ni poštovan. U Irvasima je riječ o životno marginalnim junacima kojima je dana apsolutna važnost barem u književnom djelu. Priča o Isusu preživjela je, no negdašnji Isus ne može stati u njezin sadašnji okvir. Tako da je i njegova priča, dobro užlijebljena u stvarnost, također priča o redukciji. Nikomu ne trebaju siromasi, u svijetu bogatih oni su samo dekor za demonstraciju milosrđa (ili okrutnosti). Pa ipak, pravi život, život većega dijela čovječanstva, odvija se u anonimnosti. Historiografija se bavi povijesnim ličnostima i važnim događajima, a prava povijest – a to je život ljudi u njihovoj svakidašnjici – zapravo je potpuno nevidljiva, pa stoga, povijesno gledano, i nevažna. Jedno od pitanja koje postavlja moja knjiga jest: što se u međuvremenu dogodilo s onim Isusom koji nije preživio čak ni kao književnost?

U inauguralnom govoru prilikom primanja u MANU 2007. rekli ste: „Ako nas iznesu u kovčegu iz Jugoslavije, znamo gdje ćemo se sahraniti, ali ako nas iznesu u kovčegu iz Makedonije – gdje će nam biti grob?“ Iz sadašnje perspektive, te se riječi čine prilično proročanskima. Je li moguće kroz književnost promijeniti ideologiju društva?

To je zapravo rečeno mnogo ranije, još 1994, u obraćanju u povodu dobivanja nagrade za roman godine za Ka drugoj zemlji. U to doba već se osjećala odbojnost prema Blaži Koneskom, što je bio prvi znak sadašnje katastrofe. Tada sam rekao nešto o tome, pa sam izgovorio i rečenicu koju citirate. Ona, međutim, ima svoju pretpovijest. Čuo sam je, zapravo, u snu, i to od tadašnjega predsjednika Makedonije, Kire Gligorova. U govoru to, razumljivo, nisam spomenuo. Nekoliko godina poslije Taško Georgievski ispričao mi je kako je taj moj tekst pročitao kao svoj prilog temi o izbjeglicama iz Egejske Makedonije. Gligorov je sjedio u prvom redu, rekao mi je Taško, i dok je slušao, oči su mu se napunile suzama. To spominjem jer mi se učinilo da je njegova prolivena suza nad tom rečenicom zapravo odgovor na vaše pitanje što književnost može učiniti. Književnost ne može učiniti ništa, ali nas barem drži budnima onda kada nije vrijeme spavanju.

Nakon referendumskog neuspjeha po pitanju dogovora s Grčkom oko promjene imena Makedonije u „Sjeverna Makedonija“ čini se da je većina Makedonaca poslala jasnu poruku, koju pak vlada premijera Zorana Zaeva ili nije primila ili otvoreno ignorira. Što ta situacija znači za mentalno zdravlje nacije?

Referendum je pokazao da je makedonska nacija rođena, a oni koji su izabrani da je u Parlamentu čuvaju ukinuli su je pritiskom tipke. Makedonija je danas prošlost bez prošlosti, a samim tim i bez budućnosti, jer je prošlost jedino tlo na kojemu možeš stajati. Obistinile su se, nažalost, moje mračne prognoze. Premda je neregularno sve što se kod nas zbiva još od konstitucije parlamenta, mali i bespomoćni makedonski narod neće se moći oduprijeti svijetu koji se okomio na slabijeg i odlučio provesti svoju volju. Od sama početka govorio sam da je glavni problem Makedonije u tome što je naš teritorij još 1913. izbrisan s karte svijeta i podijeljen. Ako Krleža nije vidio da između Kumanova i Bregalnice zapravo nije bilo razlike, kako će vidjeti kreatori tih bitaka i njihovi pomagači? Hrvatski narod dobro zna u kojoj mjeri inače plemenite težnje, kao ilirski pokret na primjer, mogu voditi u gubitak jezika i naroda. Makedonsko šurovanje s Bugarskom, Grčkom i Jugoslavijom, a sada i sa svijetom, slično je tim dobro poznatim pozitivnim povijesnim procesima, kojih je konačni rezultat vlastita smrt. Grci i Bugari do dana današnjega nisu priznali makedonsku manjinu na svojem teritoriju, bez primjedbi sa strane, a sad su nagrađeni općim nepriznavanjem i posljednje trećine. Balkanski ratovi krvavo su europsko breme i sad su svi lijepo oprali ruke, i učesnici i suučesnici, a teritorij je ostavljen grabežljivim pticama i onima što ih nadgledaju. To je planetarni događaj bez presedana u kojem je suspendirana stvarnost, baš kao u mom romanu. Suspendiran je zdrav razum i izbrisan cijeli jedan narod s karte svijeta, a da nitko nije ni trepnuo. „Što ti ljudi misle o nama kad su spremni na sve, zar ih nije stid“, pitanje je koje danas postavlja svaki razuman Makedonac.

Nedavno ste kao glavni redaktor završili Antologiju svjetske književnosti u 560 svezaka. Kao zemlja okrenuta Europi,
koliko je Makedonija uključena u aktualna književna kretanja?

Antologija svjetske književnosti, za čiji sam izgled najviše zaslužan, ali i kriv, klasična je mondijalistička struktura u kojoj je zanemareno sve ono što već nije široko prihvaćeno i afirmirano i ne pripada velikim jezicima. To sam napravio svjesno, najviše kako bih „prostoj Makedoniji“ pokazao ono najpoznatije što je stvoreno u svijetu, a da usput testiram i mogućnosti makedonskoga književnog jezika, u njegovu konačnom obliku. Edicija ima mana, ali je barem u pogledu makedonskog književnog jezika pokazala njegovu sposobnost da stane rame uz rame s razvijenim jezicima. Mnoga remek-djela objavljena su prvi put u toj ediciji, ali to nije bila neka vijest ni za domaću niti za stranu javnost. Makedonija ima što dati svijetu, ali joj je svijet okrenuo leđa, stvorivši svoju Makedoniju, koju pravi Makedonci neće prihvatiti nikad.