Kriteriji i kanon

Drago mi je da je akademik Nemec nakon naše polemike u Vijencu prihvatio činjenicu da je Krleža najizvođeniji hrvatski autor. To sam dokazala u knjizi Mit o Krleži. Krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu (Matica hrvatska, Zagreb, 2016) pobrojivši sve časti i igranja Krleže na hrvatskim profesionalnim scenama: Krleži je prije 1990. postavljeno 176 predstava u 70 godina (prosjek 2,5 godišnje), a od 1990 do 2015. u 25 godina 75 predstava (prosjek 3,1 godišnje). Istraživanje sam i napravila da pobijem lažne teze u javnosti da je Krleža zabranjen, zapostavljen, da ga se ne časti, ne slavi i da ga Hrvatska mrzi.

Također mi je drago da je javno izjavio da je prema njegovu sudu Krleža jedan i jedini i da nema nikog uz njega. U knjizi Mit o Krleži uspostavila sam novu podjelu odnosa prema Krleži pa su krležoduli oni koji smatraju da je Krleža jedan i jedini i nema nikog osim njega, a krležoklasti oni koji smatraju da je Krleža najveća štetočina naše literature. Termini su uzeti iz sukoba oko ikona jer Krleža u nas ima nadnaravne dimenzije. Ti novi termini ne isključuju i druge odnose prema Krleži (krležofili, apologeti, panegiričari, obožavatelji, slavitelji ili krležofobi, pamfletisti, protivnici, osporavatelji, mrzitelji), no nijedan stari termin ne doseže snagu ovog sadašnjeg odnosa obožavanja (dula), ili rušenja (klasta).

Problem krležodula nije što vole samo Krležu nego što inzistiraju na tome da svi moraju obožavati jedino Krležu, pa tako svakoga tko ne dijeli tu razinu bespogovornog oduševljenja napadaju kao osobu koja ruši, ponižava i mrzi Krležu. To je sad akademik pripisao meni, iako ja to nikad nisam ni rekla ni napisala, ali me on napada za naslov članka (Krleža je najizvođeniji hrvatski autor), što je točno, priznao je i akademik i ne znam zašto je to prigovor meni, i za nekoliko tipfelera i to ne samo iz članka polemike nego iz knjige Mit o Krleži. To me posebno raduje jer očito je akademik tražio moje greške, a u knjizi koja ima u indeksima 147 djela i 505 imena osoba nije našao ništa ozbiljnije od tipfelera (kojih sigurno, nažalost, ima još).

Točno je da sam se osjetila prozvanom na njegov tekst o podcjenjivanju Krleže jer je ta optužba upućena generalno svima i cijeloj Hrvatskoj pa sam zato i predložila da krležoduli kažu koju počast traže za Krležu, da to Hrvatska napravi i da se ona više ne optužuje.

Moj grijeh je što sam se usudila reći da je u Hrvatskoj od građanskog kazališta do sedamdesetih godina 20. stoljeća bilo više od šezdeset zanimljivih pisaca (koje su ugledni profesori stavili u antologije, hrestomatije, povijesti hrvatske književnosti) i da u tih šezdesetak pisaca ima zanimljivih djela koja i danas zaslužuju proučavanje, čitanje i igranje na sceni, a da ih je upravo krležodulski stav prema književnosti izbacio ne samo iz kanona nego iz svijesti ljudi. Ta moja izjava rezultirala je drugom krležodulskom optužbom, što se uvijek radi čim se spomene bilo koje ime koje bi se možda moglo igrati i/ili čitati. Uz prezir prema tom imenu ili djelu ide i izazov koji je i akademik meni uputio: dajte recite tko je veći od Krleže ili zašutite zauvijek. Kao da je to jedina opcija našeg odnosa prema hrvatskoj drami – ili Krleža i ništa ili netko drugi i ništa. Dobro, netko je uvijek na vrhu kanona, i kod nas i u drugim zemljama, ali u drugim zemljama postoji skala vrijednosti na kojoj se nalaze i neki drugi pisci osim vrha kanona. Zbog ovog krležodulskog stava (Krleža jedan i jedini i dajte drugog ako imate), našu smo vrijednosnu skalu osiromašili do te mjere da imamo samo Krležu, a druge ne smijemo ni spomenuti jer odmah izazivamo napade. Tko će se u takvoj klimi usuditi išta reći?

Što je najbolje, ja se slažem s akademikom da se u procjeni književnosti trebamo maknuti od politike i procjenjivati književna djela iz imanentnih kriterija, onih koji proizlaze iz same književnosti. Razlikujemo se u tome da on to traži isključivo i samo za Krležu, a ja to tražim za sve pisce. I sad dolazimo do pravoga problema – kriterija vrednovanja umjetničkog djela.

Kao humanistički obrazovana osoba ja ne znam afirmativne kriterije vrednovanja umjetničkog djela. Ja znam što je kanon (koja poetika, poruka, svjetonazor), znam tko je na vrhu kanona (ime), ali ne znam zašto. Osim argumenata „hrabra kritika društva“ i „raskrinkavanje licemjerja i društvenih mana“ ja zapravo ne mogu reći nijedan kriterij kojim bih mogla taj kanon pozitivno opisati.

S druge strane znam što u kanon nikako ne može ući, a ta se djela ili osobe izbacuju uglavnom s ova tri kriterija: „podilaženje publici“ (u značenju zanatski za niske kriterije publike), „nerealno“ (lažni prikaz svijeta), „stereotipno“ (odnosno neoriginalno). Pritom ono što se izbacuje nema pravo na ozbiljnu analizu, nego se te tri osobine lijepe kao etikete koje automatski izbacuju djelo ili pisca, a najjači „argument“ tog izbacivanje je prijezir ugledne osobe iz područja o kojem govorimo. Kao što je akademik Nemec moje spominjanje „pozitivne slike svijeta s nadnaravnom dimenzijom“ kao jedno od mogućih elemenata djela popratio s prezirnim (sic!) i time to „diskreditirao“ bez argumenata i objašnjenja.

Dakle, ja sad molim akademika Nemeca da javno iznese pozitivne imanentne kriterije umjetničkog djela, one koji proizlaze iz samog djela i prema kojima uspostavljamo vrijednosnu skalu. Iz njih možemo lako utvrditi što je vrh, a gdje su ostala djela u odnosu na vrh. Kao ugledan akademik i osoba koja je učila generacije profesora hrvatskog jezika odnosu prema novijoj hrvatskoj književnosti, kao osoba koja je javno ustvrdila da je Krleža najveći i jedini i da ima 6–7 najvećih drama, on bi to morao znati. Kad te kriterije svi vidimo, moći ćemo razgovarati dalje jer bilo bi šteta da svi ušutimo.