Ispod Kerempuhova standarda

Dramatizacije su romana ili kraćih proznih, pripovjednih tekstova u suvremenom hrvatskom kazalištu sve učestalije. Nakon uspješne dramatizacije romana Kristiana Novaka Črna mati zemla Tomislava Zajeca u Zagrebačkom kazalištu mladih i dramatizacije Novakova romana Ciganin, ali najljepši Ivora Martinića, u Gradskom dramskom kazalištu Gavella prikazana je dramatizacija romana Damira Karakaša Sjećanje šume, a počele su i pripreme za inscenaciju romana Kiklop Ranka Marinkovića, također u Gavelli, u režiji Zlatka Svibena, koja slijedi nakon „balkonske“ dramatizacije Marinkovićevih proza na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Darija Harjačeka. Kad bude objavljen ovaj broj Vijenca, već ćemo pogledati dramatizaciju romana Emet Ivane Šojat u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Što je više dramatizacija u hrvatskom kazalištu, koje nerijetko istiskuju suvremenu hrvatsku dramu, sve su mi češće misli usmjerene prema mojemu profesoru dramaturgije Ranku Marinkoviću, koji mi je često znao govoriti da su dramatizacije romana nepotrebne i jednodimenzionalne.

Predstava manipulira publikom  / Snimio Ivan Posavec

Predstava Blue Moon, nastala prema istoimenu kratkom romanu suvremenoga hrvatskog autora Damira Karakaša, donosi na pozornicu Satiričkoga kazališta Kerempuh, koju smo gledali na praizvedbi u Zagrebu 28. listopada, jedno davno prošlo vrijeme, vrijeme nacističke represije koja se zloslutno pojavljuje u bljeskovima novijeg, ali isto tako davna vremena. Teško je zamisliti publiku kojoj bi bilo intrigantno ovom nedostatno kvalitetnom predstavom u autorstvu čak troje dramatizatora (Dina Vukelić, Boris Liješević, Damir Karakaš) zaviriti u povijest kroz odostražni obiteljski dalekozor, dvogled protagonista, bivšega dječaka, kojemu uokvireni portret djedova brata, nacista, ustaše, na zidu određuje sudbinu i pogled na svijet. Portret u predstavi ne vidimo, kao ni u nekim inscenacijama Krležine drame Gospoda Glembajevi, negdje je u smjeru publike, ali od njegova brata doznajemo da je sotona ušao/ušla u njega i da su zločini koje je radio sotonino djelo.

Pred publikom se, znatno manje dramatizatorski i redateljski vješto nego pred čitateljima Karakaševa romana, prikazuju dječakove frustracije, odbojnost prema pucanju, strog otac, mitovi i legende koji određuju obitelj i život u Lici, isprepletanje fikcije i fakcije. Inscenira se navodna smrt djedova brata i uskrsnuće u Domovinskom ratu kao zlo u bijelome poglavnikovu kostimu koje vrbuje mladiće za rat te priče o rupi, jami, infernu gdje su bačeni ljudi, samoubojstvo djeda zbog obiteljske krivnje. Odvija se priča o hereditarnosti, odgoju, sredini što određuje sudbinu. Harmonika djedova brata koju dječak ne želi svirati premješta se u ljubav prema glazbi studenta poljoprivrede kojemu se Zagreb prikazuje kao bijeg, s mogućnosti uspostavljanja sreće u drugim prostorima, vremenu, s izlascima u Kulušić potkraj osamdesetih, kao spas u glazbi (reduciranoj ovdje na najmanju moguću mjeru), uz preobrazbu u fanatične obožavatelje rockabillyja kao pokrivanje identiteta.

Manipulacija dječakom odzrcaljuje se u manipulaciju publikom, koja teško može izdržati udrobljenost i razdrobljenost materijala, dva rata, tri vremena, nekoliko obitelji. Predstava počinje gotovo naivno, navodno prijateljski i neposredno, pričom ispred zastora, aktualnošću, isprepletanjem identiteta dvojice prijatelja. Priča u priči razvija se gotovo bez scenografije ili kostima, s malo rekvizita, kao potpuna redukcija scene i smisla.

Iznimno dobri glumci dijalogiziraju manipulacijom nesmisla, ali svojom vještinom uspijevaju nekako spasiti predstavu. Rakan Rushaidat dinamičan je protagonist Charlie koji intenzivno komunicira s publikom, kao i Vilim Matula, kao glumački discipliniran, topao Djed i ledeni Điđi. Filip Detelić kao Džimi i Fotograf pokazuje veliku energiju, Mirela Videk Hranjec kao Eli odmjerena je i točna u patrijarhalnom svijetu, Marko Makovičić kao Miško i Svećenik prikazuje komičarske gegove, a Branka Trlin kao Majka i Jerko Marčić kao Trovač imaju čudno premalene uloge za njihovo veliko iskustvo.