Glazbeni zavod ima budućnost

Nalazi li se Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) na ozbiljnoj prekretnici koja će neizostavno odrediti njegovu perspektivu i poziciju unutar hrvatske kulture te na koji način osigurati opstanak i nastavak misije najstarije glazbene ustanove u Hrvatskoj, teme su kojima se 30. listopada bavila tribina koja je u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu okupila brojne ljubitelje glazbe, dionike hrvatske kulturne i glazbene scene, prijatelje i članove Matice hrvatske i Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Pitanje opstanka HGZ-a nametnulo se nakon što se ove godine – u kojoj slavi 192. obljetnicu postojanja – ta institucija našla u središtu skandala sa špekulacijama o mogućoj planiranoj prodaji zgrade u Gundulićevoj ulici, u kojoj se nalazi od 1876.

Tamara Jurkić Sviben, Krešimir Seletković, Seadeta Midžić, Nada Bezić i Zoran Juranić  / Snimio Mirko Cvjetko

Kako po temeljnoj inicijativi i vremenu nastanka HGZ ima mnogo dodirnih točaka s Maticom hrvatskom, hrvatskom kulturnom ustanovom koja je također u 19. stoljeću nastala na građanskoj inicijativi njegovanja i očuvanja hrvatskog jezika, identiteta i kulture, Matičin Odjel za glazbu organizirao je tribinu pod naslovom Hrvatski glazbeni zavod (1827–...?): kulturna baština za budućnost, želeći upozoriti na poziciju HGZ-a između visokih ideala naslijeđene glazbene i prosvjetiteljske misije i tvrde tržišne stvarnosti te na razini kulturnoga dijaloga promišljati o temeljnim vrijednostima, smislu, tradiciji i koncepciji građanskoga društva u 21. stoljeću u suglasju s potrebama očuvanja kulturnih i civilizacijskih vrijednosti za budućnost.

Rasprava se dotaknula niza segmenata djelovanja HGZ-a, od njegova osnutka do danas, a izlagači su se složili u tome da je ta institucija uvijek pronalazila načina da se odupre izazovima i uspješno ih prebrodi. Ono što predlažu kako bi se sačuvala misija i zaštitilo djelovanje toga zavoda jest pronalazak modula funkcioniranja otvaranjem međunarodnim projektima i pronalazak sponzora u suradnji s europskim institucijama, preuzimanje europskog know how te usmjeravanje prema budućnosti sa sviješću o potrebi da se tradicija preformulira i sačuva u novom obliku za buduće generacije.

HGZ ne smije u stečaj

Okupljene je pozdravio predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica. Istaknuo je kako su poveznice između HGZ-a i Matice brojne, a jedna od njih je svakako ta što je riječ o dvjema najstarijim hrvatskim kulturnim ustanovama. No dok je Matica ove godine u 176. obljetnici postojanja, HGZ je ustanova koja je već petnaest godina ranije propagirala, radila, učvršćivala sve ono što bi kulturnim ustanovama trebalo biti prvi zadatak, rekao je Botica, a to je „graditi, izgrađivati, reafirmirati ono što predstavlja hrvatski kulturni identitet“.

Govoreći o teškim okolnostima u kojima se trenutno našao HGZ, Botica se prisjetio jednoga od najtežih razdoblja za Maticu nakon što je Općinski sud u Zagrebu 2015. Matičinu palaču nacionalizirao provodeći zakon iz 1959.

Kao ustanova bez koje bi hrvatski kulturni život bio beskrajno siromašan, koja je od 19. stoljeća do danas uvijek na vrhuncu glazbenoga života ne samo u Hrvatskoj nego i u europskim razmjerima, HGZ mora imati potporu države, istaknuo je predsjednik Matice. „Ta ustanova može, hoće i zna, i nadam se da nećemo biti tako slijepi kao društvo, država, da tu divnu ustanovu prepustimo stečaju“, poručio je.

Raspravu je otvorila nova pročelnica Matičina Odjela za glazbu Tamara Jurkić Sviben, koja je napomenula kako je HGZ institucija bogate djelatnosti u sklopu koje djeluje više ansambala: Društveni orkestar, Društveni jazz orkestar (Big Band HGZ-a), Društveni zbor te Društveni komorni ansambl. Uz to, Zavod posjeduje i knjižnicu te arhiv, ima izdavačku djelatnost, organizira kulturne tribine, predavanja i slično.

Cilj tribine nije odrediti sudbinu niti pronaći konačno rješenje sudbine te za hrvatsku kulturu vrijedne i važne institucije, rekla je, već osvijestiti temeljne ideje građanske inicijative utemeljenja toga društva prijatelja glazbe 1827. te u konstruktivnom dijalogu iznjedriti začetke nekih ideja koje mogu usmjeriti buduće vodstvo HGZ-a da uvede tu instituciju u novo pozitivno razdoblje utemeljeno na čvrstim kulturnim univerzalnim vrijednostima iz vremena nastanka, ali da istodobno, uz pomoć kulturnoga menadžmenta i novih tehnologija, neke vrste „multimedijalnog postava“, bogatu tradiciju hrvatske glazbene kulture otvori javnosti, obrazovanju i mladima.

„Što za nas, kulturne djelatnike, ljubitelje glazbe i glazbene umjetnosti, znači HGZ danas? Svatko od nas ima svoj umjetnički, kulturni, intelektualni, moralni i etički odnos prema tome kulturnom i neprofitnom udruženju i njegovu materijalnom dobru, zgradi u Gundulićevoj 6 i 6A“, napomenula je Tamara Jurkić Sviben. Pitanje je kako takvo udruženje zasnovano na građanskoj inicijativi može opstati, rekla je, te što ono može ponuditi u skladu sa svojim temeljnim ciljevima hrvatskome društvu, koje sve češće kulturu postavlja na tržišnim temeljima i pretpostavlja javne potrebe ukusu publike, umjesto da aktivnim poticajem temeljnih civilizacijskih i kulturnih vrijednosti u obliku subvencije neprofitabilnih, ali kvalitetnih programa obrazuje, čuva i podiže ljestvicu kulturne razine hrvatskoga društva.

Otvaranje Europi
i svijetu

Na temeljne povijesne činjenice i okolnosti utemeljenja HGZ-a podsjetila je muzikologinja Nada Bezić, voditeljica knjižnice Hrvatskoga glazbenog zavoda, najstarije svjetovne glazbene knjižnice u Zagrebu. Kronološki, djelatnost HGZ-a počela je s koncertom 18. travnja 1827, rekla je, što je ujedno obilježilo početak kontinuiranoga javnog koncertnog života u Zagrebu, koji tada broji svega desetak tisuća stanovnika. Upravo se u tome krije važna specifičnost institucije, istaknula je, a to je da se HGZ „uvijek usudio provoditi plan svemu usprkos“, pa je tako i prvi javni nastup entuzijastično priređen i mjesec dana prije odobrenja statuta. „Za početak ovakve ustanove trebalo je entuzijazma, za velike pothvate poput izgradnje zgrade trebalo je hrabrosti, a da bi se preživjela 191 godina u kontinuitetu, i lukavstva i snalažljivosti i mudrosti“, ocijenila je Nada Bezić te upozorila: HGZ danas ima oko 600 članova, a kad bi u članstvu te institucije bilo 0,8 posto stanovnika Zagreba, kao što je to bilo 1919, ta bi brojka iznosila čak 6400!

Tijekom 192-godišnjega vijeka HGZ je imao organizacijskih uspona i padova; mišljenja i vizije o njegovu djelovanju mijenjala su se prema društveno-političkim okolnostima i kulturnim prioritetima. No ta je institucija u svim društvenim zadanostima uvijek pronalazila način da prebrodi krize. Neka od promišljanja te svoju viziju budućnosti HGZ-a na tribini je iznijela muzikologinja Seadeta Midžić, članica Ravnateljstva i potpredsjednica HGZ-a.

Istaknula je kako preispitivanja misije HGZ-a nisu vezana uz krizu, „koja je više kriza društva nego potencijala HGZ-a“, opisujući misiju te institucije riječima bivše članice Ravnateljstva i potpredsjednice Eve Sedak, kao glazbene matice, jer „tu se ne radi samo o stvaranju osjećaja prema glazbi, već o podizanju kulturne platforme na kojoj se glazba odvija i razvija“, što je ugrađeno i u strategiju HGZ-a iz 2014, rekla je.

Tijekom tri posljednje kritične godine čini se da je HGZ utihnuo, izgubio snagu i ideje, napomenula je Seadeta Midžić. No kada se pogledaju sve njegove aktivnosti, impresivne po mobilizaciji i potencijalnom djelovanju, pokazuje se da HGZ itekako ima potencijal da postane centar koji je i „kuća glazbe“ i komorni orkestar i multifunkcionalni centar potreban Hrvatskoj.

Po mišljenju Seadete Midžić, HGZ se osobito iscrpio u tome što nema snage da uspostavi kontakt sa sredinom i institucijama države i grada. „U tom smislu, potrebna je nova generacijska energija, generacijski grozd, kao i to da sredina koju čine i drugi dionici shvati, da dodatno ne zagušuje i ne zaboravlja tu malu, možda zagušenu, ali još živu jezgru“, poručila je.

Jedna su od temeljnih djelatnosti HGZ-a amaterski ansambli. O smislu djelovanja amaterskih ansambala koji njeguju klasičnu glazbu u 21. stoljeću govorio je akademik, dirigent i skladatelj Zoran Juranić, voditelj Društvenog orkestra HGZ-a. Napomenuo je kako je riječ o ansamblu koji s obzirom na svoj karakter svira prilagođen repertoar, „ali koji ima kulturološku težinu“. Smatra da budućnost orkestra nije upitna, ali je upitno na koji će se način organizacijski nastaviti održavati njegova aktivnost: „Budući da je riječ o jedinom orkestru tog tipa na našim prostorima, uz malo više prepoznavanja u javnosti i malo veću potporu šire kulturne zajednice mislim da bi taj orkestar mogao biti prepoznat kao jedan zaista važan doprinos, barem na razini širega glazbenog interesa, koji drugim orkestrima, koji prate moderne trendove podilaženja onomu što nosi novac, nije u interesu bavljenja“, zaključio je Juranić.

HGZ je od osnutka vodio brigu o hrvatskome glazbenom stvaralaštvu i umjetničkoj produkciji, u prvome redu kroz nagrade koje su tijekom 20. stoljeća utemeljene u suradnji s Muzičkom akademijom. Nagrade su u međuvremenu ukinute, a o sadašnjem odnosu HGZ-a i poticanja hrvatskoga glazbenog stvaralaštva govorio je skladatelj Krešimir Seletković, posljednji dobitnik nagrade HGZ-a za skladateljski rad 2001.

Istaknuvši kako su nagrade neupitno bitne kao potvrda kvalitete i poticaj za ulaganje u sebe, Seletković je iznio možda ključnu poruku skupa, a ta je da se potencijalno rješenje krize krije u izmjeni načina rada HGZ-a kao glazbene institucije. „Poznato je da danas nijedna institucija ne može samostalno izvoditi programe“, upozorio je Seletković. Stoga smatra da bi se HGZ trebao više otvoriti prema europskim zemljama, da se ne svede samo na Zagreb i na povezivanje s domaćim institucijama, već da okretanjem Europi, pa i s europskim fondovima, pronađe novi način funkcioniranja.