Autentična poetska imaginacija

U zbirci izabranih pjesama Imam riječ (2006) Borisa Domagoja Biletića pulsira i ćuhta samobitnost, neukroćena i autonomna. I u najnovijoj zbirci pjesama Zato što vrime ne prolazi autor promiče svoj poetski postulat u neizmjernosti fenomena koje simbolički označavamo kao eros i thanatos. U svojoj osebujnoj ekspanziji ti fenomeni izrastaju iz kontrapunkta vremena koje u svojoj beskonačnosti razmiče granice bivstvovanja i samoopstojnosti. U nedefiniranom poetskom dijalogu s prostranstvom svemira (jer svemir, kozmos, paradoksalno je nedefiniran) pjesnik je bajkovito opušten u kompleksu neizmjernosti: „sve što poželjeh / bijaše milovati dugu, i ona mene, mandarinu, kao svoj djelić svemira, / ali baš svoj“ (Bio bih mogao lako umrijeti).

Izd. HDP, Zagreb, 2018.

Autor je tako jednu od neiscrpnih poetskih tema kontrapostirao suglasju sa smrću. Otvorivši tako svoj oduhovljeni svijet mnogoglasju svemira u kojem je svrha života neupitna Boris Domagoj Biletić simbolički razmiče autentične, svrsishodne cikluse (Rasuto a da nije teret, Umišljaji, Zajika Janus Jazika, Dom i svijet, I na početku kraja, ljubav), u kojima pomno, osviješten humanističkom ravnotežom, korespondira sa svojim životom, u rasulu svijeta, bio taj svijet svijet ili zavičaj, ili sinteza doma, ili zam­ka smrti: „toliko jada na prugu / koju, istu, pamti još Nazor / s oćalima i bradicom, / ni Jože Veli ovo danas / nikakvim prevratom / riješio ne bi“ (Pula–Lupoglav railroad blues).

To je osebujno izricanje disanja u kojem pjesniku izmiču snovi u tragičnosti tjeskobnog bivstvovanja, kad je i ironijski odmak himerički izoliran. Povezujući kreativno odabrane sintagme koje promiču dinamiku riječi, čije osjetilne varijante pridonose krajnjoj psihičkoj konstrukciji pjesme, autor postiže raznolikost percepcije. Metaliričnost u supostojanju stvarnosnog, afektivnost u kojoj se pojedinac predaje rezigniranosti samoće i ljudske nemoći, obznanjuju se u psihički osmišljenu rasponu, od rebelskih uzleta do metafizičkih uspona i kolebanja.

Pjesma Moj zaključani otac metafora je za bezimenu strepnju i strah, ona je podsjećanje na zavičajni dom, ali i poetsko promišljanje o smislu života. Ta pjesma je, da se metaforički izrazim (bez patetike i euforijske izloženosti), prava pjesma, u kojoj se potvrđuje pjesnikova samoopstojnost, njegovo definitivno pripadanje istarskom zavičaju, autohtoni cvat istarskoga zavičajnog idioma („čakavsko misto moga ditinjstva pusto, Oliver“).

Taj osnaženi čakavski izričaj, poetski i povijesno, obuhvaćen je u nadahnutom ciklusu Zajika Janus Jazika (čakavska eklektika) i polemički naglašen u pjesmama Raca Istrijanima, Žlahtan bit, Abecedar (ot Č naprid), 15 verši, Dug 1: Tinu i Nazoru, neizbježno, Črn-bil, črn-bil, Još ča rabi: „memorija osušit neće / dokler hi je, iš: /poslidnji kako prvi, čakavci“ (Još ča rabi).

Pjesnik Boris Domagoj Biletić čakavskim je idiomom što specifičnim izričajem povezuje, ali i razlikuje jezične domete našega priobalja, osmislio neočekivane književne slike, usprkos apsurdnosti suvremenog svijeta, svijeta u rasulu. Idiomu standardnog jezika autohtono se pridružuje stvarnost i bogatstvo hrvatskog jezika (što–kaj–ča). Oni su naša tradicija i baština, naša povijesna i poetska istina.

Posljednja dva ciklusa zbirke Zato što vrime ne prolazi (Dom i svijet, I na početku kraja, ljubav), vraćaju nam pjesnikov uvjerljivi spokoj i povjerenje u ljubav koja težeći ravnoteži bića otvara „dušu i um“ (Biti povezan, biti blizu). Pjesnik ne dopušta disperziju svoga poetskog i ljudskog Ja. Njegova tuga za najdražima kojih više nema vraća ga „svjetlini svih boja, koje su mu dali“ i on zna da je važno „nositi je“ (tu svjetlost pripadanja) „u brižnim rukama“.

Usprkos svim izmima kojima ga današnja književna kritika želi pripojiti (hermetizam, nadrealizam, postmodernizam!), smještajući ga, već po navici, u određeni herbarij s naljepnicama; i usprkos pjesnikovim autorskim „kombinacijama“, sastavljanju i spajanju nespojivog, ova poezija iskušenja, želja, pouzdanja, nevjerice, povjerenja i ciničkih polemičkih „diskursa“, u sklopu imaginativne „igrivosti“, promiče svoju poetsku „težinu“, jer pjesnikovo „vrime ne prolazi“.

 O tome svjedoči i sažet haiku-izraz, kojem se pjesnik priklonio naglasivši svoju izvanserijsku predanost poeziji:

 Laveži noćni.

 Na lanac me dozivlju.

 Prozor zatvaram.

Za kraj. Pogovor knjizi Zato što vrime ne prolazi napisao je književni kritičar Davor Šalat (Subjekt složene identitetnosti).