Amerika, više od igre

Premda je autor obujmom nevelika literarnog opusa, Zoran Pilić uspio je stvoriti svoj, prepoznatljiv rukopis. U njegovim tekstovima čitatelj se susreće s prepletanjem zbiljskih i izmaštanih događaja, s izmišljenim i stvarnim likovima, čestim pozivanjem na književna i filmska djela i autore (Pilić je osim književnošću zaokupljen i filmom), a publika ga prepoznaje i po začudnim naslovima njegovih knjiga: Doggiestyle (priče, 2007), Krimskrams (roman, 2009), Đavli od papira (roman, 2011), Dendermonde (pjesme, 2013), Nema slonova u Meksiku (priče, 2014). I njegova nova zbirka priča, Kad su Divovi hodali zemljom, uklapa se u taj obzor.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

Objašnjavajući u jednom intervjuu kako strukturira zbirku priča, Pilić napominje da nema formule kojom se to može odrediti, nego je kriterij osjećaj da se uvrste „priče koje prirodno idu jedna uz drugu“. Smatra da je pritom najvažnije „imati priču za otvaranje i zatvaranje“: ne moraju to biti najbolje priče, ali trebaju imati „ono nešto“ zbog čega su prikladne za početak i kraj. „Tim dvjema pričama postavili smo granice između kojih onda bez većih problema odredimo redoslijed preostalih priča. Osobno, najdražu priču ostavim za kraj (…).“ Ta dva ključna mjesta u Pilićevoj novoj knjizi pokrivaju priče Iowa (prološka) i Lunapark (epiloška), kojima je zajednički motiv Amerika; isti motiv javlja se i u pričama Kad su Divovi hodali zemljom, prema kojoj je i knjiga dobila naslov, i Dobri čovik Reja, koje zauzimaju drugo i treće mjesto u zbirci. Ako u četiri od ukupno devet priča uvrštenih u knjigu dominira ili je važan jedan motiv, onda je očito da on ima i posebno značenje za cijelu zbirku.

Generalno, za junake Pilićevih priča, koji su gotovo redovito u četrdesetim godinama života i u dubokoj intimnoj krizi, Amerika je zemlja u kojoj vide mogućnost da u nekom „zadnjem trenutku“ uhvate svoje rastrgane, uneređene, mizerne živote za gušu i pokušaju radikalno okrenuti stranicu, dovesti ih u kakav-takav red i krenuti ispočetka. I dok su nekad, prije stotinu i više godina, odlasci naših ljudi u Ameriku bili motivirani gotovo isključivo ekonomskim razlozima, motivi odlaska junákā Pilićevih priča u zemlju koja je – unatoč tome što je svijet postao globalno selo – još tamo negdje „preko svijeta“, otkrivaju neku drukčiju stvarnost.

U uvodnoj priči Iowa Antona, u ovoj zbirci jednog od najmlađih protagonista, mladića u ranim dvadesetim i prozaika u usponu, još od djetinjstva drži čudan osjećaj snažne povezanosti s Iowom. Godinama sanjari o putovanju Amerikom, crta na karti rute kojima bi putovao do Iowe, ali za to nema novca; istodobno, nakon očeve pogibije na ratištu, majčinih lutanja s muškarcima i vlastitih nesnalaženja sve jače osjeća potištenost, malodušnost i duboku samoću. Upoznaje se i zbližava s nizozemskom spisateljicom te shvaća da i nju kao i njega opsjeda „sve američko, a ponajviše prostranstvo i mogućnost da se čovjek izgubi u njemu kad god to poželi“. No njihova se veza prekinula, Nizozemka je odustala od zajedničkog putovanja Amerikom, no Anton je, „čini se, ustrajao“: javio se bivšoj djevojci i svom izdavaču s tog putovanja, ali mu nitko ne može ući u trag te je sva prilika da se uspješno izgubio u američkim prostranstvima.

Junak priče Kad su Divovi hodali zemljom, „umorni Bosanac na samom rubu četrdesete“, postaje iznenada ljubitelj bejzbola i strastveni navijač SF Giantsa. Za njega, čovjeka čiji su grad u ratu do temelja spalili, a ljude pobili, koji godinama putuje s istočne američke obale na zapad i dospijeva do kalifornijskog gradića Pacifica, gubitnik iza kojeg je ostao „pristojan broj ruševina“, bejzbol u jednom trenutku doista postaje „više od igre“: u njoj se projicira domovina, sigurnost, a čini se i obećavajuća ljubav – i to je obzor s kojeg se vidi mogućnost novoga početka. Iako, već u sljedećem času prva životna bizarnost brutalno poništava tu nadu i čovjeka gura u još dublji očaj. Protagonist završne priče Lunapark čovjek je čija imigrantska sudbina također ima tešku ratnu pozadinu, zbog koje je uvjeren da se nikad neće vratiti „u zagrljaj stare, izmoždene kurve Europe“ iako „Amerika odavno nije ono što je bila“. Njemu se pak ne oduzima posljednji tračak nade da će sa ženom koju je tek upoznao ipak krenuti u novi život: „Pronaći će nešto novo, grad u kojemu nisu bili i možda, teško je reći, možda će ondje, u tom još uvijek neimenovanom gradu i ostati.“

Dio priče Dobri čovik Reja koji tematizira gastarbajtersku dionicu glavnog junaka u Americi za samu priču nije bitan; u fokusu je manje poznata splitska legenda o protagonistu Reji koji je tiskao prvi roman Damira [Pilića] Đavo prvo pojede svoju majku, a pripovijeda je sam autor tog romana, Zoranov splitski prezimenjak. Tomu valja dodati i tematiziranje splitske književne i stripovske scene. Studen je priča o različitim aspektima otuđenja u suvremenoj urbanoj sredini: o protagonistovim napadajima tjeskobe, o osjećaju da se mora potpuno povući iz vanjskog svijeta i tako vratiti izgubljeni spokoj, o iskušenjima sa de luxe lutkom za napuhavanje i grotesknom pobunom protiv tog novog oblika stvarnosti, o nesmiljenu međusobnom uništavanju ljudi i grada. Sekstet je priča o bizarnim ljubavnim relacijama koje se mogu opisati paradoksalnom sintagmom razdvojeni svjetovi, a Čuvar je ironijski naslov priče o praznini i samoći u kojoj se našao penzionirani pripadnik nekadašnje tajne službe, koji sada zločine što ih je počinio u službi pokušava ugurati u „okvire zakona“ i vlastita uvjerenja.

U cjelini, vrlo dobra zbirka priča, s posebno vrijednima Kad su Divovi hodali zemljom i Lunapark.