Zrinjski preokrenut naglavce

U Zajčevoj operi Mislav (praizvedbom koje je, 1870, počela djelovati Zagrebačka opera) glad je zavladala pradomovinom Hrvatâ. Oni tada posijaše pljevu iz strehe. Pljeva je urodila plodom, hrvatska je zemlja procvjetala. Novi riječki Zrinjski, premijerno izveden 17. listopada, u režiji Dore Ruždjak Podolski, događa se u distopijskom svijetu: Zrinjski brani posljednji komad zemlje koji je još čist i organski, i koji može dati ploda.

Kažu da je došlo vrijeme za novo čitanje i promišljanje Nikole Šubića Zrinjskog Ivana pl. Zajca u riječkome HNK-u Zajčeva imena, „bez nametnutih tradicija, konotacija i nepotrebnih ideoloških okvira“. Za svako novo čitanje redatelji pronalaze određeni ključ koji ih vodi u zamislima pa nađimo i mi neki ključ kojim ćemo proniknuti u novo čitanje, razotkriti ga. Uzmimo dva možda i nevažna detalja, dva komada oružja u toj operi: nož i mač. Nožem mora Juranić ubiti Jelenu u sedmoj slici kako ne bi pala u ruke Turcima. Noža nema jer bi to, vjerojatno, bila nametnuta tradicija. Prisjetio sam se, gledajući taj prizor, kazališnih anegdota o nezgodama kada bi rekviziter ili tenor zaboravio nož pa bi u ključnom trenutku Juranić rukama zadavio Jelenu da spasi situaciju. Ovdje noža nije bilo pa je Jelena skončala na kolju i korijenju neke šume Striborove scenografa Stefana Katunara. Zašto redateljica nije Lovri i Jeleni dala nož kada oni o njemu tako uporno pjevaju? U čemu je inovativnost i nadgradnja te zamisli bez noža? I zakletva u trećoj slici počinje bez oružja, goloruki Hrvati zaklinju se da će braniti Siget. No to izgleda prazno pa u posljednji tren, iz ruke u ruku, Zrinjskom ipak dostavljaju mač da, zamahom, poentira prizor.

Jedino je solistička podjela vrijedna nove produkcije
– na slici Robert Kolar (Zrinjski) i Kristina Kolar (Eva) / Snimio Dražen Šokčević

Što gledatelj može pročitati iz novoga čitanja Zrinjskog, „bez nametnutih tradicija“, kada je predstava mizanscenski postavljena najtradicionalnije što može biti? Nikakve inovativnosti u papirnatosti najdramatičnijih odnosa u operi, primjerice, vezanih uz lik Sokolovića, nema. Mladi pjevač prepušten je sam sebi da poziranjem dočara njegovu prepredenost. A nafiksani Sulejman, koji umire u inkubatoru, više sliči divljem avarskom kanu Batumu iz spomenuta Mislava negoli veličanstvenom turskom sultanu. Što se može spoznati i čime se gledatelj može prosvijetliti iz novog čitanja i promišljanja koje se svodi na razinu dosjetki, da vijesti od kralja stižu na tabletu, a Jeleni je zelena biljčica niknula prije njezine smrti, prekasno. Šmrc.

Ne znam koja to sila omogućava da se u medij operne umjetnosti s tolikom lakoćom plasiraju nebulozne ideje i to proglašava kreativnošću, što upotpunjuje samohvala na vlastitim mrežnim stranicama kazališta. Determiniranost dramskoga sadržaja opere točno određenom, zadanom emocionalnošću te emotivnim nabojem i karakterom glazbe ne može se promijeniti intelektualiziranjem i tlapnjama. Nikakve nove zamisli ne mogu zanijekati junački karakter opere Zrinjski, iako je možda došlo vrijeme za to. Hoće li se domoljublje i junaštvo sagledati na univerzalnoj ili nacionalnoj razini, drugo je pitanje. Hoće li ga redatelji doživjeti i protumačiti na nacionalan, nadnacionalan, internacionalan ili anacionalan način, stvar je ozbiljna promišljanja i ozbiljna dramaturškog rada, a nikako preokretanja naglavce svega, pod svaku cijenu.

Uredna glazbena izvedba dirigenta Villea Matvejeffa omogućila je da lirske stranice partiture zazvuče u svojoj ljepoti, zahvaljujući pojedinim pjevačkim ostvarenjima i finim solima pojedinih instrumenata u orkestru, dok su stranice junačkoga naboja bile mlake, dakako, osim onih koje pjevnošću i melodioznošću nose same po sebi. Zbor Riječke opere sve više se smanjuje pa velika pozornica sve više guta sve manji sastav, što je u Zrinjskom, zbog prisutnosti samo muškoga zbora, itekako izraženo. Srećom, tonski i zvučnošću taj se problem još ne osjeća.

Opera je izvedena bez baleta, s maksimalno skraćenom četvrtom slikom, svedenom na dijalog Sulejmana i Sokolovića o nuđenju Zrinjskom kraljevske krune, te s uobičajenim skokovima u šestoj i sedmoj slici. Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović načinila je dva impresivna kostima, Nikolin i Evin, dok su ostali kostimi bili bezlični, izuzev pleterastog motiva Jelenina kostima.

Jedino je solistička podjela vrijedna nove produkcije. Bariton Robert Kolar pjevački je profinjen Zrinjski, lirski razrađene fraze, lake i meke emisije baršunasta tona u romanci koju završava krasnim, dugim diminuendom. Stavom, reakcijama i pogledom stvara živi lik, kao što je i Eva sopranistice Kristine Kolar. Ona, snažnim glasom, ali i spontanom gestom te toplinom osmijeha, izražava sve one emocije koje ne izražavaju drugi elementi predstave.

Sopranistica Anamarija Knego lirski je primjerena Jelena, bas Luka Ortar glasovno snažan Sulejman. Tenor Aljaž Farasin bio je, začudo, glasovno mukli Juranić; ostali tumači korektni u svojim epizodnim ulogama. Tenor Giorgio Christian Surian nije mogao izaći na kraj sa Sokolovićevom strettom na kraju.

Da ne bi ispalo kako se svakom pokušaju osuvremenjavanja operne baštine prigovara po defaultu: nedavno smo, na gostovanju Mađarske državne opere, vidjeli umjereno moderniziranu režiju opere Ladislav Hunyadi Ferenca Erkela, svojevrsna pandana Zrinjskom, i način na koji se to može pametno načiniti. Šubićevi suborci nisu mogli ni zamisliti da će se jednom naći u ulozi ratnika-vrtlara, laboranata GMO-a koji čeprkaju po sjemenkama i klicama. Za brigu o ekološkoj osviještenosti trebalo je na repertoar postaviti Mislava, a finale Zrinjskog ne eutanazirati bespomoćnim padanjem jednoga po jednog ratnika. Jest, svi su oni izginuli u Sigetu, ali ljepše je to vidjeti tradicionalno, u junačkoj gesti i proboju. A i Zajc je to tako zamislio i napisao.