Znanost i smrt

Nedavno sam bio na predavanju Ivana Đikića u Novinarskom domu u Zagrebu, na kojemu je između ostaloga istaknuo da će uskoro neurodegenerativne bolesti zauzeti prvo mjesto po utjecaju na ljudsko zdravlje i tako istisnuti rak na drugo mjesto. Naravno, prvo pitanje koje se nameće fizičaru u meni jest: Kako se to mjeri? Odgovor sam potražio na stranicama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Da bismo mogli svesti sve bolesti na neki zajednički nazivnik, moramo definirati varijablu koja će na jednaki način mjeriti utjecaj na ljudsko zdravlje za sve bolesti. Npr. broj novoregistriranih slučajeva neke bolesti loša je varijabla jer neke mogu proći za šest dana i nisu jako opasne (prehlada), a neke traju godinama (neurodegenerativne bolesti kao Alzheimer i Parkins) i imaju veću smrtnost od prehlade. Zato WHO kombinira dvije varijable: prerana smrtnost (godine života izgubljene zbog prerane smrti) i invalidnost (broj godina zdravoga života izgubljenih zbog invalidnosti pomnožene s težinskim faktorom ozbiljnosti bolesti). Zbroj te dvije komponente daje DALY (engl. disability-adjusted life years) ili u prijevodu godine života u stanju invalidnosti?

Jedan DALY može se shvatiti kao jedna godina izgubljena zdravog života koja mjeri razliku između trenutnoga zdravstvenog stanja i idealne situacije u kojoj svi dožive starost bez bolesti i invalidnosti. Podaci WHO-a, zanimljivo, kažu da zbog starenja stanovništva u razvijenim zemljama udio DALY-a za neurodegenerativne bolesti u odnosu na druge bolesti raste. Tako je npr. Alzheimerova bolest 2005. bila odgovorna za 0,75% DALY-a od svih bolesti, ali će zato 2030. taj postotak narasti na 1,2%. Već su danas neurološki poremećaji odgovorni za više od 6% svjetskog DALY-a, dok su maligne bolesti tek na trećem mjestu s nešto više od 5%, a drugo mjesto zauzima HIV/AIDS, koji nitko i ne spominje u razvijenom svijetu jer je to veliki problem u Africi.

Neurodegenerativna bolest primarno djeluje na živčane stanice ljudskog mozga. Živčane stanice (neuroni) građevni su elementi živčanog sustava koji se primarno sastoji od mozga i kralješničke moždine. Neuroni se ne umnažaju, a dugo se mislilo da se ne nadomještaju novim stanicama. Neke od najučestalijih neurodegenerativnih bolesti su Alzheimerova i Parkinsonova bolest, a u razvijenim zemljama imaju učestalost od oko 2% u cijeloj populaciji te uzrokuju poteškoće s kretanjem (tzv. ataksija) ili mentalnim funkcijama (tzv. demencija).

Jesmo li kao društvo spremni uhvatiti se ukoštac s posljedicama toga neslavnog prvog mjesta?

Osobno imam u užoj obitelji slučaj Parkinsonove bolesti i mogu reći da je pacijentu koji je u životu kao znanstvenik mnogo koristio mozak dosta teško prihvatiti da više ne može uspješno riješiti ni najjednostavnije matematičke operacije. Sigurno ima i mnogo gorih stvari od toga, ali pitanje je kako pristupiti tom nestajanju osobe?

Benediktinski redovnik Anselm Grün rekao je da je cilj prve polovice života postati netko, a cilj druge polovice života postati nitko (umrijeti). Izraelski povjesničar Youval Harrari u knjizi Homo deus pak tvrdi da čovječanstvo ide prema tome da čovjek postane besmrtan. Suosnivač PayPala Peter Thiel nedavno je priznao da će on učiniti sve da živi zauvijek. Jesu li to doista opravdane želje i jesu li realne?

Iz današnje perspektive teško je zamisliti da bi čovjek mogao živjeti dulje od 150 godina zbog umiranja neurona. Dakako, možda se mislilo na neke druge oblike života čovjeka u kojemu bi se sve njegove misli i osjećaji mogli nekako spremiti na neku vanjsku memorijsku jedinicu i po potrebi koristiti, ali to baš nije onakav čovjek kakva poznajemo. Ostali će se organi vjerojatno moći nekako nadomjestiti, ali kakva je korist od toga kad nećemo moći koristiti mozak, koji nam je tijekom povijesti bio glavna prednost u odnosu na druge vrste. Možda će umjetna inteligencija moći nadomjestiti mozak, ali nije to to. Čovjekova sreća krije se u uspješnu rješavanju problema, a ne u njihovoj odsutnosti.

Znanstvenik Joseph Altman uočio je 1962. neurogenezu u dijelu mozga štakora, a poslije je izvijestio o migraciji novorođenih neurona u druge dijelove mozga. Fernando Nottebohm i njegova istraživačka skupina dva su desetljeća poslije u proučavanju kako ptice uče pjevati otkrili da se broj neurona dramatično povećava kod muških kanarinaca u vrijeme parenja, jer tada moraju naučiti nove pjesme da privuku ženke. Poslije je Peter Eriksson pokazao da se novi neuroni proizvode i u ljudskom mozgu. Očito je da smo s istraživanjima mozga i neurona još daleko od stupnja na kojemu smo u proučavanju malignih bolesti, ali to bi se uskoro moglo promijeniti jer će već spomenuto prvo mjesto neurodegenerativnih bolesti sigurno usmjeriti istraživanja u tom smjeru. Današnji neuroznanstveni alati toliko su rudimentarni da je gledanje funkcioniranja mozga u realnom vremenu kao pokušaj razumijevanja filma Zameo ih vjetar tako da gledate uvijek ponovno u samo jedan piksel na ekranu.

Čini se da ljudski stav prema umiranju može biti takav da poričemo da nam ono slijedi, da prihvaćamo da će jednom doći ili da ne prihvaćamo i borimo se za što duži život. Znanost ne može dati savjet što je od toga (ili koja kombinacija toga) najbolje za nas jer to zadire i u svjetonazorska pitanja, ali zato ustrajnim radom i ulaganjem možemo smanjiti patnje bolesnika s neurodegenerativnim i drugim bolestima, kao što se to uostalom oduvijek i činilo.