Žalosni „pokušaj polemike“

U Vijencu br. 642 od 11. listopada 2018. tiskan je članak Sanje Nikčević pod naslovom Krleža je najizvođeniji hrvatski autor. Posrijedi je, kako piše autorica, „pokušaj polemike“ s mojim tekstom Što je nama danas Krleža objavljenim u Vijencu (br. 639-640) u povodu 125. obljetnice Krležina rođenja.

Iako je nigdje izrijekom ne spominjem, prof. dr. sc. Sanja Nikčević prepoznala se u mome tekstu. Prepoznala se valjda među onim Hrvatima/icama za koje sam napisao da vole ponižavati svoje velikane, koji smatraju da Krleža previše „strši“ i da ga stoga valja „skresati“. Krleža je za neke postao remetilački čimbenik jer je prevelik i daleko nadmašuje naše skromne kulturne okvire. Odatle i čudan naslov Nikčevićkina „pokušaja polemike“: Krleža je najizvođeniji hrvatski autor. Pa što onda ako je najizvođeniji? Tko bi, ako ne Krleža, to trebao biti? E, upravo s tim pitanjem ulazimo u srž problema.

Prof. dr. sc. Sanja Nikčević objavila je 2016. knjigu Mit o Krleži u izdanju Matice hrvatske. U njoj je „preuzela“ moju bazičnu shemu suprotstavljenih tabora u recepciji djela Miroslava Krleže, tj. opoziciju krležofili«krležofobi, iznesenu prvi put na Krležinim danima u Osijeku 2012. godine, a opširnije elaboriranu u tekstu Dekanonizacija Krleže? (Forum, br. 7-9, 2013, str. 739-757). Autorica je moje opozicijske parove samo preimenovala u „krležodule“ i „krležoklaste“. Termini su, inače, posuđeni iz staroga sukoba oko ikona. Zgodna dosjetka da se izbrišu tragovi!

Iako knjiga Mit o Krleži pretendira na znanstvenu objektivnost, autorica na više mjesta otvoreno iskazuje veću sklonost taboru „krležoklasta“ (u mojoj terminologiji „krležofoba“). Umjesto novih čitanja Krleže, redovita profesorica dramske književnosti zalaže se da se „malo odmorimo od Krleže“ i posvetimo zapostavljenim piscima 19. i 20. stoljeća. Te teze mutatis mutandis ponavlja i u svome „pokušaju polemike“ u Vijencu.

Poziv na „odmor od Krleže“

Prof. dr. sc. Sanja Nikčević nije čak ni pažljivo pročitala moj tekst uz Krležin jubilej. U članku Što je nama danas Krleža nigdje nema rečenice da je Krleža „danas zapostavljen i nedovoljno shvaćen“ koju mi autorica „pokušaja polemike“ pripisuje stavljajući je u navodnike. Štoviše, jasno sam napisao da su Krleži najviše naškodili „krležofili“ (kod Nikčevićke „krležoduli“), tj. brojni apologeti, oni koji su mu lijepili epitete „Prometej književne riječi“, „demijurg“, „Bog sa Gvozda“, „svjetlost u mraku“, „čovjek s misijom“, „intelektualna gromada“ i sl. Čak sam postavio i jasnu paralelu što se dogodilo kada je Krležino djelo ušlo u inventar jednoga društvenog sustava – Titova socijalizma: „U politici je postojao kult ličnosti Josipa Broza Tita, a u književnosti kult Miroslava Krleže“. Ali prof. dr. sc. Sanji Nikčević ni to nije dovoljno. Valjda sam se trebao priključiti njoj tako dragim „krležoklastima“ (kod mene „krležofobima“) i napisati da je Krleža „eruditski pozer“, „udvorica i malograđanin“, „režimska kurva“, „čista štetočina“, „najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi“. Ali kako bih, kao profesor hrvatske književnosti, mogao takvo što napisati? Kako bi, profesorice Nikčević, izgledao hrvatski književni (dakle i dramski) krajolik da nema Miroslava Krleže, te „čiste štetočine“ u hrvatskoj kulturi?

Prof. dr. sc. Sanja Nikčević ne smatra da nam trebaju nova čitanja Miroslava Krleže nego da se od njega trebamo „malo odmoriti“. Možemo li zamisliti da netko u ruskoj dramskoj kritici kaže da se treba odmoriti od Čehova ili da Talijani kažu da se treba odmoriti od Pirandella? No, dobro, oni bi još možda i mogli naći koliko-toliko odgovarajuće zamjene, ali možemo li zamisliti da, primjerice, neki norveški profesor dramske književnosti kaže da je dosta igranja i čitanja Ibsena i da se od njega treba „malo odmoriti“? Naravno da to nije moguće: drugi narodi štuju svoje velikane, dok Hrvati/ice uživaju u njihovu ponižavanju.

Deplasirane ocjene

Prof. dr. sc. Sanja Nikčević u svojoj se knjizi zgražava što i među stranim slavistima ima toliko „krležodula“ (tj. krležofila) pa se ne može načuditi njemačkom akademiku Reinhardu Laueru, inače jednom od najvećih književnih slavista, što se divi Krležinoj erudiciji i „europskom znanju“, što je za Krležin esej o Rilkeu napisao da je „veličanstven“, a za roman Na rubu pameti da je istinsko majstorstvo koje „nije poznato ni u hrvatskim ni u drugim literaturama“. Zašto nam taj Nijemac „von oben“ soli pamet? Valjda prof. dr. sc. Sanja Nikčević bolje zna koja je prava Krležina mjera. I što hoće svi ti strani slavisti koji su napisali monografije o Krleži? Sibylle Schneider, Jan Wierzbicki, Andreas Leitner, György Spiro, István Lökős, István Lukács, Peter V. Zima, Frank Lindemann, Ralph Bogert, Predrag Brebanović… sve su to zadrti „krležoduli“ koji se ne razumiju u prave hrvatske književne vrijednosti.

A koje su to, po prof. dr. sc. Sanje Nikčević, prave vrijednosti u hrvatskoj dramskoj književnosti? U svome „pokušaju polemike“ autorica predlaže „višegodišnji odličan repertoar“ koji bi činila djela „izbačenih, potisnutih i zaboravljenih“ pisaca. Umjesto Krleže, od koga se „treba odmoriti“, valja igrati djela koja nude „pozitivnu sliku svijeta s nadnaravnom dimenzijom“ (sic!), dakle melodrame, pučke komade, plemićke drame i sl. Taj prijedlog prof. dr. sc. Sanje Nikčević, nažalost, nije „čišćenje kanona“ nego njegovo potpuno urušavanje. Tako ona, primjerice, predlaže Baruna Trenka J. E. Tomića, Lajtmanušku deputaciju Ferde Becića (prof. dr. sc. Sanja Nikčević u knjizi piše „Bečića“), Sirenu Julija Rorauera (prof. dr. sc. Sanja Nikčević piše „Roauer“) i sl. 

O kakvim je djelima riječ? Tomićev Barun Trenk je populistički pučki igrokaz bez većega dramskog potencijala, Becićeva Lajtmanuška deputacija, inače „vesela igra u četiri čina sa pjevanjem“ u kojoj se slavi car i idealizira vojnički red i hijerarhija, trebala je dobiti Demetrovu nagradu, ali je na intervenciju Branimira Livadića odluka poništena. Livadić je drami osporio umjetničku vrijednost i dokazao njezin trivijalan, vodviljski karakter. Što se pak Rorauera tiče, njemu je kritika (Miletić, Matković) otkrila neizvornost, tj. „potpuno plagiranje“ francuskih salonskih drama Sardoua i Augiera. Primjeri bi se mogli nizati i dalje. Svašta ima u tom žalosnom „pokušaju polemike“ prof. dr. sc. Sanje Nikčević. Takva je i njezina tvrdnja da je Dragutin Prohaska bio „najugledniji teoretičar prije Drugoga svjetskog rata“. U vrijeme kada djeluju Lj. Maraković, A. Barac, J. Bogner, B. Vodnik, J. Benešić ili A. Haler proglašavati ne odveć talentiranog i vrlo površnog Prohasku za „najboljeg teoretičara“ upravo je deplasirano.

Na rubu apsurda

U svojoj knjizi Mit o Krleži prof. dr. sc. Sanja Nikčević piše da prava tema sukoba između „krležodula“ i „krležoklasta“ nije sâm pisac nego „politička opcija za koju se zalažu“ (str. 131). Tako se iza krležodula (mojih „krležofila“) kriju „lijevi i projugoslavenski“ kritičari koji njeguju „česte suradnje s ‘regionom’“, dok su krležoklasti (moji „krležofobi“) po S. Nikčević „desni i prohrvatski“. Tako je jedna sveučilišna profesorica došla do ruba apsurda. Po toj njezinoj nakaradnoj logici Igor Mandić sa svojom antikrležijanskom knjigom Zbogom, dragi Krleža bio bi „desni i prohrvatski“, dok bi Vlatko Pavletić, Viktor Žmegač ili Darko Gašparović bili „lijevi i jugoslavenski“. Još je gore sa strancima: pišući afirmativno o Krleži, Lauer, Leitner, Bogert ili Brebanović nisu ni znali da su zapravo prikriveni lijevi jugonostalgičari!

U svome članku Što je nama danas Krleža pledirao sam za smireno, postideološko čitanje djela M. Krleže, dakle za povratak tekstu. U „pokušaju polemike“ prof. dr. sc. Sanja Nikčević nudi reviziju kanona, odmor od Krleže i svojevrsno razočaranje što je Krleža „najizvođeniji hrvatski autor“. Zato ne mogu ovaj odgovor završiti drukčije nego krležofilski („krležodulski“): Krleža je najveći (eto, upotrijebio sam superlativ, što rijetko činim) hrvatski dramatičar jer ima šest-sedam vrhunskih drama. Pitanje prof. dr. sc. Sanji Nikčević: ima li još koji hrvatski pisac šest-sedam vrhunskih drama?
Speak now or never.