Za tajkune i savjesnu publiku

Komedija Glumačke družine Histrion Tajkuni, Mire Gavrana, u režiji Zorana Mužića, premijerno je izvedena 18. listopada na pozornici Histrionskog doma. Nakon više od dvadeset ljetošnjih izvedbi diljem Hrvatske komedija je stigla pred zagrebačku publiku, koja ju je ispratila dugotrajnim pljeskom.

Time se još jednom potvrdilo da Glumačka družina Histrion, bez obzira što ne slijedi modu i kojekakve upitne teatarske trendove, itekako prepoznaje i slijedi želje publike. Osobito one koja u teatar ne ide zbog egzibicionizma, političkog aktivizma i želje da bude viđena, nego ponajprije radi onoga što joj je blisko, ljudski prihvatljivo i lako čitljivo, što je umije ozbiljno nasmijati i što je bez velikih teatarskih esejističkih pretenzija, koje najčešće skončaju u dosadi.

Predstava bez modernih zavrzlama  / Snimila Ines Stipetić

Kazalište kakvo njeguje i prezentira družina Histron već godinama jasno dokazuje da predstave radi zbog publike, ali i jednako tako upozorava kako nam je glavna teatarska struja – njezini glavni i preferirani umjetnički pravci – najčešće odlutala u publici posve strane nebuloze koje, osim u dosadi, skončavaju u nerazumljivim pobudama. Histrionska publika dobro zna da poruka i jednostavnost priče, aktualne i veoma čitljive, odnosno teatarski prepoznatljive, više vrijede od zakukuljenih modernih zavrzlama. Histrionske predstave više nego razvidno pokazuju zašto je Miro Gavran u svijetu uspješan i najcjenjeniji hrvatski dramatičar.

I Tajkuni su predstava koja ne odstupa od rečenoga modela kazališta. Fabula je aktualna, priča dramaturški dobro skrojena i karakteri aktera odlično napisani. Riječ je o nama bliskoj temi i još bliskijem sadržaju, koji dramatičar – služeći se satirom, ironijom, komičnim i dramskim obratima – uobličuje u grotesku.

Riječ je o dvama bračnim parovima, bahatom tajkunu Karlu i njegovoj ne osobito pametnoj ženi Jozefini, te pravednom sindikalistu Peri i njegovoj brižnoj ženi Anđeliji. Dok Karlo zbog pohlepe i bahatosti gomila poduzeća i ne isplaćuje plaće radnicima, a njegova žena šakom i kapom troši tuđe, sindikalist Pero i žena mu Anđelija muku muče kako sastaviti kraj s krajem i smišljaju način kako Karla privoljeti da isplati šest zaostalih plaća radnicima. Kada Pero ode na pregovore s Karlom, on ga nagovori da zamijene imovine, na što Pero naivno pristane; Karlo njemu da poduzeća i dugove, a on Karlu svoje vlasništvo, dvosobni stan i auto star dvadeset godina. Na kraju obojica završe u zatvoru.

Prepoznajući Karlovu grabežljivost i pohlepu te Perinu prostodušnost i naivnost, dakle mentalitet tajkuna i sindikalista, Gavran u komediji, kako u kazališnoj afiši piše redatelj Mužić, „ismijava ljudske mane te kritički preispituje poduzetničke navike našega doba“.

Osim što točno dešifrira uzroke i posljedice takva ponašanja u prostoru naših života, komediograf i predstava kritiziraju te opravdano traže od svih nas, koji smo zbog svoje nebrige i učestalosti tajkunizacije postali imuni na te anomalije, svijest i odgovornost. Traže da „u vremenu stvaranja poduzetničke klime u kojoj je čovjek čovjeku vuk u lovištu bez lovostaja“ – koje u nas nikako da prođe – budemo svjesni svojeg nezainteresiranog ponašanja.

Gavranov tekst – njegove ideje i karakteri – u sebi je sazdan od teatarski arhetipskih i ljudski iskonskih zapitanosti; slijedi bitne zablude, bolne posljedice i najtočnije želje, preokupacije i dileme suvremenog našeg čovjeka koji, iako u sebi sadržava arhetipsko i iskonsko, nije kadar nadzirati i kontrolirati njegovu materijalističku dimenziju.

Slijedeći piščev tekst Mužić je slijedio i redateljski apostrofirao očite dosege teksta i tražio njegovu satiričnu oštricu, ironijski žalac i komičnu notu, inzistirao je na nijansama koje su uspijevale dokučiti misli i emocije publike. U najvećem dijelu predstave to mu je i uspjelo. Za mjestimične nezgrapnosti i nedovoljno dorađenu glumačku suigru ”krivi“ su glumci, ne toliko u glumačkom izrazu koliko u prevelikoj želji da ih publika prihvati, da prepozna smiješne dijelove njihovih uloga.

To se naročito očitovalo u komičarskim tiradama kolokvijalnih fraza na kojima se, ne zbog izostanka talenta nego zbog manjka iskustva, nepotrebno iživljavala Ana-Marija Percaić, glumeći Jozefinu. Za razliku od nje iste takve trenutke koncentrirano, precizno i s osjećajem za mjeru plasirala je Franka Klarić, glumeći Anđeliju. Isto se može reći i za Karla, kojega je u zahtjevnom rasponu odigrao Hrvoje Klobučar. Najozbiljniji i najkompleksniji smiješni lik Pere prezentirao je Zijad Gračić.

Uspjehu predstave bitno su pripomogli kostimografkinja Elvira Ulip i scenograf Miljenko Sekulić Sarma.