Vizije boljeg svijeta

Usijana politička situacija u Njemačkoj i Europi, porast populizma i pad vjere u ujedinjenu Europu uzrokom su što je sedamdeseto izdanje Sajma knjiga u Frankfurtu proteklo u znaku politike i poziva na poštivanje ljudskih prava. Istodobno, knjižna branša stoji pred novim izazovima zbog sve manje čitatelja te gospodarskih prilika koje se iz temelja mijenjaju. Unatoč tomu, njemačka knjižna branša stabilno posluje, kao i Frankfurtski knjižni sajam, na kojem se od 10. do 14. listopada predstavilo više do 7500 izlagača iz 109 zemalja, uz 4000 događanja te više od 280 tisuća posjetitelja.

Najveću je pozornost u Frankfurtu privukla nigerijska književnica i aktivistica Chimamanda Ngozi Adichie / Izvor Frankfurter Buchmesse

„Opasna tolerancija; Destabilizacija Njemačke; Bajka o bogatoj zemlji – kako nas politika uništava; Fear; Fire and Fury; Game over; Kraj diplomacije; Put u slobodu – naslovi su aktualnih političkih knjiga koje trenutačno skladno koegzistiraju u jednoj frankfurtskoj knjižari. Uzrujanost i pregrijanost u 53 naslova. Mislim da je ta trajna velika uzrujanost problematična, stalna histerija ne opterećuje samo verbalno nego sve češće prelazi i u nasilje. Prestravljen sam time kako naš jezik, a onda i suživot, postaju sve siroviji. U općoj napetosti želimo doći do jasnih misli i razmisliti kako se suočiti s izazovima“, rekao je na konferenciji za novinare direktor Frankfurtskog sajma Juergen Boos. U svakom slučaju Frankfurtski je sajam važna javna platforma, poziv na međunarodno umrežavanje i dijalog, raspravu o kontroverznim temama, ako treba i s autorima koji potiču na podjele – njih treba opovrgnuti argumentima. „To su dosezi demokratskog društva. Ta su načela dio našeg DNK“, ističe Boos. No Frankfurtski je sajam odlučio poslati i jasnu poruku o vrijednostima iza kojih stoji njemačka knjižna branša. Zato su u suradnji s vodećim njemačkim medijima, UN-om i Amnesty Internationalom pokrenuli kampanju On The Same Page, kojom pozivaju na poštivanje ljudskih prava.

Misija književnosti

Njemačkih se medija osobito dojmila nigerijska književnica i feministica Chimamanda Ngozi Adichie, među ostalim poznata i po svojem govoru Opasnost jedne jedine priče. Tom je prigodom opisala široko rasprostranjenu taktiku kojom se jednom pričom stigmatiziraju ljudi i stvari, iako se ni jedan čovjek niti stvar ne može obuhvatiti jednom pričom. „Reducirati na jednu izjavu zavodljivo je i vrlo jednostavno, ali najčešće pogrešno jer briše kauzalitete, izostavlja nužna diferenciranja i osporava pluralitet“, čulo se na konferenciji. Chimamanda Ngozi Adichie zalaže se za veću vidljivost žena i borbu protiv rasizma. „Umjetnost može prosvijetliti politiku, dati joj humanu dimenziju, no ponekad to nije dovoljno. Svijet se mijenja i postaje sve mračniji. Ne možemo se ulijeniti i ne činiti ništa. Moramo naći nove načine mišljenja i djelovanja. Potrebna je hrabrost“, poručila je.

Istaknutu ulogu u programu posvećenu ljudskim pravima imala je i hrvatska književnica s berlinskom adresom Ivana Sajko. S njemačkim predsjednikom Frank-Walterom Steinmeierom i belgijskim piscem Stefanom Hertmansom otvorila je novoizgrađeni središnji Frankfurtski paviljon i to razgovorom pod naslovom O obrani stava. Kako branimo slobodu u burnim vremenima. „Opća deklaracija o pravima čovjeka uvijek je referentna točka. Ona propisuje ideal prema kojem se potpisane države trebaju orijentirati: jamčiti život bez straha, jednako dostojanstvo i jednaka prava. To vrijedi za sve ljude, pa i za književnice i književnike, novinarke i novinare. Deklaraciju možemo uvijek iznova koristiti kao apel, podsjetnik da novinare i književnike, kada su neugodni, ne možemo jednostavno poslati u zatvor, nego im moramo osigurati slobodu koju smo obećali potpisom na ­Deklaraciju“, rekao je Steinmeier.

Ivana Sajko govorila je o misiji književnosti: „Književnost pokušava pripovijedati priču nekog društva iz posve individualne perspektive. Dakle, ono što nam književnost donosi, to su osobne priče, priče koje kao pojedinačne možda nisu jako važne, ali te male priče, priče o strahovima, o nezadovoljstvu, o problemima, one čine društvo. Književnost tim pričama daje glas, a to je jako važno. S druge strane, vidimo da u Europi danas postoje zemlje u kojima ljudi s nekoć nevidljivim pričama nastoje da se te priče čuju, jer imaju osjećaj da nemaju predstavnika. Trebaju predstavnika koji će znati postupati s njihovim strahovima, brigama, s njihovim nepovjerenjem prema institucijama. Tu nastupa književnost. Knjigu možete napisati i iz potpuno pogrešne pozicije, u književnosti je dopušteno biti na pogrešnom kolosijeku. Na taj način možete, primjerice, pokazati što se događa kada se krše tabui, ne poštuju ljudska prava, pokazati što se događa kada je netko toliko u krivu da počini zločin. Zato nam književnost može dati viziju boljeg svijeta, ali i viziju svijeta kakav će biti ako se ne držimo zajedno i nemamo dobru zajedničku viziju o budućnosti. To je zadatak pisaca, misija književnosti danas.“

Steinmeier je objasnio zašto mu je kao političaru književnost važna: „Kada književnost pripovijeda priče, onda je to jedan dio razgovora nekog društva sa samim sobom koji politiku mora zanimati, koji je naše sredstvo spoznaje. Zato nikada ne govorim o zadatku književnosti, nego o njezinim mogućnostima koje politika na suvisao način treba koristiti.“

Nevidljiva kultura

Ivana Sajko objasnila je i zašto je napustila Hrvatsku: „U europskoj regiji iz koje dolazim: u Hrvatskoj, Poljskoj, Mađarskoj, vide se određeni procesi i njihove refleksije, primjerice da se novinari, izdavači i urednici otpuštaju. Izgubljene su platforme koje stvaraju vidljivost. Teško je umjetnički stvarati ili pisati u zemlji u kojoj kultura više nije vidljiva. Teško je imati utjecaja kao autor ako se knjige tiskaju samo u petsto primjeraka. Zato postoje autori koji te zemlje napuštaju i o njima govore iz inozemstva. To je moja pozicija. Ako ovdje pišem o onome što se događa u Hrvatskoj, vidljivija sam i imam više mogućnosti pomoći svojim kolegama u Hrvatskoj.“ Na pitanje kako motivirati ljude za Europu, Stefan Hertmans rekao je da se mnogi europski političari koriste administrativnim jezikom, a čekamo velike političare koji imaju hrabrosti braniti europske vrijednosti na način s kojim se ljudi mogu identificirati. U medijima bi trebalo posredovati više pozitivnog, poručio je: „Uvijek želim ponoviti da negativisti nisu praktični ljudi jer ne nude rješenja. Često se kaže da pozitivci ne razumiju, da su naivni. Nikako! Huškači, oni koji siju mržnju, oni su naivni. Misle da time mogu napredovati, ali napredovati možemo samo tako što mislimo praktično pozitivno.“ Razgovor o identitetima, slobodi, krizi demokracije, populizmu zaključio je Steinmeier porukom kako trebamo različite formate razgovora, u širokim slojevima društva, kako bismo otežali onima koji dolaze s vrlo jednostavnim odgovorima.

Uz visoke dužnosnike, na svečanom otvaranju Sajma u Frankfurtu govorili su pisci iz Gruzije – ovogodišnje zemlje počasne gošće. „Postoje kulture koje su već zaboravljene. Postoje kulture koje su mrtve i zaboravljene, ali ih jedan jedini znanstvenik na nekom sveučilištu drži na životu. I postoje utvrđene kulture koje ne trebaju potporu kako bi se održale jer su već dostigle vrlo visok standard, čija nedostižnost kod drugih može izazvati određenu nelagodu. Nije malo ni onih kultura koje se stalno kreću granicom između propasti i preživljavanja, koje su poznate malobrojnim upućenima i koje su zahvaljujući mnogim velikim čudima dospjele do 21. stoljeća. Zadovoljstvo mi je predstavljati jednu upravo takvu kulturu“, rekao je književnik Aka Morchiladze – koji je nedavno boravio i u Hrvatskoj i predstavio ovdje svoj roman Putovanje u Karabah što ga je s engleskoga prevela Mirna Čubranić, a objavila Hena com. Gruzijska književnost stara je 1500 godina, a prva priča iz 5. stoljeća i danas je neobično razumljiva i univerzalna. Gruzijci imaju i vlastiti alfabet, pišu priče i romane, ali to je prije svega zemlja poezije, što Gruzijci kroz šalu komentiraju kao posljedicu teških vremena jer je u ratu teško pisati romane. Gruziju možete upoznati putujući, ali bolje je možete upoznati čitanjem gruzijske književnosti, rekao je među ostalim Morchiladze. Gruzijska književnost bila je gotovo potpuno nepoznata na njemačkom tržištu, tako da je ovaj nastup svakako prekretnica u recepciji gruzijske književnosti u inozemstvu. Više od 150 novih gruzijskih naslova objavljeno je ove godine na njemačkom tržištu. Više od sedamdeset autorica i autora doputovalo je na Sajam. Mala zemlja s područja Kavkaza uložila je mnogo novca u nastup kako bi konačno bila ucrtana na svjetsku književnu kartu. Iduće godine počasna je gošća Norveška.

Knjižna branša u Njemačkoj bilježi pad broja kupaca knjige i trenutačno je intenzivno usmjerena na svoje klijente i njihove potrebe. Naime, opsežna studija o kupcima knjiga objavljena ovog proljeća pokazala je da oni koji su prestali kupovati knjige i dalje knjigu cijene i čeznu za njom, ali u užurbanoj svakodnevici, uz stres, društvene mreže i druge izvore zabave koji im odvlače pažnju rjeđe dospijevaju čitati. Velike i male knjižare, izdavači usmjereni bilo na široku, bilo na stručnu publiku, knjižna branša na svim područjima trudi se približiti knjigu čitateljima, omogućiti im više kontakta s knjigama te pružiti orijentaciju. U rujnu je promet za ovu godinu 1,1 posto manji nego lani, ali uz dobro jesensko i božićno poslovanje nadaju se pozitivnoj nuli. Optimistični su, objasnio je predstojnik Njemačke zajednice nakladnika i knjižara Heinrich Riethmüller, jer je knjiga nezaobilazan medij u informiranju i formiranju mišljenja, a promet je u načelu stabilan: „Od 2002. do 2017. promet je pao za 1 posto, usprkos digitalnoj revoluciji i medijskoj konkurenciji.“

Hrvatski nastup

Hrvatska je imala nacionalni štand veličine 56 četvornih metara koji je zakupilo Ministarstvo kulture, a uređenje i program preuzela je Zajednica nakladnika i knjižara. Zakupljen je i manji prostor na Međunarodnom štandu za dječju knjigu. Samo su dva pisca u sklopu hrvatskog programa nastupila na Sajmu: Željka Horvat Vukelja i Miro Gavran. Predstavili su se djeci koja pohađaju dopunsku nastavu na hrvatskom jeziku, djeca su dobila „ruksak pun kulture“ i srca su im bila puna. Možda ideja poticanja čitanja u Njemačkoj među onima koji imaju hrvatske korijene uopće nije loša. Teško se izboriti za pozornost na Sajmu na kojem se predstavlja više od sto zemalja; s druge strane, Hrvatska ima veliko iseljeništvo, među njima je zasigurno i neka buduća Marica Bodrožić. Vrijedan je to most među kulturama, zašto ga ne njegovati? Miro Gavran predstavio je na nacionalnom štandu roman Kafkin prijatelj i, kako kaže, zadovoljan je interesom, uspostavio je kontakte s Japancima, Armencima, Talijanima, s albanskim izdavačem iz Makedonije. Svoj štand već tradicionalno ima i udruga Hrvatska dječja knjiga, koju vodi Kašmir Huseinović, a koja već godinama uspješno trguje na knjižnim sajmovima. Interes za hrvatsku književnost ne jenjava, kaže Seid Serdarević iz Frakture, koji je s kolegama iz Slovenije unajmio vlastiti štand, dok su Ivan Sršen i nekolicina drugih hrvatskih izdavača za svoje sastanke koristili nacionalni štand.