Veliki korak za čovječanstvo

Film Prvi čovjek redatelja Damiena Chazellea prema scenariju Josha Singera nastao je kao adaptacija istoimenih biografskih zapisa Jamesa R. Hansena o glasovitome astronautu Neilu Armstrongu, koji je u misiji Apolla 11 prvi stupio na Mjesec. Slijetanje na Mjesec 20. srpnja 1969. označilo je vrhunac dugogodišnjih američkih svemirskih programa, projekata Mercury i Gemini te Apollo. Američka nastojanja bila su dijelom hladnoratovske utrke sa Sovjetskim Savezom u osvajanju svemira. Utrke u kojoj su se Sovjeti dotad pokazali uspješnijima jer su godine 1957. izvan Zemlje poslali prvi umjetni satelit Sputnjik, iste godine i prvo živo biće, kujicu Laiku u Sputnjiku 2, a 1961. Jurij Gagarin je u Vostoku 1 postao prvi čovjek koji je napustio Zemljinu atmosferu. Čovjekove težnje prema svemirskim prostranstvima i Zemljinu prirodnom satelitu Mjesecu kao najbližem nebeskom tijelu dijelom je povijesti čovječanstva, no tijekom raznih razdoblja taj se odnos neprestano mijenjao. I dok su u kulturnome smislu, pa i u smislu uspostave žanra znanstvene fantastike, važna djela francuski roman Put na Mjesec (1865) Julesa Vernea, engleski roman Prvi ljudi na Mjesecu (1901) H. G. Wellsa, kao i francuski film Put na Mjesec (1902) Georgesa Meliesa, koji je crpio nadahnuće iz dvaju navedenih književnih djela, u ovome ću se tekstu – uz Prvog čovjeka, osvrnuti isključivo na igranofilmska ili pak dokumentarna ostvarenja tematski usmjerena prema američkim i sovjetskim istraživanjima svemira. Dakle ostvarenjima nastalim prema realnome faktografskom predtekstu, a ne tek prema fikcijskim hipotezama zasnovanim na astronomiji i astrofizici.

Ryan Gosling uvjerljivo je utjelovio Neila Armstronga

Događaji od povijesne važnosti

Zanimljivo je da je nepuna tri mjeseca nakon dolaska čovjeka na Mjesec prikazan američki dokumentarni film Footprints on the Moon (Bill Gibson, 1969), koji je kroz kronologiju ljudskih težnji spojio fikciju Julesa Vernea kao vizionara i posadu Apolla 11 kao junake. Znatno su usredotočeniji na samu presudnu misiju dokumentarci Moonwalk One (Theo Kamecke, 1972) i The Space Movie (Tony Palmer, 1980). Dok je prvi s razmjerno svježim odmakom pristupao događajima od povijesne važnosti, drugi je posveta tada već deset godina odmaklu pothvatu. Epski strukturiran igrani film Put u svemir (Philip Kaufman, 1983) – adaptacija publicističkoga rada (1979) Toma Wolfea – posvetio je pozornost sedmorici astronauta projekta Mercury i izvanrednome test-pilotu Chucku Yeageru. Kompleksan film, s oprekom ironije i komedije te digniteta i junaštva, neprijeporno je remek- djelo i jedan od najvažnijih filmova desetljeća. Dapače, posrijedi je dokudrama koja je dosegnula mitsku, a djelomice čak i duhovnu – ako već ne transcendentalnu – razinu. Nagrađivani dokumentarac For All Mankind (Al Reinert, 1989) usmjerio je pozornost prema astronautima programa Apollo, od kojih je dvanaest hodalo Mjesečevom površinom te prema Zemlji viđenoj iz svemira kroz njihovu perspektivu. Vrstan rad osnažen i dojmljivom glazbom Briana i Rogera Ena kao i Daniela Lanoisa. Sjajna dokudrama Apollo 13 (Ron Howard, 1995) o misiji koja zbog problema nije uspjela sletjeti na Mjesec, a malo je nedostajalo da se i ne vrati na Zemlju, intenzivno je ostvarenje visoke kvalitete i značaja. Na valu dosega toga filma nastao je televizijski film Apollo 11 (Norman Barba, 1996), zanimljivo, ali ipak ne i osobito vrijedno ostvarenje te kvalitetna televizijska serija u dvanaest epizoda Od Zemlje do Mjeseca (više redatelja, 1998), koja je popratila sva tri američka svemirska programa s naglaskom na Apollu. Astronautima koji su kročili Mjesečevom površinom posvetila su se i tri dokumentarna filma prošloga desetljeća. Hvaljeni britanski U Mjesečevoj sjeni (David Sington, Christopher Riley, 2007), ponešto zanemaren američki The Wonder of It All (Jeffrey Roth, 2007) te američki 3D Magnificent Desolation: Walking on the Moon (Mark Cowen, 2005). Naglasak je na američke pothvate ponešto izmijenjen u ovome desetljeću, jer britanski dokumentarac Prva orbita (Christopher Riley, 2011) i ruski igrani film Prvi čovjek u svemiru (Pavel Parkhomenko, 2013) u središte su smjestili pothvat sovjetskoga astronauta Jurija Gagarina. No dok dokumentarni film temi prilazi objektivno, ruskome se igranom zamjerao državni utjecaj i pretjerana ispeglanost u pristupu. Pritom je i revizionistički – u nas najavljivan, ali ne i prikazivan – američki film Hidden Figures (Theodore Melfi, 2016) o znanstvenicama Afroamerikankama koje su sudjelovale u projektu Mercury, osobito u misiji astronauta Johna Glenna, ali morale su nadvladati i rasne stereotipe.

Redatelj Damien Chazelle

Uvjerljivo, uz nedostatke

Chazelleov Prvi čovjek barem je djelomice revizionističko sagledavanje Armstrongova (Ryan Gosling) života i djelovanja. Usmjerivši se prema razdoblju od 1961. do 1969. izostavio je formativni dio života, ali se usredotočio na njegov prijelomni dio. Spretno koordiniranje profesionalnoga, obiteljskoga i privatnoga naznačeno je u ekspoziciji filma. Nakon intenzivna leta zrakoplovom X-15 uslijedi sekvencija traumatičnoga umiranja dvogodišnje kćeri, a zatim i uključivanje u svemirski program. Model je to koji opažamo kroz čitav film sa završnim segmentom presudne misije Apolla 11, ali i posljednjom scenom susreta astronauta i supruge (Claire Foy), zamalo začudno prigušena dojma. Baš kao i u filmu Put u svemir naznačuje se da su svemirski programi sadržavali i opasnosti te da su mnogobrojni piloti i astronauti stradali, a ni tehnologija nije bila razvijena pa su se često morali oslanjati o vlastite sposobnosti i spretnost. U Prvome čovjeku to potvrđuju sekvence stradanja članova posade Apolla 1 kao i Armstrongova vještina u preživljavanju tijekom kvara u opasnoj misiji Gemini 8.

U strukturi filma jasna je fokalizacija središnjega lika. No kako je riječ o suzdržanom liku, otuđenom od zbivanja koja ga okružuju, gledatelj uspostavlja i vlastiti odnos prema filmskoj građi – više objektivan no subjektivan upravo stoga što se ipak ne može u potpunosti identificirati s junakom. Međutim u takvoj usmjerenosti prema vizuri središnjega lika autorima se potkrao i jedini stvarni nedostatak filma. Nedostatak koji očito postaje i svojevrsnim modelom filmskih smjernica u posljednjih nekoliko godina jer se pojavljuje u mnogim ostvarenjima. Naime, uz odličnu karakterizaciju središnjega lika, njegove žene, prijatelja i kolega kao što su Buzz Aldrin (Corey Stoll), Ed White (Jason Clarke) ili Deke Slayton (Kyle Chandler), ali većina ostalih likova tone u puke arhetipove, čak neraspoznatljivost. Suprotnost je to dakle raskošnoj karakterizaciji većine likova u Putu u svemir, pa i u Apollu 13 te se čini da su u ocrtavanju habitusa astronauta dojmljiviji već navedeni dokumentarni filmovi negoli sam Prvi čovjek.

Iz perspektive pilota

Realizam je Chazelleova filma besprijekoran, a zanimljivo je da se svi letački pothvati sagledavaju iz perspektive pilota i članova misija, što još pridonosi uvjerljivosti. U transponiranju razdoblja znatna je uloga odjela produkcijskoga dizajna, ali i snimateljskoga rada Linusa Sandgrena. Uporabom boja približio se djelima razdoblja 1960-ih snažno evocirajući i tadašnji film i društveni kontekst, a primjenom različitih formata filmske fotografije – 16 mm, 35 mm i 70 mm – usmjerio je i gledateljevu percepciju. Damien Chazelle opet se pokazao vrsnim redateljem. Zadirući u intimu središnjega lika, njegov obiteljski život i profesionalno djelovanje, primijenio je retoričke postupke redateljskoga iskaza, a u predočavanju nekih važnih događaja ne ustručava se ni primjene elipse, čime gledatelja uzdiže na višu razinu promišljanja. Misija Apolla 11 prikazana je upravo čudesno, ne samo kao rekonstrukcija nego i kao rekreacija događaja, podcrtana kontrastom impresivnih partitura skladatelja Justina Hurwitza i Mjesečeve tišine. Izvrsna gluma Ryana Goslinga i Claire Foy još je jedan visoki doseg filma. Dok Gosling kao Armstrong stoički percipira razne opasnosti i suočava se s njima, Claire Foy kao njegova supruga postaje katalizatorom odnosa prema zatečenoj situaciji i obitelji koja bi mogla postati krnjom zbog stradanja oca. Važnost leta na Mjesec ocrtava se i u čestom lajtmotivu prizora Mjeseca, ali i kritici programa zbog stradanja astronauta i trošenja državnoga proračuna, kritici ponajbolje odraženoj u ritmičkoj poemi Gila Scott-Herona Bijelac na Mjesecu.

Tako Prvi čovjek postaje iznimnim, ali i izvanrednim ostvarenjem. Filmom koji podiže kvalitativni prag biografskih radova s temom svemirskih istraživanja. Složena konteksta, precizna odraza vremena, društvenih uvjeta i ustrajna djelovanja unatoč mogućim opasnostima, Prvi čovjek dosljedna je posveta iznimnom pothvatu i njegovim sudionicima. Uz to, Damien Chazelle pokazao se itekako sposobnim izmaknuti iz žanrovskih formi vezanih u glazbu i dokazao kao filmski autor sposoban za vrhunske dosege.