Ruža za Pjesnika i njegovu Elu

Krajem rujna sudjelovala sam na međunarodnom znanstvenom skupu u Sarajevu. Neposredno pred odlazak jedan me je prijatelj, inače pjesnik, potaknuo i zamolio da posjetim grob Silvija Strahimira Kranjčevića, koji je umro i pokopan upravo u Sarajevu. Napomenuo je pritom da, nedavno boraveći u Sarajevu, nije uspio pronaći Kranjčevićevo posljednje počivalište.

Silvije Strahimir Kranjčević umro je 29. listopada 1908. godine u 44. godini života, a ove se godine navršava 110. obljetnica Kranj­čevićeve smrti.

Vjekoslava Jurdana uz grob S. S. Kranjčevića u Sarajevu

U Sarajevu je ovoga kasnoga rujna čarobno. Lijepi, topli dani, s modrim nebom, grad je čist, prozračan, ljudi su vedri, opušteni. Jako je mnogo mladih. Sunce, toplina, glavnom ulicom koja vodi od Baščaršije do Katedrale i dalje, a  koja je zapravo prostrana pješačka oaza, šeta mnogo ljudi, domaćih i stranaca. Svi su ugostiteljski objekti dupkom puni, trgovine otvorene, a kupci imaju obilje za biranje. Rano je poslijepodne. Namjerila sam se u katedralu Srca Isusova, a zatim dalje prema knjižari Svjetlost. I to činim  na poticaj onoga prijatelja pjesnika. Dočekuje me reprezentativan ulaz u knjižaru, historicističko pročelje, no kad sam ušla u samu knjižaru, neugodno me iznenadila izvjesna praznina. U svemu tomu, možda više nesvjesno, tragala sam za nekim naslovom, knjigom, o poeziji Kranjčevićevoj.

Dok sam s mukom istraživala po policama knjižare, starija gospođa koja je ušla nakon mene obrati mi se rezignirano: „Pa, kako su im posložene te knjige?!?“ Nasmiješim joj se sudionički. Razumjele smo se, bez suviše riječi. Dosjetih se jadu. Priđem trgovkinji koja je stajala uz blagajnu s računalom. Obratih joj se s pitanjem: „Imate li koju knjigu s poezijom Silvija Strahimira Kranjčevića?“ Mlada je i ljubazna, i odmah se laća računala, kako bi ondje provjerila podatak za odgovor na moje pitanje. Da, u računalu je zabilježeno pet primjeraka. Zatim otiđe, a ja je pratim, do jedne velike police. No, nikako da pronađemo naslov. Mlada trgovkinja ponovo provjeri u računalu, a onda s olakšanjem otkrije: „A da, to je u odjeljku školske lektire.“ Pa brzim korakom ode do pobočnoga dijela knjižare gdje su knjige za djecu i mladež. Pa donese tanku knjižicu s Kranjčevićevim pjesmama, već pomalo prašnjavu i požutjelu, tiskanu 2002. I to je sve, upitah ja. Da, samo to imamo, odgovorila je, i dalje vrlo nasmiješena mlada trgovkinja.

Zapušteno groblje na padini

Otiđoh iz knjižare, vani vruće, pola tri poslijepodne, umorna sam od hodanja. U natoč umoru, odlučih otići na Koševo, posjetiti groblje sv. Josipa i odati počast Kranjčeviću.

U automobilu uključen je GPS. Blizu smo. Evo, s ceste se vide i nadgrobni spomenici.  I s  donje i gornje strane. Kamo sada? Zaustavimo automobil uz cestu, prolazi mladi par. Izlazim iz auta, zamolim ih da mi pomognu.

Mladi se zamisle, a zatim me upućuju na donju stranu. Ondje, ulaz u groblje uz široku i bučnu prometnicu. Dočeka me tišina. Zapažam da je groblje vrlo zapušteno, zapravo napušteno. Stari nadgrobni spomenici, imena i prezimena na latinici. Veliko raspelo dolje niže. To je zapravo jedna velika padina, a budući da je sve dosta zapušteno, teško je prohodno. Spuštam se sve niže, dublje ulazim u nakošeno groblje s busenima nekošene trave. Teren je sve teži i neprohodniji.

Iako su tri sata poslijepodne, dan sunčan, nebo plavo, u blizini sam velike prometnice s bukom i vrevom na ulici, sve je postalo nekako teško, sablasno i samotno. Kadli odjednom, kao da je pao s neba, stvori se mlađi, korpulentan, jedar muškarac. Ispituje me izravnim pogledom. U toj strogoj izravnosti vrlo ljubazno me zapita: „Dobar vam dan… vidim fina ste i lijepa gospođa. Što tražite ovdje? Vi ste se, čini mi se, izgubili?“ S olakšanjem uzvratim: „Hvala Bogu, da je netko ovdje, da ste došli. Tražim grob S. S. Kranjčevića.“

A odakle ste? Čini mi se da ste izdaleka. Da, iz Hrvatske, odgovorih.

Kazao mi da je službenik groblja te da je dolje iza donje ograde, na donjoj cesti u kafiću pio kavu i ugledao mene, ženu kako luta zapuštenim grobljem.

Zatim me uputio na gornju stranu, iznad prometnice. Pojasnio mi je gdje je točno Kranjčevićev grob.

Susret na grobu

Ubrzo ugledam cvjećarnicu s aranžmanima i rezanim cvijećem za groblje. Zamjećujem divne, svježe, velike ruže baccare. Kupim jednu i krenem niz usku uličicu. Odjednom, ulaz u groblje koji na internetu izgleda vrlo veliko i reprezentativno, a ovdje u stvarnosti maleno, zapušteno i gotovo neprimjetno.

Sjetim se uputa onoga službenika s groblja, idem lijevo, stazicom. Ugledam poznati reljef s Kranjčevićeva posljednjeg počivališta kako sam ga vidjela na internetu.

Kadli ispred groba, onaj službenik stoji i maše mi. Čekao me. Došao je s donje strane, ostavivši kavu i kolege.

Ugleda i ružu koju nosim. „A, vi ste kupili i ružu, divni ste!“ Zamolim ga da me fotografira. Upravo ondje, na tomu mjestu, pojavi se u meni misao, ali čvrsta i jasna, napisat ću tekst o ovome u Vijencu. Ništa, ama baš ništa u tom trenutku nije bilo povezano logički niti na bilo koji drugi način s tom misli, nakanom. No ona nije jenjala ni po mojem povratku u Hrvatsku.

Položih ružu na grobnicu. Čitam dosta nečitak natpis: SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ I ŽENA MU ELA. S.+MCMVIII. E.+MCMXI.

Ruža za oboje. Dvoje ljudi koji su se voljeli. Počivali u miru Božjem. Učinih znak Križa, i uputim se ka izlazu iz groblja. Ondje me čeka onaj službenik. Bio je vrlo ganut. Pitam ga kako se zove, on odgovori: Bernes.

Kažem kako su me krivo uputili na ono donje groblje. On pojasni: „Ne zna narod mnogo o grobljima, o prošlosti!“

Ali, Bernes zna. I o Kranjčeviću.

A zatim pridoda, iako nisam baš sve razumjela, da je ono donje groblje pravoslavno i da su ondje dolje pokopani i Gavrilo Princip i ostali njegovi sudrugovi.

Vraćajući se u grad zapažam svakodnevni život, vrevu, ljude. Sve tako drukčije od onoga prostora gdje sam upravo bila.

Tek tada shvatim razmjere neugode lutanja po zapuštenom groblju. A kasnije, nakon odmora, oćutjeh blagu radost i ganuće.

Kranjčević i Vienac

Po povratku iz Sarajeva, izranjanju pojedine činjenice koje osvjetljavaju moj doživljaj. Ponajprije,  odakle ona misao i nakana da pišem za Vijenac. Dosjetih se kako sam u veljači ove godine dobila na dar, od glavnog urednika Vijenca, knjigu Matice hrvatske u Sarajevu o Kranjčeviću. A onda se prisjetih i davno kupljene monografije o Kranjčeviću čiji je autor Ivan Krtalić.

Ali danas, u  suvremeno doba digitalne civilizacije, mnogo je toga dostupno i na mreži. Postoje posebne mrežne stranice o Kranj­čeviću. Nalazim i dokument s podacima o grobnici Silvija Strahimira Kranjčevića koja se ubraja  u najvrednije spomenike sepulkralne umjetnosti Bosne i Hercegovine, odnosno Sarajeva. Podatci iz svih tih izvora navode me na otkriće i zaključak  kako su upravo mjesec rujan, i jesen kao godišnje doba, kao i godine koja završavaju brojkom osam, znakoviti u Kranjčevićevoj životnoj i stvaralačkoj putanji. Uz to, Kranjčević je obilno i permanentno objavljivao u Vijencu. Znakovi koji zaokružuju i ovu priču.

U jesen, točno na dan 29. listopada, ali 25 godina prije prerane smrti, Kranjčević odlazi u Rim, u tamošnji Collegium Germanico-Hungaricum. Tu je imao steći teološku naobrazbu.  Kranjčević je iz Rima uputio pismo urednicima Vienca Vjekoslavu Klaiću i Mili Maraviću u kojem nalazimo  rijetke podatke o njegovim osjećajima u Rimu.

Ujesen, 11. listopada 1844, Vienac mu objavljuje znamenitu pjesmu Noć na Foru, koju je uredništvu poslao još za boravka u Rimu. No, to je tek početak Kranjčevićeve permanentne nazočnosti u Viencu. Godine 1885. Milivoj Šrepel u Viencu prikazuje prvu Kranjčevićevu zbirku Bugarkinje. Kranjčević u Viencu iste godine objavljuje i nove stihove. A zatim i 1887, 1889, 1890, 1891, 1892.

I Kranjčevićev odlazak u Bosnu i Hercegovinu dogodio se u jesen, u rujnu 1886. godine.

U  jesen, 17. listopada 1893. godine premješten je na preparandiju u Sarajevu, a 1894. godine, i to točno na dan 8. rujna Kranjčević je unaprijeđen i dodijeljen na rad Zemaljskoj vladi u Sarajevu, kao suradnik, zapravo urednik redakcije časopisa Nada. Potkraj toga rujna javljaju se prvi simptomi bolesti kojoj će i podleći, nakon mučnog višegodišnjeg bolovanja.

Posebno je u Kranjčevićevu životu značajna godina 1898. Na svoj trideset i treći rođendan, oženio se Gabrijelom Anom Kašaj. Nakon vjenčanja supružnici su otputovali u Zagreb, gdje Silvije predaje Matici hrvatskoj rukopis Izabranih pjesama. A objavljuje i osam novih pjesama.

A i posljednja godina Silvijeva života, 1908, usprkos bolesti i skorom koncu života, bila je vrlo plodna u njegovu stvaralaštvu. Potkraj rujna 1908. godine dolazi do naglog pogoršanja Kranjčevićeve bolesti. Umire u četvrtak, 29. listopada. Pokopan je 31. listopada. Uz to, divot-izdanje Pjesme izići će posmrtno, 1909, s oznakom godine 1908.

Nadgrobni spomenik svečano je otkriven 28. rujna 1913, a i sama izrada  započeta je u rujnu,  1911. u ateljeu akademskog kipara Rudolfa Valdeca. Vertikalni dio spomenika čini široka „stela“ od bijelog mramora na koju su pričvršćeni brončani reljef Sputani genije i brončana natpisna ploča.

Godine 2008, a na mreži je i to dostupno, Vijenac je u broju 383 od 6. studenoga, a povodom 100. obljetnice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića, objavio na naslovnici portret Pjesnika te članak Daniela Miščina, koji je i voditelj ovdje opisanoga projekta posebnih mrežnih stranica o Kranjčeviću. Članak pod naslovom Natrag k Silviju! opisuje aktivnosti i događaje uz obilježavanje obljetnice.  Ističući kako je Kranjčević potpuno nedvojbeno kanonski pjesnik hrvatskoga pjesničkog obzora, autor pita: „ne bi li mu, na tragu njegova ugleda, trebalo danas, stotinu godina nakon njegove smrti, zajamčiti ne samo konvencionalan, učtiv pljesak nego i – nova čitanja?“ To pitanje treba postaviti i u ovoj obljetničkoj godini.

Naime, Kranjčević je pjesnik poetskog dijalogizma, njegova poezija u srži živi od obraćanja drugom, od potrebe da se drugom prenese emocija, etički stav, ideja, da se taj drugi uvuče u dijalog o odsudnim pitanjima svijeta. Stoga Kranjčevićeva poezija, i ove 2018, izmiče definitivnome sudu i svako novo čitanje i svaka nova generacija nalazi svoje kvalitete u njoj.

Ili riječima samoga Pjesnika:

A iz tvoga groba

Rodit će se drugo sunce novo,

Tvoja žrtva – stvaralačko slovo –

Dizat će novo doba.