Povijest europskoga jazza

Ovih je dana izašla knjiga o povijesti europskog jazza, predstavljena na kongresu EJN-a u Lisabonu, koje je glavni urednik Talijan Francesco Martinelli, direktor Instituta za istraživanje jazza i muzeja jazza u Sieni. Urednici pojedinih poglavlja su Britanci Alyin Hipton i lektor produkcije Dean Bargh, zaslužan za korektni engleski jezik. Zanimljivo je da su se među suradnicima našli i autori izvaneuropskih zemalja Armenije i Kazahstana.

Kao što je nedvojbeno jazz američki glazbeni fenomen 20. stoljeća, tako je sigurno da prvu knjigu o tom fenomenu, s naslovom Le Historie de Jazz nije napisao Amerikanac, već još daleke 1934. Europljanin, Belgijanac Robert Goffin. Jazz-literatura u Europi, koja svakoga mjeseca bilježi nemalen broj izdanja i dobiva različite ocjene stručnjaka, ne može bez jezičnih i nacionalnih barijera. Ova knjiga pokušava na objektivan način sve te zemljopisne i povijesne činjenice sublimirati i dati opći pregled povijesti europskog jazza, sa svim nedostacima kakve takav za realizaciju ne baš jednostavan i opsežan projekt može imati, što djelomično ne opravdava ni pisca ovih redaka, inače jednog od suradnika te knjige.

Europski časopisi, od koji se neki mogu pohvaliti doista dugim izlaženjem poput francuskog Le Hot Jazz, njemačkog Jazz Podium, britanskog Jazz Journal ili švedskog Orkester Journalen, daju malu mogućnost i ograničenost pregleda i rekonstrukcije povijesti jazza u pojedinim europskim državama, pa nakon dužeg vremena svakako valja pozdraviti sustavnu knjigu kakvu nam sada nudi međunarodna organizacija European Jazz Network, koja bi trebala biti, ili jest, neka vrst sljednika nekadašnje Europske Jazz Federacije UNESCO-a. Ipak pregledavajući i prelistavajući to glomazno izdanje od 762 stranica, bolji stručnjak za jazz ne može se oteti dojmu da bi neka imena, od kojih nekolicine nažalost nema više među nama, poput primjerice Nijemca Joachima-Ernesta Berendta, Francuza Charlesa Delaunaya i Andréa Hodaira, Poljaka Jana Byrczeka, Belgijanca Roberta Perneta, Šveđanina Harryja Nicolaussena, Slovenca Aleksandra Skalea, Čeha Lubomira Doružke, Britanca Charlesa Alexandera, te možda i nekih drugih europskih autora, mogla pružiti još više korisnih informacija o počecima i identitetu europskog jazza i tako obogatiti sadržaj knjige.

Izd. European Jazz Network, 2018.

U ostvarenju knjige naslovljene The History of European Jazz (Povijest europskog jazza) sudjelovao je tako, izuzmemo li Švicarca Bruna Spoerrija, velik broj mlađih danas možda ne tako dobro poznatih a o jazzu informiranih suradnika i autora jazz-priloga o povijesti jazza u svojim zemljama. O toj će knjizi tako poneki stariji čitatelj, budući da je u ovom trenutku jazz star tek nešto više od sto godina, u nekim detaljima možda naići na neke diskutabilne činjenice.

No to ne bi nikako smjelo umanjiti vrijednost opsežnoga djela koja će čitateljstvu zasigurno pružiti pregršt korisnih i zanimljivih informacija obogaćenih i nizom autentičnih fotografija. Urednički je koncept knjige također zanimljiv, jer je podijeljen ne samo na povijesne priloge pojedinih država već sadržava i niz poglavlja o stilskim kretanjima jazza kojima su težili pojedini izvođači, iz čega se može zaključivati čak i o političkim sustavima koji su u pojedinim razdobljima, ratnim situacijama i promjenama režima utjecali na europski jazz. U takvim razmišljanjima nameću se različiti prvobitni uvjeti jazza u Europi, zatim stanja prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, važni ratni i poslijeratni utjecaji jazz-programa radiopostaja AFN američke vojske u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, jazz-programi radiopostaja Voice of America te važne društvene jazz-situacije prije i nakon rušenja Berlinskog zida. Tekst je knjige podijeljen u osam cjelina po zemljopisnim kriterijima i devet tema s bogatim i preciznim izborom objavljenih bibliografija koje također daju određenu sliku i odraz različitih odnosa prema pojavi i tretmanu jazza u pojedinim europskim državama.

Opsežno djelo, o kojem bi se moglo i mnogo više govoriti i pisati, ostvareno je ponajprije zahvaljujući naporima EJN-a (European Jazz Network) i financijskoj pomoći Europske Unije, a kao važan dokument svoje je mjesto našlo i u američkoj Kongresnoj biblioteci i drugim relevantnim svjetskim knjižnicama.