Poliaktivistička lekcija

Scenografski impresivna, redateljski intrigantna i ljevičarski konzervativna, predstava Mačka na vrućem limenom krovu kultnog američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa, u režiji Paola Magellija, pred zainteresiranim gledalištem premijerno je izvedena 13. listopada na pozornici zagrebačkoga HNK. Time je započeo novi četverogodišnji mandat stare uprave glavnoga nacionalnog teatra, koja se protekle četiri godine trsila probuditi (ne)subverzivni ukus publike tog kazališta. Po onome što nudi nova premijera bit će subverzivnosti i sljedeće četiri sezone.

Kada je riječ o dvojcu ili dvojki, ako je komu tako draže, Paolo Magelli – Željka Udovičić Pleština, publika je kazališno dobila manje nego što je zaslužila. Prvo jer je dobila politaktivističku lekciju koja ni po čemu nije nova ni nepoznata. Drugo, a itekako se tiče prvoga, jer se morala ozbiljno zapitati; zašto taj par već jednom ne napiše komad u kojem će predstaviti svoja konzervativna ljevičarska uvjerenja, a ne da, u ime slobode stvaranja, falsificira vrsnoga dramskog autora suvišnim dramaturškim intervencijama i publiku gnjavi opetovanjem davno potrošenih političkih utopija? A koje se nisu pokazale nimalo bezazlenijima od kapitalističkih, što su kapitalističkom američkom dramatičaru dio drame.

Filip Vidović i Zrinka Cvitešić u novoj predstavi zagrebačkoga HNK-a / Snimila Mara Bratoš

Prispodobiti hipokriziju jednoga doba i njegova društva nikako ne znači da u drami već upisano treba ”obogaćivati“ i tobožnjom modernom dramskom intervencijom ilustrirati dramatičareve stilske posebnosti, kako bi se dokazala svevremenost autora kakav je Williams. Pogotovo što dramaturginja predstave u programskoj knjizi piše da je „oslanjanje na raskrinkavanje stanja ljudske duše, intimne drame njezinih junaka, njihova emotivna previranja doista čine ovaj komad aktualnim i razumljivim svakom vremenu pa tako i ovome našemu“. A upravo doslovnim pojašnjavanjem poslužili su se redatelj i dramaturginja. Zašto?

Sigurno ne zato što znaju da se dramski tekst piše i predstava radi zbog neizrečenoga, a stalno prisutnoga, što je neizrečeno poticaj dramskoj radnji i dramskim silnicama da ožive likove drame, da zakompliciraju njihove živote i njihovu kompleksnost dovedu do dramske kulminacije i konačno do katarze. Zašto onda to čine? Zašto to ”popravljaju“ ljevičarskim siromaštvom, doživljenim u kapitalističkoj fotelji? Zašto to treba Magelliju, valjda on to zna?!

Teško je povjerovati da to radi zato što, glumeći neznanje, ”konzervativnoj“ publici može lakše i uvjerljivije implicirati neprepoznavanje piščevih poruka koje se tiču hipokrizije, laži i „homoseksualnih implikacija“. Ili možda zato što želi dokazali kako je dramatičar Williams nedovoljno ljevičarski eksplicitan da ga publika shvati sve dok joj se ne kaže kako ga treba razumjeti? Možda. Sve je to u teatru dopušteno, ali...

Ukratko, tekst drame bavi se razobličavanjem života južnjačke američke obitelji. Mjesto raskrinkavanja je kuća bogatoga plantažera pamuka Tate Polita, gdje euforiju njegova rođendana naruši bolnički nalaz koji je potvrdio rak, što se od njega taji sve dok mu u žučnoj svađi to ne kaže pijani sin Brick. Rođendan i bolnički nalaz zlorabe stariji sin Gooper i njegova žena Mae – otac ga ne podnosi kao ni mnogorodnu mu ženu – kako bi Tatu Polita privoljeli da njima, a ne pijancu Bricku, ostavi bogatstvo.

Licemjerje, loši ljudski odnosi, borba za nasljeđe, promiskuitetna ljubav, strah od smrti, manjak ljubavi i višak posesivnosti, laž, pohlepa, manipulacija, suparništvo... sadržaj su drame koja nudi intimnu i društvenu sliku jednog doba koju dramski nijansirano i psihološki rafinirano nudi T. Williams. Njegova Mačka... istodobno je drama ljubavi i obiteljska drama, refleks hipokrizije američkog sna a ne aktivistički traktat. To dramatičar prispodobljuje likovima koji se „suočavaju sa svojim najintimnijim strahovima te vrlo jasno, ponekad i grubo, razotkrivaju jedni druge, a time i pravu sliku odnosa obitelji Polit“.

Ono što Williams fantastično uočava, precizno secira i minuciozno analizira redatelj Magelli točno prepoznaje i ekstrahira njemu bitno. Odličnim vertikalnim rješenjem scenskog prostora naglašava odnose između grubo atavističkoga i njegovih civilizacijskih ekstrakcija, ali i ne uspijeva sve harmonizirati i ukomponirati u konzistentnu umjetničku cjelinu. To se vidjelo ne samo u dramaturškim preinakama nego i u neujednačenu glumačkom rezultatu.

Dramaturški točne role odigrali su Milan Pleština (Tata Polit), Ksenija Marinković (Mama Polit), koju se ovaj put s te pozornice i čulo, Ana Begić Tahiri (Mae), Dušan Bućan (Gooper) i glasnik smrti (doktor Bauch) u interpretaciji Gorana Grgića. Dobar je bio i Livio Badurina (dopisani velečasni Tooker), s tim da je njegov velečasni iz neke druge predstave. Glumački su se najmanje nametnuli dvoje glavnih protagonista; kompleksnosti Bricka životno i glumački nedorasli Filip Vidović te na prednjem dijelu pozornice redateljski ”spašavana“ Zrinka Cvitešić, koja je rolu Maggie glumila nečujno i grčevito, premda u intencijama i izvanjskom izrazu točna.