Odlazak kraljice kostimografije

S odlaskom Ike Škomrlj hrvatsko kazalište i hrvatska primijenjena umjetnost ostali su bez jedne od svojih istaknutih predstavnica. Višestruko je nagrađivana za visoke umjetničke domete u polju kostimografije za kazalište i film, a godine 2003. dobila je najveću državnu nagradu za kulturu i umjetnost, Vladimir Nazor za životno djelo u polju kazališne umjetnosti. ULUPUH joj je 2016. dodijelio nagradu za životno djelo. Bila je velika umjetnica, uzor, mentorica i učiteljica brojnih kostimografa, energičan borac za struku i prava kazališnih i likovnih umjetnika, istinska prijateljica. Uza sav svoj dugogodišnji umjetnički rad Ika Škomrlj bila je aktivna i u upravljačkim tijelima ULUPUH-a te dugogodišnja članica Umjetničkog savjeta Sekcije za kazalište i film.

Ika Škomrlj u HNK u Zagrebu

Zvali smo je od milja Ajki, Ajkica, Ajkula... ovisno o danu i njezinu raspoloženju. Nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Bila je sistematična, talentirana, jezgrovita, britka, profinjena; često glasna i nespremna na kompromise ili bilo kakve ustupke. Znala je što su njezine umjetničko-životne postavke, i nikada nije od njih odstupala. Gotovo sramežljiva u izboru životnog puta, upisala je scenografiju na Akademiji dramske umjetnosti na majčin nagovor. Voljela je i cijenila svoje učitelje, profesore Vandu Pavelić Weinert i Kamila Tompu, te Vladimira Žedrinskog, od kojega je učila praktični rad u kazalištu. Bila je i asistentica velike Inge Kostinčer. Vrlo je brzo kostimografskim radovima pokazala kako je njezin osebujni rukopis možda i najjači samostalni umjetnički opus kod nas za sva vremena. Potpisala je više stotina kazališnih kostimografija, desetak filmova i nekoliko dramskih serija. Unatoč velikom broju djela nikada nije zapala u zamke manirizma jer je uvijek propitivala svoje umjetničke dosege i stalno mijenjala rukopis. Voljela se igrati i uživati u radu. Surađivala je na nizu projekata s Dijanom Kosec Bourek. U toj se suradnji spojilo ono gotovo nespojivo – dva posve različita rukopisa i temperamenta slila su se u jedan, a dvije su umjetnice dugo plodonosno surađivale. Surađivala je s redateljskim velikanima: Spaićem, Habunekom, Šarčevićem,Violićem, Zvjezdanom Ladika, Juvančićem, Večekom, Kunčevićem... te koreografima Orlykowskim, Šparemblekom, Ljiljanom Gvozdenović... Uvijek je bila „jak“ suradnik te je katkada savjetom i kostimskim kreacijama znala utjecati i na konačno oblikovanje mizanscene. No svoje je „krpice“, kako je oduvijek od milja zvala svoje kostime, uvijek oživljavala suradnjom s glumcima, plesačima i pjevačima. Rad u kazalištu bio je za nju velika čast i odgovornost i cijenila ga je više od svega.

Vrsne kostimografske kreacije Ike Škomrlj u operi Nikola Šubić Zrinjski, 1982.  / Izvor: HAZU i arhiva Ike Škomrlj

Umjesto stalnoga radnog mjesta kostimografa u kazalištu izabrala je nesigurnu egzistenciju samostalnog umjetnika. Zbog toga se često borila za primjerenu valorizaciju struke, njezin dignitet i prava umjetnika. Nepostojanje formalnog obrazovanja za kostimografa u sklopu visokoobrazovnih institucija ublažavala je svojom „neformalnom školom“, kroz koju su prošli njezini brojni asistenti, a poslije poznati kostimografi: Doris Kristić, Danica Dedijer, Dženisa Pecotić, Irena Sušac, Elvira Ulip, Željko Nosić, Katarina Radošević Galić. Tako je uza sva ona materijalna i nematerijalna umjetnička bogatstva koja je ostavila za sobom, svoje znanje i ljubav za kostimografsku struku utkala u svoje učenike i sljedbenike. Svoje je znanje bezrezervno dijelila svima koji su je pitali za savjet ili pomoć. Neznanje je smatrala najvećim zlom i nije odobravala rad u kazalištu osobama koje toga nisu dostojne ili su nedovoljno darovite. Svoje je mišljenje glasno izražavala, bez rezervi o kome ili o čemu se radilo. Tomu trebamo pridodati i njezinu borbu da se kazališnome kostimu prizna status umjetničkoga djela i da se istaknuti primjerci sačuvaju kao zalog povijesti nacionalne (kazališne) kulture.

Njezin širok duh stalno je nanovo šarao i učio, i zato nas je osupnula njezina teška bolest, koja ju je tiho preuzimala i nakraju nam je otela.

U Varšavi se 27. listopada otvara velika međunarodna kostimografska izložba Kostim na mijeni stoljeća 1990–2015, na kojoj će biti izloženi i njezini radovi, što ponajbolje govori o njezinu međunarodnom statusu i ugledu.

Odlazak Ike Škomrlj nenadoknadiv je gubitak za kostimografsku struku te za hrvatsku kulturu i umjetnost, a hrvatska i svjetska kazališna scena nezamislive su bez nje.