Od novinarstva do književnosti i natrag

Hrvatska spisateljica, novinarka, urednica i fotografkinja Branka Primorac bila je gošća dvadeset i devete iz ciklusa tribina s temom inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 10. listopada. Okupljeno je slušateljstvo u prostoru Zbirke inozemne Croatice NSK-a, Ulica hrvatske bratske zajednice 4, pratilo razgovor koji je vodila spisateljica i prevoditeljica Željka Lovrenčić, započevši susret pitanjem o književnom početku Branke Primorac.

Premda se Branka Primorac počela baviti spisateljskim radom još u djetinjstvu, objavivši u četvrtom razredu osnovne škole novinarski tekst u dječjem časopisu Radost, a prve književne radove, odnosno priče, objavila je u časopisu za mlade Tina (1972–1973) pod djevojačkim imenom Branka Matić, svoj pravi, odrasli ulaz u svijet književnosti ostvaruje 1992, kad joj je objavljen roman za djecu Mama, pazi pas! i nekoliko mjeseci poslije, kad je tiskan njezin najpopularniji roman Maturalac. Objasnila je da je to „bio rezultat dobivena otkaza u Večernjem listu, kad je morala i željela početi nešto drugo“. Autorica je, naime, što je poznato široj javnosti, cijeli svoj radni vijek provela kao novinarka i urednica u zagrebačkome dnevniku Večernji list, pišući i za druge novine. Uređivala je subotnji Večernjakov prilog Revija, Večernjakov književni Natječaj za kratku priču (danas nosi ime književnika Ranka Marinkovića), rubriku kulture i Večernjakovu biblioteku najboljih hrvatskih romana 20. stoljeća u suradnji sa Seidom Serdarevićem. 

Branka Primorac / Snimio Miljenko Brezak

Ove je godine, 25. srpnja, Maturalac, koji je 1993. osvojio književnu nagradu Mato Lovrak za „najbolji roman za mladež“ i koji je uvršten u popis lektire za sedmi razred osnovne škole, kao i autoričin roman Ljubavni slučaj mačka Joje za peti razred, doživio prvo inozemno izdanje na španjolskome jeziku (lengua Castellano) pod naslovom Viaje de fin de curso, na 113 stranica, uz žanrovsku označnicu triler. Od autorice smo doznali da je čekanje na prijevod trajalo dugih dvadeset i pet godina, dok nije upoznala zakone tržišta, ali i da je riječ o prvom prijevodu (prevoditeljica je Željka Lovrenčić) hrvatske knjige za djecu i mlade na španjolski (ne uzimajući u obzir prevedene slikovnice), za cijelo hispanopodručje, pa je spomenuto da Branka Primorac, izlazeći na inozemno tržište, „ide tragovima Ivane Brlić Mažuranić“. Duhovita je i anegdotalna priča da izdavač živi na Kanarskim otocima pa je teško do njega bilo doći, e-pošta i signal tamo rijetko funkcioniraju.

Isti je izdavač, Katelani, svojevremeno na španjolskom objavio Marinkovićeve Ruke (uz popratni tekst Strahimira Primorca). Jedan je od razloga povezanosti sa španjolskom kulturom i život dijela obitelji Primorac: troje unuka Primorac žive u Madridu bilingvalno, a pitanje je „kako će se razvijati njihov hrvatski“.

Na pitanje Željke Lovrenčić Branki Primorac kako je u studentskim danima uspjela doći u Italiju i raditi u Milanu, autorica je navela zanimljiv podatak da je natječaj vidjela u časopisu Grazia, tad jednome od rijetkih koji je povezivao Hrvatsku s Italijom i koji se intenzivno čitao u hrvatskim kućama. Također, studirajući i diplomiravši na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na kojemu je završila i jednogodišnju novinarsku školu CINK – Centar za izobrazbu novinarskih kadrova, spisateljica je uvidjela da će izvrstan engleski jezik biti uvjet za novinarski posao pa je u Londonu pohađala Cambridge School za engleski jezik.

Njezin je odlazak preko oceana, pak, bio povezan s književnom nagradom Anto Gardaš 2012, koju je osvojila za roman Zvonka Zmaj i Tri kavalira. Svrstana je na Časnu listu IBBY-a za 2014. te je na poziv organizatora otišla na Svjetski kongres IBBY-a u Meksiko. Za roman Moj brat živi u kompjutoru, pak, dobila je nagradu SFERA, i drugi put nagradu Mato Lovrak za najbolji roman za djecu (2016).

Uz nedavni početak pisanja slikovnica, dugotrajnu suradnju s HRT-om i bavljenje fotografijom spomenuto je i autoričino pisanje za odrasle: za romansiranu biografiju Perešin, život i smrt dobila je književno-publicističku nagradu Bili su prvi kad je trebalo za najbolje djelo 2001. o Domovinskome ratu. Pisala je i kriminalističke priče pod pseudonimom Adela M. Fischer. Napisala je roman za odrasle Divlje godine 2010. o nasilju među mladima. Danas je fokusirana na pisanje kratkih proznih oblika s polazištem u novinarskome životu, na poduži roman Glavni urednik i na očekivanje prikazivanja dramatizirana romana Divlje godine.

Tribina Zbirke inozemne Croatice, koju Željka Lovrenčić vodi u NSK-u od 2014, „nastala je sa željom da se hrvatskoj javnosti što bolje predstavi taj važan segment naše kulture, a to je, ukratko, hrvatska knjiga u inozemstvu“. Zanimljiv susret s Brankom Primorac pokazao je velike mogućnosti života hrvatske knjige za djecu i mlade u inozemstvu, ali i otvaranje golema posla koji bi trebali napraviti nakladnici, izdavači i prevoditelji da i taj segment hrvatske književnosti bude prepoznatljiv na svjetskom zemljovidu i da se što prije i što intenzivnije nadoknadi dosad propušteno.