Obiteljski i klasni sukobi

Tijekom karijere duge dva desetljeća scenarist, redatelj i producent Asghar Farhadi prometnuo se u jednog od najvažnijih filmaša ne samo suvremene iranske kinematografije, u redatelja iznadprosječno uspjelih, a često i sjajnih egzistencijalnih drama s blagim elementima trilera, od kojih su tuzemnu redovitu distribuciju doživjele one naslova Nader i Simin se rastaju, Prošlost i Trgovački putnik. U njima, kao i u svojim ranijim ostvarenjima, drami Prekrasan grad iz 2004. te socijalnoj drami Vatromet srijedom iz 2006, koja su kod nas prikazivana samo na revijama u art-kinima, dvostruki oskarovac Farhadi predstavio se kao majstor u kreiranju intrigantnih obiteljskih drama u žarištima kojih su otuđeni bračni odnosi. Pri tome razlozi otuđenosti ili otuđivanja bračnih drugova mogu biti konkretniji (ženin ljubavnik u Prošlosti, ženina odluka o odlasku u inozemstvo u Nader i Simin se rastaju), ili pak manje konkretni (problemi zbog urušavanja zgrade u kojoj žive u Trgovačkom putniku), a Farhadi likove uvijek vrlo suptilno uvodi u priče te nijansirano gradi njihove karaktere i međurelacije. U tome se oslanja na suspregnute pokrete i poglede, mimiku, prikaze nekih svakodnevnih rituala, kod gledatelja postupno razvijajući slutnju da nešto u relacijama među likovima nije u redu te sugestivno gradeći priče oko njih i njihovih stanja i odnosa. U pozadinama su uvijek jasne socijalne i klasne relacije, odnosi među spolovima i obiteljima, kritika patrijarhata i tradicionalizma te jasan i razgovijetan profeministički stav, jer Farhadijevi filmovi imponiraju snažnim, čvrstim, odlučnim i slojevitim ženskim likovima. Farhadi režira promišljeno i smireno, postupno sugestivno kreirajući intrigantne i atmosferične drame čiji se klimaksi u iranskim projektima odigravaju u zatvorenim prostorima, time pojačavajući tenzije među likovima.

Penélope Cruz i Javier Bardem

U ukratko opisanu kontekstu recentna psihološka triler-drama Svi znaju sve, kojom je otvoren ovogodišnji festival u Cannesu, a prikazana je i na festivalima u Torontu i Sarajevu, svojevrsna je varijacija Farhadijeva inicijalno na istinitim događajima, otmici jedne djevojke tijekom njegova turističkog boravka u Španjolskoj s kćeri, temeljena filma O Elly iz 2009. Također, inicijalna situacija, mjesto radnje i postava likova tijekom po prilici prvih pola sata trajanja filma Svi znaju sve asociraju na kasnijeg i smirenijeg Almódvara, a protagonisti su obiteljska žena i majka Laura (Penélope Cruz) te lokalni vinar Paco (Javier Bardem), koji se kao i ostali likovi okupljaju na vjenčanju Laurine mlađe sestre Ane. Laura živi u Argentini, udana je za pobožnog Alejandra (odlični argentinski karakterni glumac Ricardo Darín iz Tajne u njihovim očima i filmova Pabla Trapera), za kojega njezina obitelj vjeruje da je imućan jer je mnogo novca dao za lokalnu crkvu, a s njim ima stariju kćer, tinejdžericu Irene, i mlađeg sina. Tu su i stari patrijarh Laurine obitelji, sve teže pokretan starac koji će tijekom filma otkriti što misli o ljudima koji ga okružuju i što im zamjera, potom Laurina odnedavno razvedena sestra Mariana, koja tvrdi da joj je bivši suprug Fernando u potrazi za poslom otišao u Njemačku, Pacova supruga Bea i još neki. Nakon što tijekom svadbene svečanosti u kišnoj noći najprije nestane električne energije, a potom nestane i Irene te stigne zahtjev za njezinom otkupninom od 300.000 eura, otmica će otvoriti pukotine u odnosima među likovima te će oni postupno početi otkrivati nepoznate detalje i jedni o drugima, i o tome što drugi misle o njima, što im zamjeraju, za što ih smatraju odgovornima pa čak i krivima.

Naposljetku će se početi stvarati i klasni jaz između Paca, kojeg obitelj još drži slugom i pripadnikom niže klase, koji se na prevaru domogao njihovih vinograda i stekao imetak, te svih u obitelji, s iznimkom Laure. Sve će se dodatno zapetljati kad se otkrije da je Irene Pacova kći i da između njega i Laure još tinjaju određeni osjećaji.

Oslanjajući se na sjajno, makar ponekad i minimalistički predočene likove i njihove međuodnose, Farhadi se bavi brojnim motivima, od vremena i njegova protjecanja – oličena i u kucanju sata na crkvenom zvoniku – preko tim vremenom definiranih karaktera te njihovih osjećaja i relacija, do tajni, prikrivenih činjenica i laži. Režija je impresivna, pregledna, nenametljiva, elegantna i sugestivna, glumačke izvedbe redom raspoložene i nadahnute, Farhadi se pedantno brine o svakom kadru i detaljima mizanscena, pa unatoč trajanju od gotovo dva sata i četvrt film proleti u trenu.