Nobelovci novoga kova

U 118 godina dugoj povijesti nagrade koju je utemeljio švedski izumitelj i industrijalac Alfred Nobel, nagrada za književnost nije dodijeljena ukupno osam puta: sedam puta bila je riječ o izvanjskim razlozima – uglavnom se radilo o svjetskim ratovima – a ove je godine dodjela izostala, prvi put u povijesti, zbog skandala unutar same Švedske akademije, osamnaestočlanoga tijela koje odlučuje o dobitniku. Otkad je 1901. dodijeljena prva Nobelova nagrada za književnost, koju je osvojio danas uglavnom zaboravljen francuski pjesnik Sully Prudhomme, upravo je ta nagrada, uz onu za mir, privlačila najviše pozornosti šire svjetske javnosti i izazivala najviše kontroverzi. Ovogodišnji presedan stoga nije nešto neočekivano – posebne su samo okolnosti u kojima se skandal dogodio, osobito u svjetlu pokreta #MeToo, kojim žene diljem svijeta prosvjeduju protiv raširene prakse da moćni muškarci koriste svoj položaj kako bi ih seksualno napastovali.

Denis Mukwege i Nadia Murad – ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za mir

Skandal je izbio potkraj prošle godine, kad je najmanje osamnaest žena optužilo pisca i fotografa Jean-Claudea Arnaulta, supruga članice Švedske akademije Katarine Frostenson, za silovanje i seksualno napastovanje. Arnault je i ranije bio poznat po neobičnim sklonostima – navodno je na kraljevskom prijemu prije desetak godina nepristojno pipkao i švedsku princezu Victoriju. U svakom slučaju, Akademija je na skandal reagirala sporo i zbrkano, a nekolicina članova podnijela je ostavke smatrajući da se Arnaulta štiti. Glavna tajnica Akademije Sara Danius javno je prozvana zbog nesposobnosti te je morala otići, a ostavku je podnijela i Arnaultova supruga Katarina Frostenson. Afera Arnault ostavila je iza sebe ukupno sedam praznih stolica u Akademiji i istodobno dovela u pitanje kredibilitet preostalih članova. Odlučeno je da se dodjela Nobela za književnost za 2018. otkaže te da se sljedeće godine dodijele dvije nagrade. Arnault je prije tri tjedna zbog silovanja nepravomoćno osuđen na dvije godine zatvora, a jedna je od posljedica čitavog skandala i rijetka čast koju je dobio prošlogodišnji dobitnik, japanski pisac Kazuo Ishiguro – on će čak dvije godine nositi titulu „aktualnog laureata Nobelove nagrade za književnost“.

Nobelova je nagrada, zasluženo ili ne, vjerojatno najprestižnije priznanje koje se može dobiti u današnjem svijetu. Alfred Nobel, izumitelj i poslovni čovjek, oporučno je svoje golemo bogatstvo ostavio zakladi koja od početka 20. stoljeća svake godine dodjeljuje pet nagrada: za fiziku, za kemiju, za fiziologiju ili medicinu, za književnost i za mir. Godine 1968. Švedska središnja banka uspostavila je Nagradu za ekonomske znanosti u spomen na Alfreda Nobela te se od tada smatra da je i nagrada za ekonomiju legitiman dio Nobelovih nagrada, premda neki to osporavaju. Nagrada je financijski jedna od najunosnijih – vrijedna je devet milijuna švedskih kruna, što je nešto manje od šest i pol milijuna kuna, no čini se da ugled koji donosi daleko nadmašuje bilo kakve materijalne probitke. Dobitnici Nobela mogu računati na status celebrityja, njihov lik i djelo stječe gotovo mitske proporcije, a titula nobelovca, koju nose do kraja života, glatko ih prenosi preko svih karijernih prepreka i otvara im svaka vrata. No kako zapravo među tisućama zaslužnih znanstvenika, ekonomista ili književnika izabrati nekolicinu najzaslužnijih imena? Kako među milijunima ljudi koji aktivno rade na „bratstvu među narodima“ izabrati osobu ili organizaciju koja je najviše pridonijela promicanju mira u svijetu? Zadatak nije lagan, i nedvojbeno je obilježen subjektivnim sklonostima izbornika.

Nagrade cijelim timovima

Ugrubo se Nobelove nagrade mogu podijeliti u tri kategorije. U prvoj su nagrade koje se dodjeljuju prema znanstvenom meritumu: za fiziku, kemiju i medicinu; u drugoj su dvije nagrade koje su snažno opterećene aktualnim političkim okolnostima – za mir i književnost – a u trećoj je nagrada za ekonomiju, kao nešto između. Takva podjela nije slučajna – ona naprosto odražava činjenicu da su fizika i kemija takozvane „tvrde“ znanosti podložne eksperimentalnim dokazima i mjerljivim postignućima u obliku novih spoznaja, izuma, veće produktivnosti, ili spašenih ljudskih života, dok su ekonomija, a posebno književnost i „mir“, poprilično fluidne kategorije.

Suvremena znanost sve se više udaljava od slike genijalnog znanstvenika koji u improviziranom podrumskom laboratoriju pokušava sintetizirati novu molekulu ili sjedi pod stablom jabuke i razmišlja o kretanju nebeskih tijela, a sve više postaje projekt međunarodnih timova koji u najmodernijim znanstvenim institutima, financirani od države ili velikih korporacija, zajedničkim naporima pomiču granice ljudskog znanja. Dobitnici Nobelove nagrade za znanstvena područja posljednjih desetljeća stoga su uglavnom široj javnosti nepoznati voditelji timova i sve češće nagrada se dijeli na dvoje ili čak troje dobitnika. Njihova imena budu brzo zaboravljena, a za njih ponovno čujemo – i njihov se status slavne osobe tada obnavlja – tek kad negdje u budućnosti na nekoj konferenciji u Dubrovniku ili Dubaiju gostuje „dobitnik Nobela za fiziku za tisuću-devetsto-osamdeset-i-neku“.

William Nordhaus i Paul Romer – Nobelova nagrada za ekonomiju

Ekonomija je pak „meka“ znanost, s važnim uvidima u gospodarske okolnosti i trendove, ali i ograničena nepredvidljivom ljudskom psihologijom i kaotičnim zakonima tržišta. Ekonomija samo u rijetkim slučajevima može provoditi eksperimente u strogo kontroliranim uvjetima i uglavnom je nesposobna za dugoročno prognoziranje – od desetero uglednih ekonomista troje će sigurno pogoditi kad će početi sljedeća recesija, samo ne znamo koje troje.

Određivanje dobitnika preostale dvije nagrade – za mir i za književnost – osobito je podložno subjektivnim procjenama, što je i logično: ne postoji metar koji može egzaktno izmjeriti kvalitetu nečije proze ili doprinos svjetskome miru. I ljudska je psiha podložna subjektivnom pa nas možda baš zato i najviše intrigiraju dobitnici tih dviju nagrada – njihova se imena pamte godinama i desetljećima. Ovogodišnje proglašenje Nobelovih laureata nije bilo iznimka. Najviše pozornosti u svjetskim i domaćim medijima izazvalo je proglašenje jezidske aktivistice za ljudska prava Nadije Murad i ginekologa iz Konga Denisa Mukwegea dobitnicima nagrade za mir, zatim skandal u Akademiji zbog kojega je otkazano proglašenje laureata za književnost, pa proglašenje američkih ekonomista Williama Nordhausa i Paula Romera dobitnicima Nobela za ekonomiju. Kod dobitnika preostalih triju nagrada zapaženo je samo da je među njima iznadprosječan broj žena.

Suočavanje sa stvarnošću

Alfred Nobel u svojoj je oporuci napisao da nagradu za mir treba dobiti „osoba koja je u protekloj godini najviše pridonijela bratstvu među narodima, ukidanju ili smanjenju stajaćih vojski, te promoviranju i organizaciji mirovnih kongresa”. Tijekom života Nobel je patentirao 355 raznih izuma s područja kemijske tehnologije, njegove su tvornice proizvodile oružje, a njegov najpoznatiji izum, dinamit, pokazao se izuzetno učinkovitim u onodobnim ratnim sukobima. Odluku da, uz nagrade za znanost i književnost, utemelji i nagradu za mir vjerojatno možemo pripisati Nobelovoj staračkoj grižnji savjesti zbog smrti i razaranja koje su izazvali njegovi izumi i njegove tvornice, ali i bliskosti s poznatom mirovnom aktivisticom Berthom von Suttner, koja je i sama 1905. dobila Nobela za mir. Više od stotinu godina u budućnosti, u fokusu su ponovno bile žene: Nadia Murad i Denis Mukwege zaslužili su svoje nagrade za, prema obrazloženju Nobelova odbora, „borbu protiv korištenja seksualnog nasilja kao oružja u ratovima i zonama sukoba“.

Nadia Murad, pripadnica iračke vjerske manjine Jezida, živjela je u anonimnosti seoskoga života u pokrajini Sinjar na sjeveru Iraka, kad su to područje sredinom 2014. zauzeli borci ekstremne islamističke skupine Islamske države. U kolovozu su upali u njezino selo i počinili pokolj nad jezidskim muškarcima – ubili su i šestoricu njezine braće – a tada 21-godišnja Nadia odvedena je zajedno s drugim mlađim ženama u ropstvo. Tijekom tri mjeseca trpjela je najteža seksualna zlostavljanja prije nego što je uspjela pobjeći svojim mučiteljima iz kuće u Mosulu i napustiti teritorij pod kontrolom IS-a. Svoje je prvo svjedočenje o kalvariji kroz koju je morala proći dala u veljači 2015. novinarima belgijskog lista La Libre Belgique, dok je živjela u kontejneru u izbjegličkom logoru u Iraku. Nedugo nakon toga našla se među tisuću jezidskih žena i djece koji su dobili izbjeglički status u Njemačkoj. U novoj domovini neumorno je govorila o strahotama kroz koje su prošle žrtve seksualnih zlostavljanja u ratu u Iraku. Svjedočila je o trgovini ljudima i seksualnom ropstvu pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, imenovana je UN-ovom veleposlanicom dobre volje za žrtve trgovine ljudima, osnovala je zakladu za pomoć žrtvama Nadijina inicijativa, a o problemu nasilja nad ženama u ratovima razgovarala je s brojnim utjecajnim dužnosnicima, među kojima i s papom Franjom.

Slične tragične priče može ispričati i 63-godišnji Mukwege, kongoanski ginekolog koji je veći dio života posvetio pomaganju žrtvama seksualnog zlostavljanja koje su počinili pripadnici različitih zaraćenih frakcija u vječno nestabilnom Kongu. Prije dva desetljeća utemeljio je bolnicu u Bukavuu na krajnjem istoku zemlje u kojoj je liječio na tisuće silovanih žena, obavljajući ponekad i deset operacija dnevno. „Ovogodišnja nagrada za mir namijenjena je širenju svijesti da je ženama u ratu potrebna posebna zaštita i da počinitelji moraju biti pravno gonjeni i kažnjeni. Oboje dobitnika dali su presudan doprinos u skretanju pažnje na takve ratne zločine i borbi protiv njih. Oboje su, svatko na svoj način, pomogli da seksualno nasilje u ratu bude vidljivije, kako bi počinitelji mogli odgovarati za zločine“, objavio je Nobelov odbor.

Nobelova nagrada za mir Nadiji Murad i Denisu Mukwegeu, kako se čini, jedna je od najmanje kontroverznih odluka Nobelova odbora posljednjih godina. Oboje ovogodišnjih dobitnika imaju besprijekoran ugled u svijetu i već su dobili brojne nagrade za ljudska prava, među kojima i cijenjenu nagradu Saharov Europskog parlamenta. Odluka je razumljiva i u svjetlu pokreta #MeToo i sve veće osviještenosti svjetske javnosti o problemu seksualnog zlostavljanja žena. Dodjela nagrade za ekonomiju Nordhausu i Romeru također je donekle odraz aktualne političke klime: njih su dvojica zaslužila nagradu zbog svojih radova na području integriranja „klimatskih promjena“, odnosno „tehnoloških inovacija“, u dugoročne makroekonomske analize. Nobelov odbor ovogodišnjim izborom dobitnika želio je dakle skrenuti pozornost na dva važna problema današnjice: globalne klimatske promjene i seksualno nasilje nad ženama. Njegove su odluke očito političke, ali to i ne mora uvijek biti loše.