Neujednačen eruditski roman

Putniku stoljeća, romanu 42-godišnjeg argentinskog pisca Andresa Neumana (poznat nam je po romanu Razgovori nasamo, na hrvatski prevedenu 2015) protagonist je mladić Hans, kako sam sebe opisuje, „putnik koji ide iz jednog kraja u drugi i zaustavlja se na nepoznatim mjestima da ih istraži, gdje obično ostaje dok mu ne dosadi“. Na početnim stranicama romana Hans stiže u (izmišljeno njemačko mjesto znakovita imena) Wandern­burg, u kojemu se namjerava zadržati tek nekoliko dana. No tamo razvija vrlo prisan prijateljski odnos s osebujnim starim verglašem koji živi u špilji u obližnjoj šumi, a upoznaje i brojne druge stanovnike, među kojima i dražesnu Sophie, u koju se zaljubljuje i zbog koje, očekivano, u Wandernburgu ostaje mnogo duže nego što je planirao, a njegov boravak promijenit će rutiniranu svakodnevicu toga mjestašca.

Izd. Hena com, Zagreb, 2018.

Neuman priču u velikoj mjeri konstruira dijaloški, od opisa junakovih susreta s različitim ljudima i transkripata razgovora s njima. Štoviše, upravo razgovori između članova svojevrsnoga debatnog kluba što se redovito održava u kući Sophiena oca, a kojega i Hans postaje članom, ubrzo postaju okosnica narativa. Tako se ljubavna priča Hansa i Sophie pokazuje tek okvirom, gotovo fabularnom izlikom za autorovo iznošenje različitih esejističkih i filozofskih razmatranja o brojnim temama, od politike, ljubavi, povijesti, religije pa sve do umjetnosti kojom se Neuman, iskazima različitih ljudi u tim debatama, bavi s najviše žara, osobito problemom odnosa stvarnosti i umjetnosti. Pritom analitičnost često kombinira s emocionalnošću, primjerice u verglaševim analizama svoje vještine i apostrofiranju doživljavanja glazbe kao oblika pripovijesti, a vergla kao kutije s pripovijestima, čak i kad je glazba temeljena isključivo na zvuku, neverbalno, bez tekstualne nadgradnje, a zvuk unatoč tomu čak zadobiva sposobnost fabuliranja.

No spomenuti debatni klub nadaje se i izvorom komike, jer se Neuman ne ustručava suptilno i inteligentno ismijavati pompoznost i snobizam pojedinih njegovih članova. Ti mu susreti i rasprave služe i radi kontekstualizacije i oslikavanja duha vremena post­napoleonske Europe, u koje je radnja smještena. Pritom su najzanimljiviji dijelovi tih rasprava oni koji, iako usmjereni komentiranju ondašnjih događaja i društvenih prilika, zrcale današnji društveno-politički aktualitet. Jer militarizacija društva, zazor spram stranaca i došljaka, socijalna nejednakost i klasna raslojenost kojih se te rasprave dotiču do danas su ostali neprevladani problemi i izvor su socijalnih i društvenih antagonizama i nestabilnosti. Također, ti se razgovori ponekad pretvaraju u anticipacijske medijatore 150 godina udaljene budućnosti, osobito u primjerima pojedinih govornika u čijim se stavovima nazire nadolazak najezde nacizma i antisemitske ubilačke histerije. No, uza sve brojne teme kojih se Neuman u tim raspravama dotiče, u žarištu neprestano ostaje afirmacija kozmopolitizma, promatranje cijeloga svijeta kao domovine, žudnja za upoznavanjem tog svijeta, odnosno afirmacija intelektualne gladi, znatiželje, nezasitnosti novim prostorima, novim ljudima i podnebljima, otvorenost novim idejama i znanjima.

Neuman uspješno dočarava karakterne osobitosti pojedinaca (ali, nažalost, ne i svih likova u romanu) posredovanjem tih razgovora i načina njihova ponašanja u interakciji s drugim ljudima. Najdojmljiviji je lik verglaš, mudri, optimistični starac, koji u svojem siromaštvu vidi bezbrižnost, u starosti spokoj i lišenost obveza i novih postignuća, a u zaleđenome tlu obećanje skorašnjeg proljeća. No nije riječ o ravnodušju zbog zamora životom, već o deziluziji kao obliku otpora neproduktivnom zamaranju stvarima na koje nemamo utjecaja.

Dok je u romanu Razgovori nasamo, sukladno tematici smrtnosti i umiranja, balansirao između tugaljivosti, melankolije i depresivnosti, u Putniku stoljeća Andres Neuman iskazuje se razigranošću, verbalnom razbarušenošću, okretnošću u artikulaciji. Kao jedna od pamtljivijih sekvenci pokazuje se opis prvoga susreta Hansa i Sophie, prilikom Hansova razgovora s ocem, kada se između njih dvoje odvija sugestivna igra gesti i pogleda, pri čemu na Hansove dijaloške dvosmislice u komunikaciji s njezinim ocem Sophie odgovara osebujnom koreografijom svoje lepeze kojom se koristi kao sredstvom neverbalnih iskaza – od neslaganja preko nedoumice do odobravanja – uz neprestani garnirung koketiranja pogledima, koji su unatoč šutnji bili vrlo rječiti i znakoviti.

No roman nije bez slabosti. Neuman fabulu gradi oko zabranjene ljubavne veze (uz neizostavnu prepreku u obliku Sophiena dogovorenoga braka s velikaškim sinom), ali toj vezi autor pristupa gotovo isključivo na razini intelekta, premalo se baveći emocionalnošću protagonista. Motiv zagonetnog ubojice nadaje se nepotrebnim umetkom, stranim tijelom u tekstualnoj arhitektonici, uvrštenim iz straha od eventualne zamornosti esejističkih razgovornih dionica, a većina članova debatnoga kluba ostaje na razini neprofiliranih glasnogovornika pojedinih svjetonazora, puki deklamatori ideja prisutni zbog veće heterogenosti stajališta.

Iako je riječ o romanu neekonomična pripovijedanja zagušenu zalihošću, romanu koji je odličan u pojedinim epizodama stilističkih igrica i verbalne akrobatike, koje pršte duhovitošću i dokaz su autorove maštovitosti i inteligencije, ali neujednačen i nekoherentan kao cjelina, ipak se iskazao kao nadaren autor sposoban pisati u različitim registrima i graditi ozračja različitih emocionalnih predznaka, sposoban biti dirljiv i duhovit, analitičan i razigran.