Ne trčim za nagradama

Iznimni filmski redatelj, scenarist, producent, profesor režije i produkcije Arsen Anton Ostojić do sada je režirao desetak kratkometražnih igranih filmova i četiri dugometražna: Ta divna splitska noć, Ničiji sin, Halimin put i F20. Nedavna premijera F20 povod je razgovoru.

Gospodine Ostojiću, nedavno se počeo prikazivati vaš najnoviji film F20. Po čemu je on drukčiji od vaših filmova,
Ta divna splitska noć, Ničiji sin i
Halimin put?

Moja tri prethodna filma duboko su ukorijenjena u političko-povijesne ili socijalne aspekte našeg društva. Sada sam želio napraviti film koji neće imati nikakve dnevnopolitičke asocijacije, koji neće htjeti biti društveno važan; film koji se neće baviti ni ustašama ni partizanima, ni socijalom ni tajkunima, ni ovom ni onom strankom.

Arsen Anton Ostojić  / Snimio Mirko Cvjetko

Nema li F20 ipak društveni kontekst?

Da. Iako je samo naizgled eskapistički film, tj. čista zabava, inspiriran je istinitim pričama i ima neku svoju psihološku utemeljenost. Također, ne volim se ponavljati, pa opet raditi neki film o posljedicama rata i slično. Tu želju da se ne ponavljam, ne samo tematski nego i stilski, neki cijene, a neki ne, jer me onda teže svrstavaju u određene ladice.

Smeta vas to svrstavanje?

Mene to na određeni način zabavlja i veći mi je izazov. Zato svakim filmom stupam na nov, meni još neistražen teren i ne dopuštam sam sebi ponavljanje.

Što vam je presudno kada se odlučite snimiti neki film: tema, moda, trend…?

Samo srce. Neki osjećaj koji imam nakon što ili pročitam scenarij ili razmišljam o ideji. Ne nastojim slijediti bilo kakve trendove ili modu, dapače, bježim od toga. Ako nešto radim, nastojim ne biti tek jedan u nizu koji se bavi time. Samo, morate znati da se film radi godinama, doslovno, tako da je i nemoguće raditi na nečemu samo stoga što je u modi. Jer dogodine možda to više ne bude u modi. F20 kao scenarij postoji već deset godina.

Tako dugo?

Da.

Vi pišete svoje scenarije?

Neke scenarije pišem ja, a nekad uzmem tuđi scenarij ili literarni predložak. Nažalost, do sada nisam još našao scenarij koji je bio savršen da ga mogu odmah ići snimiti. Stoga na svakom scenariju moram surađivati, u nekom obliku, ili kao koscenarist ili kao nepotpisani savjetnik.

Je li vam za film važnija priča ili ideja?

Sve je važno – i priča i ideja, i likovi i dijalog… Teško je izdvojiti što je važnije. Ipak, ako imate dobru ideju i ako ta ideja dopušta zanimljivo razvijanje priče, to je jedan od presudnih faktora kad izabirem što ću raditi.

Pridržavate li se scenarija ili improvizirate? Martin Scorsese govorio je da se mora poznavati to što se snima…

Apsolutno se pridržavam scenarija, a improvizacija ide u okvirima dopuštenog. Naime, ako sam više godina proveo radeći na scenariju i pokušavao ga napraviti što boljim, zašto bih mislio da mogu najednom, na snimanju, napraviti nešto bolje? Naravno, govorim o drastičnim promjenama. Sjećam se jednog našeg poznatog redatelja koji je izjavio kako je neposredno uoči snimanja odlučio promijeniti osamdeset posto scenarija. To mi je apsolutno neshvatljivo.

I kakav mu je bio film?

Naravno, film je nakraju bio jako loš. Inače, normalno je da se na snimanju improvizira, što se prvenstveno odnosi na glumu, ali može se odnositi i na ostale elemente, npr. kadriranje. Dobra je improvizacija potrebna, ali unutar dopuštenoga. Nije rijetkost da improvizacije budu ono po čemu se film i pamti.

Vjerujete li Woodyju Allenu kad tvrdi da u času dolaska na set još ništa ne zna?

Ne vjerujem. To nije istina. On vrlo dobro zna što mu je činiti, jer piše precizne scenarije. Da ne zna, ne bi imao tako dobre filmove. Snimanja i setovi nisu mjesto za učenje i za otkrivanje, već za obavljanje onoga što je pripremljeno, zacrtano, zamišljeno i planirano. Uz određene oscilacije, ponavljam, prvenstveno glumačke. Priča i glumci važniji su i od mene i od snimatelja. Inače, na snimanju želim opuštenu atmosferu, želim da su svi zadovoljni, da čitava ekipa s glumcima osjeti da su svi sudionici cijenjeni i da se njihovo mišljenje poštuje, jer će tada dati najbolje i najviše. Nešto novo što se može izroditi na snimanju dragocjeno je. A to vam mogu priuštiti samo sretni suradnici.

Eksperimentirate li pri kadriranju?

Jako me veseli kada na snimanju snimatelj i ja smislimo neki kadar koji je bolji od inicijalno zamišljena. S te strane volim eksperimentirati, naravno, ako je to u granicama onoga što priča i glumci dopuštaju.

Kradete li kadrove i sekvence? Pedro Almodovar kaže da krade, da je to normalno.

Ja ne kradem i to nije normalno. Može se dogoditi da dvoje ljudi imaju istu viziju ili isti pristup. No ja to neću nikada namjerno napraviti.

Kradete li od sebe?

U F20 ima jedan kadar koji sam ukrao od sama sebe, to je kadar koji sam snimio i u svom kratkometražnom filmu The Bird Lover, koji sam snimio u New Yorku.

Mora li se redatelj prilagoditi glumcima ili ih treba voditi?

To je jedno od najvažnijih pitanja za redatelja i jedna od najvažnijih zadaća koje redatelj mora obaviti. Za sve drugo možete imati suradnike na setu, ali za režiju glumaca nemate. Na snimanju ste samo vi i glumci. Ima redatelja koji se boje raditi s glumcima, što nije dobro.

Što je bitno u radu s glumcima?

Tu nema jednoznačna odgovora, ali najvažnije je međusobno povjerenje i ljubav. Ja glumcima pristupam s ljubavlju i volim ih; zato sam ih i izabrao za određenu ulogu. Zato ih moram voditi i prilagođavati im se. Oni su na filmskom ekranu, a ne ja. Oni moraju biti najbolji što mogu.

Ima li glumaca koje kamera više voli?

Naravno. Teško je biti filmski glumac ako vas ne voli kamera i to je prokletstvo filmske glume. Možete biti izvrstan kazališni glumac, a da vam karijera na filmu stagnira ili da vas publika ne voli. To silno frustrira. Zato savjetujem mladim glumicama i glumcima, kao i svima koje zanima film, da se isprobaju na kameri, da vide voli li ih kamera, kako se kasnije ne bi razočarali.

Je li važnije snimanje ili montaža filma?

Snimanje je najvažnije, ali može biti iznimno stresno. Primjerice, kada sam radio film Ta divna splitska noć, koji sam u potpunosti snimao noću, jedva sam čekao da dođem na set i da krene snimanje, da se mogu odmoriti nakon naporna dana provedena u organizaciji posla i iscrpljujućim pripremama.

Koliko je za film važna montaža?

Montaža je bitan dio stvaranja filma, no ako je sve pripremljeno na snimanju, onda može lako ići. Ona zapravo opušta, lakše je uživati u kreativnosti tog posla jer nema stresa, osim ako niste u nekom vremenskom tjesnacu.

Snimate li filmove za sebe ili za publiku?

Za publiku, dakako. Ne želim snimati film za uski krug prijatelja. Moja ”najteža“ drama Halimin put dobila je daleko najvišu ocjenu publike na festivalu u Puli i tada je po ocjenama publike pobijedila čak i Paradu, koja je više desetljeća bila daleko najveći regionalni hit. To mi je i tada bilo nevjerojatno, kao što mi je i sada.

Koliko znam, Halimin put postigao je i veliki uspjeh u svijetu i osvojio više od trideset međunarodnih nagrada?

Da. I dalje se prikazuje po svijetu.

Film Alaina Resnaisa Prošle godine u Marienbadu do danas me nije prestao fascinirati. Imate li vi neki film koji vas neprestano fascinira?

O tome ne razmišljam. Možda me strah da će me takav film ponukati da ga kopiram ili radim nešto slično, što ne bih volio. Inače, drag mi je opus Stanleyja Kubricka, jer volim njegovu preciznost i točnost u pričanju priče.

A što je s emocijama?

Emocije su važne. Svaki film pokušavam obogatiti emotivnošću. Filmovi se rade radi izazivanja emocija, kakvih god.

Tko stvara kriterije u hrvatskom filmu?

U osnovi nitko. To je raznolika grupa ljudi koji su tog trena slučajno izabrani da budu umjetnički povjerenici, na neko određeno vrijeme. Nekada su to bili političari, poput potpredsjednika vlade Antuna Vrdoljaka, no sada se političari ne žele time baviti jer su shvatili da smo mi filmaši odveć ”ludi“ i zahtjevni, pa je bolje pustiti nas na miru.

Je li politika zato osnovala HAVC?

Da. HAVC su osnovali da nas maknu od sebe.

Mnogi misle da je HAVC na dobrobit hrvatskog film. Slažete li se s njima?

U nekim svojim segmentima jest, dok u nekima nije. To je ipak birokratska institucija koja je prvenstveno važna sama sebi i sve podređuje sebi. Na primjer, obećali su pomoći marketingu filma F20 osiguravanjem reklame na HRT-u. Kada je došlo vrijeme da se to i realizira, rekli su da ne mogu to napraviti jer neko vijeće koje bi trebalo biti oformljeno, i koje bi odobrilo tu odluku, nije bilo formirano. Tako je njihovo obećanje palo u vodu, a film se sada prikazuje u kinima bez tih već napravljenih reklama. Proš’o voz! Čak mislim da im nije ni stalo. Nisu se niti ispričali.

Kao dobitnik brojnih nagrada recite kako se nagrade dobivaju?

To ovisi o svakom povjerenstvu i žiriju. Od svoja tri festivala u Puli, s dva nosim ružna iskustva što se tiče nagrada. Stoga i ne žurim na Pulski filmski festival. Najdemokratičnije su nagrade publike i nagrade kritike. Kada već govorim o nagradama, zanima li vas što se sve događalo tijekom festivalske distribucije Halimina puta?

Vjerojatno neke mućke s nagradama?

Nešto slično. Na pet svjetskih festivala gdje je prikazivan i Halimin put u žirijima su bili Hrvati, a jednom i jedna Bošnjakinja – sve ljudi koje poznajem jako dobro – i, osim jednom, glasovali su protiv mojeg filma. Pretpostavljao sam unaprijed da će glasovati protiv filma i bio sam u pravu. To je ta hrvatska zavist, hrvatski jal. Inače mi je drago ako moj film, član ekipe ili glumac iz filma osvoji nagradu, ali ne trčim za nagradama, kako neki misle s obzirom na brojne nagrade koje su dobili moji filmovi. Bez obzira na nagrade najvažniji je kriterij kvalitete nekog filma vrijeme, ono određuje je li i koliko film zanimljiv godinama i desetljećima nakon što je snimljen.