Medij u službi strukture

U Galeriji Galženica u Velikoj Gorici u tijeku je izložba zanimljiva naslova Postmedijske strukture. Riječ je o multimedijalno osmišljenoj kustoskoj koncepciji kojom kustos Vanja Babić postavlja u vizualni dijalog radove četvero hrvatskih umjetnika i umjetnica mlađe i srednje generacije: Ive Ćurić, Pauline Jazvić, Predraga Todorovića i Igora Jurana.

Naziv izložbe Postmedijske strukture posjetiteljima sugerira da je ovdje riječ o umjetnosti čije se razumijevanje udaljava od modernističkoga zahtjeva za medijskom čistoćom, odnosno tendencije da autorske pozicije sagledavamo kroz prizmu poštivanja posebnosti medija unutar kojega umjetnik djeluje. Za razliku od modernističkoga projekta koji afirmira umjetničku autonomiju te zastupa jedinstvene i povlaštene autorske pozicije, postmodernističko je čitanje umjetnosti interkontekstualno. Utoliko medij postmodernističkoga razbijenog subjekta, zadobivši prefiks post, negira koncept medijske čistoće utemeljen u ideologiji modernizma, istovremeno zrcaleći i temeljnu stigmu suvremenog postinformacijskog društva, a to je postojanje koegzistirajućih, međusobno isključivih paradigmi znanja, čija se posebnost prepoznaje u masovnoj produkciji esencijalno različitih sadržaja te multipliciranju diskurzivnih i eksperimentalnih postmedijskih struktura.

Iz postava izložbe u Galeriji Galženica / Snimila Katarina Podobnik

Postav izložbe, povezivanjem nadasve različitih umjetničkih pristupa, unatoč medijskoj disperziji i privrženosti različitim autorskim interesima, poveznicu pronalazi u zajedničkoj strukturnoj višeslojnosti. Upravo je, naime, „strukturna uvjetovanost“ izloženih radova, kako to u popratnom tekstu piše Vanja Babić, onaj čimbenik koji „nedvojbeno poništava neupitne formalno-sadržajne razlike među njima“, stavivši naglasak upravo na recepciju, razumijevanje i zahvaćanje „postupaka umnažanja i repetitivnosti“ vidljivih u svakom od izloženih radova.

Rad Predraga Todorovića Međuprostor umjetnička je skulptura-instalacija sastavljena od gomile identičnih srebrnih slamki koje, međusobno se ispreplećući, stvaraju posve novu strukturu. To je horizontalno usmjeren viseći objekt čija dinamična kompozicija izvire iz repetitivnosti mnoštva pojedinačnih identičnih dijelova. Jednak dojam u promatrača, ukoliko im se posve približi, ostavljaju i preostala dva Todorovićeva rada; dok se u slici Utisnuto 1 strukture u ponavljanju prepoznaju kao postupak adaptacije enformelističkih tehnika, u Međuprostoru – rad ima isti naziv kao i viseća skulptura-instalacija – umjetnik umnaža oštre usitnjene poteze unutar pleksiglas-kutije, stvarajući dojam trodimenzionalnosti i prostorne vibracije.

Objekt Popcorn Generation Pauline Jazvić zapravo je fotelja posve obložena kokicama s jasnim referencijama na ispraznu svakodnevicu koju generira nekritičko konzumiranje medijske kulture, a jednaku dozu autoričina sarkazma posjeduje i slika Ja se ne bojim ničega, s naslikanim ponovljenim linijama nalik onima u školskim bilježnicama, ispisanim nazivom sama djela te prikazom ležećeg ženskog lika sa sjekirom u rukama. Naposljetku, diptih Inside Out Jazvićkin je koncept koji dvjema haljinama – jednom običnom i drugom obloženom brojnim britvicama – uspostavlja svojevrsnu dualističku alegoriju unutrašnjih stanja pojedinca te njegovih društvenih istupanja.

Medijski raznolik opus Igora Jurana u kontekstu Postmedijskih struktura sveden je na predstavljanje triju odabranih umjetničkih koncepata. Rad Crvena, žuta, plava svojevrsna je slikarska instalacija predstavljena kao odnos triju kolaža sastavljenih od velikog broja malih ilustracija i fotografija naspram velikih monokromnih slika, čija se poveznica prepoznaje upravo u samoj boji pridruženoga platna kao srednje vrijednosti spektra koju sadržava svaki od kolažnih prikaza. Katapultiranje na jug 2 Juranov je pak video koji, koristeći se tehnologijom Google Maps, prikazuje imaginarno putovanje oko Zemlje, od točke umjetnikova stanovanja pa pravocrtnom linijom prema jugu gdje se, kao posljednja točka, javlja ona početna. Treći Juranov rad na izložbi, Trinaestica, video je nastao tehnikom stop-animacije, a prikazuje prizore iz zagrebačkog tramvaja gdje se unutar statičnog i nepromijenjenog kadra definirana tramvajskim prozorom dinamično izmjenjuju prolaznici kao protagonisti filmske scene.

Naposljetku, brojni crteži mlade grafičarke Ive Ćurić, potom njezin crtež Private Inflatable Space Station te multimedijalna instalacija The Order is Engage the Silent Drive refleksije su autoričina shvaćanja mehanicističkih relacija i transkripcija koje, nizanjem različitih gradbenih elemenata, stvaraju strukture izvanumjetničkih sadržaja, potvrdivši još jednom status postmedijske umjetnosti kao svojevrsna filozofskog, ideološkog ili političkog iskaza.

Uhvativši se ukoštac s izazovima, kako to ističe kustos Vanja Babić, „teško odrediva postmodernizma“ na način da u vizualni dijalog postavi umjetničke koncepte koji naizgled ne dijele srodne ili zajedničke karakteristike, izložba Postmedijske strukture komunicira „medijski nomadizam“, istodobno nadilazeći tradicionalni dualizam sadržaja i forme. Postavivši strukturu u epicentar umjetničkog istraživanja, neovisno je li ona „organska“ ili „anorganska“, „digitalna“ ili „tvarna“, „taktilna“ ili „ekskluzivno optička“, uloga medija gubi prvotni smisao. Odnosno, medij postaje posve podređen strukturi iz koje izrasta. Zaključno, riječima Vanje Babića, katkada nam se doista može činiti da „umjetnost nezadrživo kroči putem postmedijskih struktura“.