Lucidan okret od brodoloma

Neovisno zagrebačko Kazalište Moruzgva udružilo se s neovisnim teatrom Ludens iz Koprivnice kako bi prikazali na Moruzgvinu natječaju nagrađenu dramu glumice Satiričkoga kazališta Kerempuh Ane Maras Harmander pa je tako nastala hrabra i intrigantna koprodukcijska predstava Brodolomke. Glumačka ekipa s redateljem Krešimirom Dolenčićem dramski je predložak tijekom rada na predstavi razigrala glumačkim improvizacijama, a glumačke je tekstove, koje su na probama ispisivale četiri glumice i jedan glumac (iz različitih kazališta, glumačkih škola i estetika) iz vlastitih glumačkih situacija, svatko u svojoj dramskoj osobi, uspješno dramaturški osmislila i povezala dramaturginja Ana Tonković Dolenčić. Predstavu smo gledali na premijeri u dupkom punu i razdraganom kazalištu Vidra u Zagrebu 30. rujna.

Nastala izvedbeno nakon premijere Pijanih u Dramskom kazalištu Gavella, predstava Brodolomke bavi se teškim problemom alkoholizma u žena u Hrvatskoj. Ana Maras Harmander spaja izmišljenu kliniku za liječenje od ženskog oblika alkoholizma i terapiju plesom. Tekst je oštar, hrabar, tužan, radostan, humorističan, sarkastičan i satiričan. Kroz monološku se i dijalošku prizmu ispovjednih struktura i psihoseansa govori o nizu problema koje muče hrvatsko i cijelo suvremeno društvo.

Brodolomke furiozno započinje Daria Lorentzi Flatz. U ulozi koju je sama izmaštala nazvavši je Hana Mayer rođena Muftić progovara o problemu identifikacije i podrijetla, o traženju sebe u vremenu i prostoru. Prikazuje osobu koja dolazi u novu sredinu, stječe novi identitet naslanjajući se i na stari te djeluje „kao da je ostala između dviju santi leda“. U tom raspuknuću i razdvojenu sidrištu umjetničkoga i privatnoga života s velikom energijom, dinamikom, duhovitošću, ali i boli, u pokretima i govoru precizno, ali i krajnje životno, kao Hana prikazuje sudbinu niza takvih žena. Majstorica glume i majstorska govornica na rubu psihoterapije i terapije društva izvedbene vrhunce postiže kad nakon tragedijskih silnica komični elementi priče ulaze u mjuzikl, u brehtovskom kontrapunktu tužnoga i smiješnoga.

U maestralnoj režiji Krešimira Dolenčića predstava osvaja publiku izvedbom i porukom / v Snimila Ines Stipetić

Suptilno intrigantnu energiju donosi Ecija Ojdanić, istotrenutno ravnateljica Kazališta Moruzgva, u predstavi komičnoga imena Dinka Šupe rođena Matutinović pokazujući zašto je došla na terapiju plesom nakon što je postala nezadovoljna 42-godišnjakinja koja se s devetnaest godina udala, ima troje djece i deset pijanih godina. Prikazujući nesigurnost, skrivanje i patnju blista i u dijelovima ogoljivanja dalmatinske žene uhićene u muški mazohizam, sve do završnoga obrata: kao zadovoljna zaposlena žena vitka tijela i radosna duha.

Anita Matić Delić poslovna je žena Matea, povučena od svijeta, hladna. Na terapiji plesom bori se protiv alkohola iako joj je navodno jedini problem što ga nikad nije konzumirala. U pozi zdrava života i vježbanja Matea se prvi put, nesklona prijateljstvima zbog trauma iz djetinjstva, nalazi u zatvorenu prostoru sa ženama koje imaju iste probleme. Preciznom glumom kao izopćenica stvara zid oko sebe bojeći se ljudi i vlastitih emocija, u dubinskoj preobrazbi izraženoj minimalističkim sredstvima otvarajući se prvi put u životu i prihvaćajući sebe, shvativši da je okružena prijateljstvom.

U Brodolomkama blista i mlada glumica Sanja Milardović kao Beba, koja prikazuje horor izrabljivanja i mobinga na poslu i iskorištavanja poslodavaca i kolega. Glumi energično, snažno, s velikom gestom i dinamičnom mimikom, izvrsno ispreplećući rubove tuge, veselja, smijeha i sarkazma, prikaz bolne duše i utrobe, do završna preokreta, kad postaje  ispunjena mlada žena.

Luka Petrušić kao psihoterapeut plesom Željko u klinici za žene brodolomke jedini je suzdržan, sve do završne erupcije i vlastita samoosvješćivanja nakon maestralno prikazane jedne alkoholne epizode.

Za razliku od niza recentnih predstava koje ostaju u mračnom grotlu i bunaru bezizlazja, predstava Brodolomke prikazuje konstruktivno spašavanje od tegobna života. Svaka brodolomka ima i jednu plesnu i glazbenu točku kojom razveseljava sebe i publiku, a završna mjuzikl-scena, u kojoj se dramske umjetnice brodolomke publici predstavljaju u novom ruhu, kao uspješne poslovne žene i plesačice trupe Brodolomke, izaziva katarzu i nosi radosnu poruku: Život i smijeh pobijedili su sva zla i nevolje.

Premda bi mogla skliznuti u estradu, ova predstava to nikad ne čini. Vrhunske profesionalke ostvaruju glumačke uloge u tragikomediji i komitragediji punoj brzih obrata, uz niz glumačkih, pjevačkih i plesnih tehnika.

U maštovitoj, dinamičnoj i šarmantnoj, preciznoj i „zakovitlanoj“ režiji Krešimira Dolenčića devedesetominutna predstava, unatoč ne najboljim scenografskim i kostimografskim rješenjima i produkcijskim uvjetima, osvaja publiku oštrinom, dubinom i radošću života i stvaranja.  

U obrnutoj alegoriji i groteski predstava Brodolomke, simbolična naslova, progovara i o odnosu hrvatske institucionalne i neinstuticionalne scene. Problemi s alkoholom mogu se pročitati i kao problemi povezani s ovisnosti ovisne scene o institucijama i neovisne o radosti stvaranja i optimizmu pirandelovskoga humora unatoč svemu. Cijela predstava sugerira i lucidan okret prema odzrcaljenju (ne)maskulina tipa vlasti i vladanja.