Kranjčević ili uzvišenost i prokletstvo genija

Što danas u povijesti hrvatske književnosti označavaju inicijali S. S. K.? I čija se sudbina krije pod tim znamenjem koje neodoljivo podsjeća na bezizlaz u okruženju zloslutnoga Bermudskog trokuta?

Jer, može li išta drugo toliko znakovito odgovarati prezentaciji i životnoga i poetskog puta kojim je davno, prije danas točno stotinu i deset godina, prošao genij imena Silvije Strahimir Kranjčević – per aspera ad astra – na putu do svoje Golgote. Ponajbolja definicija za taj jedinstveni fenomen zasigurno je Nazorova: „On nosi u sebi uzvišenost, ali, i prokletstvo genija.“ (1950; kurziv A. Č.) Riječ je pritom o oksimoronskom sindromu Kranjčevića i čovjeka i pjesnika – zbog rascjepa njegova sebstva na dvije nepomirljive osobnosti (globalni samodisident). I cjelokupni lirski autobiografski „roman“ u tri njegovom rukom uređene zbirke kobno se svodi na potragu za izgubljenim identitetom.

Početak sa Zavjetom

Rođen 17. veljače 1865. u patrijarhalnoj obitelji senjskoga kancelista Spiridiona Kranj­čevića, kao prvo dijete iz trećega braka, s Marijom Mrzljak, živeći u toj poluotuđenoj osmeročlanoj sredini Kranjčević stječe iskonski kompleks dezintregrirane zajednice. Majku, pobožnu i sklonu knjizi, jedini mu oslonac suprot očevu autoritetu, s kojom čita u četrnaestoj godini svoje prve pjesme, gubi prerano, već 1870, u kritično, adolescentsko doba. Slabašan, niska rasta, hipersenzibilan i sklon suzama – izložen je zlostavljanju i školskoga okruženja. Naišavši u očevu starom kalendaru uz rođendan ime Strahimir, dodaje ga prvomu, zauzvrat poruzi vršnjaka: „naš Silve, Silvica“. Ali pojavit će se, izazvana, i druga osobnost kad je Vladin povjerenik, da bi ukrotio bunt đaka starčevićevaca, uklonio s mature jednoga od njih – Kranjčević je za sobom poveo cijeli razred (samodisident prvi put). Zbog „prikorna vladanja i osornosti“ nikad mu senjske školske vlasti neće dopustiti pristup maturi.

Matičina izdanja Kranjčevića iz 1898, 1926, 1956, 1891, 1964, 1989, 1996 (obje) i studija iz 2015.

Taj opterećujući „psihogenetski rascjep bića“ (Šimundža) snažnim odjekom očituje se već u prvoobjavljenoj pjesmi Zavjet, 1883. u pravaškoj Hrvatskoj vili. Suprotno u kranjčevićologiji zapostavljene kao stereotipno epigonske, ona je Kranjčeviću prva stvaralačka etapa, s pretprogramatskim modelom za strukturaciju budućega pjesništva. Usto, radikalna je to revizija već polustoljetnoga klišeja hrvatske romantike budnica i davorija (od Štoosova Kipa domovine na početku leta 1831), uz dopunu dnevnopolitički jalovih obračuna pravaša i narodnjaka. U njoj u šest katrena participiraju oba Kranjčevića (6 + 12 + 6), s prevagom intimnog, monističkog na početku i završetku („Sa mlijekom majke“ – živa osoba eliminira dotad obveznu fikciju preradovićevske „majke domovine“), a u središtu uklopljen je, kao sekundaran, onaj drugi, nacionalni, kolektivistički subjekt djela (samodisident drugi put). Njegov višestrukim opetovanjem potrošen „ubojiti“ arsenal frazemā („osvetnički boj“, „vrele krvce poteći će“, „smrt će harat“...) otupljen je njihovom parcijalizacijom, čime su lišeni izvještačene patetike eksklamativnosti – u cjelokupnoj pjesmi nema ni jednoga uskličnika. Frangešov je zaključak da „tek s Kranjčevićem nestaje dotadanjega diletantizma u hrvatskoj poeziji“ – pola stoljeća zakašnjeloj za europskom. Pritom, od 1883. do 1903. poklapaju se razdoblja i Kranjčevićeva pjesništva i Khuenove strahovlade u Hrvatskoj (narodni pjesnik prorok « narodni tiranin).

Kao očeva kazna uslijedit će prisilni odlazak iz Senja (još jedna fatalna koincidencija: 29. X. nadnevak je lišavanja svjetovnoga života i preminuća) i boravak u Collegiumu. Tijekom toga najmučnijeg životnog šestomjesečnog zatočenja u redovničkom habitusu (Matoš, Pegaz u jarmu), paradoksno turbulentnim obratom nestaje domoljubni Kranjčević (samodisident treći put), a nadomješta ga općeljudski pjesnik prorok u drugoj etapi, podignut na levitacijsku razinu čak triju antologijskih poetskih meteora: In tyrannos (nađen 1948. u rukopisnoj ostavštini), Kolo sreće i Noć na Foru (tiskani u Vijencu, 1884). Time Kranjčević, tek devetnaestogodišnjak, kritičkom refleksivnošću, u ime čovjeka i čovječanstva, prvi ne samo u hrvatskoj književnosti, gotovo protoegzistencijalistički postavlja pitanje samoga smisla postojanja, i nadasve ljudske patnje. Napušta Rim uz Strossmayerov oprost, stiže u Zagreb i, bježeći od pogubnoga Harambašićeva utjecaja, u izolaciji Vrhovina za četiri mjeseca stvaralačkom eksplozijom finalizira svoje Bugarkinje. Prijedlog naslova svojega suradnika Milana Grubera prihvaća jer da je njegova poezija „izljev vječnog tugovanja i bugarenja“.

Reformirana domoljubna lirika

Tiskana u Senju 1885, kao treća stvaralačka etapa donosi cjelovit program s osam božanstava, njegovih alter ega: August Šenoa, Hrvatska, narod, radnik, hrvatska majka, Senj-grad, Nehaj, rasap moga grada (oznake transcendiranosti). Dakle, kajanjem „sina razmetnoga“, obratno revizionističkom Zavjetu – primaran će biti kolektivistički Kranjčević (četiri domoljubna i jedan općeljudski subjekt djela), a sekundaran monistički senjski regionalni (čak tri „božanstva“) (samodisident četvrti put). Već u programu antitetička podvojenost raspolavlja i strukturu zbirke na eksternu polutku, s domoljubnom, ali reformiranom lirikom, i internu tragično dramatične suzne lirike potresnih duševnih zbivanja sa središnjim traumatemom mrtve majke (senjske reminiscencije bit će na kraju sljedeće zbirke, nakon četrnaest godina). Nakon ponovne odbijenice polaganja mature upisuje i završava u Zagrebu, uz krajnje oskudnu Strossmayerovu potporu, tečaj za „slovničko-historičnu“ struku (novi sluganski, učiteljski habitus – Pegaz u jarmu drugi put). Kao buntovniku i usto vjerskom heretiku, za okupatorske vlasti nema mu mjesta u Hrvatskoj. I od 1886, uz pomoć starijega polubrata višega službenika, učitelj je u Mostaru, gdje ga proskribira mržnja palanačke sredine; krajnje nepodoban, izolacijom frustriran, često se u pismima jedinom prijatelju Josipu Milakoviću žali na nepodnošljivu samoću. Usto bez prekida traje i njegov osmogodišnji križni put progonā kalajevskog režima diljem okupirane države: Mostar → Livno → Bijeljina (četiri godine poštede i zato iznimno obilno stvaralaštvo) → Livno, i konačno → sarajevska preparandija.

Kranjčević je bio redoviti suradnik Matičina Vienca

I tu je sam vrhunac kad – umoran i slomljen Kranjčević Čovjek izdaje sebe Pjesnika – 8. IX. 1894. Dodijeljen je Zemaljskoj vladi, uređuje časopis Nada (bitan za hrvatske moderniste, posebno Matoša) – navlačeći na sebe najsramniji, beamterski habitus (Pegaz u jarmu treći put; samodisident peti put, sa samoizdajničkim potonućem). Pjesnik, i dalje Kranjčevićeva vertikala, uzvraća već prije zbog afere s Marakovićima – u Vijencu 1891. pjesma Gospodskom Kastoru je samorugalica. I gospodski psić na mekom sagu i prostačka psina „kičme kao britva“ – dva su etička Kranjčevića, tad zauvijek izgubljena identiteta.

Godine sarajevskih poraza

Te „godine sarajevskih poraza“ vrhunac su službene i osobne oportunističke karijere: Kranjčević se ženi Gabrielom (Ela) Kašaj, Matica hrvatska tiska Izabrane pjesme (1898), dopisni je član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora, putuje s Elom preko Senja, Venecije do Padove i Verone. Toj Matičinoj zbirci, četvrtoj stvaralačkoj etapi, strukturni globus naizgled je posve obratan senjskoj: domoljubna je polutka redoslijedom druga, sekundarna jer, mučen nostalgijom prognanika, progovara monistički subjekt djela, a u eksternoj polutki je kolektivistički, općeljudski pjesnik prorok. U uvodnoj Vili pjesme iz duše se vinuo nikad bolniji vapaj: „O, ta nemoj pustit mene, / Med svojima nemam svoga; / Nemam nikog doli tebe, / Svoje vjere, svoga Boga.“ (Kurzivno uvijek prva pjesma u zbirci.)

Ovdje Kranjčević svojom konceptualnom poetikom oblikuje strukturu zbirke od već objavljenih pjesama svojega obračuna sa stvarnošću – bez obzira na vrijeme tiska težeći k amortizaciji temeljā za zidanje novog, iluzionističkoga svijeta (primjerice, peta objelodanjena, Kolo sreće, tek je 23. i šesta, Noć na Foru, čak je 40.). Njegov Novostvoritelj je „radnik“; pjesma Radniku ovdje u trećoj verziji (prva u „božanstvima“ senjske zbirke): „Mukom svojom krsti ga. Svi će onda / Mirno jesti edensku voćku slatku, / Izim onih, koji ovako nisu // Kršteni bili!“ Tek tad, rušilačkom revizijom, ostvarit će se ne samo pjesnikov nego i vječni čovjekov san: „A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom / Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!“ (Misao svijeta). No ubrzo oba pjesnikova alter ega, i „radnika“ i „Adama“ razočaravajuće ništi Zadnji Adam. Tako skončava i „Hrvatska“ (etnik se u ovoj zbirci i ne spominje jer državotvorno ne postoji) u pjesmama Mojsije i Moj dom: „O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, / To moj je, moj je dom!“

Kranjčević Krist

Još jedan osobni alter ego jest pjesnikov „Krist“, s kojim se u potpunosti identificira jer su oba zatečena dvjema suprotstavljenim neostvarivim misijama: biti istodobno i Bog i Čovjek = i Pjesnik i Čovjek. Kranjčević sam urušava svoj iluzionistički sveljudski projekt u očaju spoznanog beznađa (samodisident šesti put, s katastrofičnošću poraženoga pjesnika).

Ipak, na kraju rastvara „album“ lamentacijskih sjećanja čuvan kao unutarnje svjetlo tijekom svih križnih postaja – ciklus Uskočke elegije, u dvanaest pjesama sa živim ikonama tipičnih senjskih likova („naš čovo“, „oporbenjak“, „velebitska baka“...), s Oproštajem, završnom pjesmom cijele zbirke: »Ne zamjer’te, krši gole, / I vi, polja zlatoklasa, / Moje more, sinje more, / I vi, zvijezde vrh talasa; [...] Odat ću vam: da je ovo / Jedna duša otrovana;“.

Visina dometa Kranjčevićeva genija u Bugarkinjama i Izabranim pjesmama – golemost je gabaritā njegova poetskoga trodimenzijskoga univerzuma, bez premca, zasigurno, u svjetskoj književnosti. Topografske točke njegovih pjesama obuhvaćaju: plošnim rasterom četiri kontinenta; visinskom okomicom od podživotne do nadbiblijske bajkovite levitacije; vremenskim rasponom od prvih ljudi do mrtvoga, smrznutog planeta.

Unatoč Elinu pismu šurjaku Dušanu Plavšiću, tajniku DHK-a, četiri dana prije Kranjčevićeve smrti, da po Silvijevoj želji uvrsti u divot-izdanje Pjesme što više iz Trzaja jer da su to „najljepše Silvijeve pjesme“ – on će postupiti suprotno, odabravši posljednje, gotovo sve bezvrijedne pjesme. Dakle, Plavšić je uredio četvrtu zbirku, a ne Kranjčević

Kranjčevićev poetski korpus sav se temelji na poetici bugarštice, usmene višežanrovski baladične šesnaesterački stihovane pjesme hrvatske provenijencije. Dokazi su već naslov Bugarkinje i u njoj Moć osvete te Moj dom u drugoj zbirci, obje bugarštički modelirane, pa sve dulji metar (u senjskoj – jedna šesnaesteračka, u drugoj – takvih četrnaest i u trećoj zbirci šesnaest pjesama), uz lirski/epski/dramski/kritičkodiskurzivni metasubjekt i Kranjčevićevu poetiku.

I tad će Kranjčević zauvijek uvrijediti Zagreb i zaprepastiti kritiku i čitateljstvo – on krišom, samo četiri godine nakon slavljene zbirke, u Donjoj Tuzli i kod nepoznatog izdavača tiska Trzaje (1902), kao petu etapu i svoju treću, posljednju oproštajnu zbirku. Suprotna u svemu dvjema prethodnima, uz odbačen habit velikog Kranjčevića (Pegaz u jarmu četvrti put; samodisident sedmi put, u drakonskom obračunu sa sobom iluzionistom; pojavljuje se treći Kranjčević kao nadsubjektno „Nad-Ja-Ja“), strukturirana je, bez antitetičkoga binarnog „globusa“ prethodnih, u razlomljene tri gromade (Kaštelan), a pjesme su nove morfološke etiologije agonijskih „strukturnih trzaja“ – „grč-pjesme“ (Ujević). Uvodna, iznimno nježna, pjesma Ženi završava se pjesnikovim definicijama svih triju zbiraka: „Meni Bog je pjevat reko, / I ja vršim božju volju – / I ja jedem srce svoje!« (1. Kranjčević je urođeni intimni, monistički, suzni pjesnik – njegova definicija Gruberu; 2. prilike su ga učinile buntovnim, kolektivističkim pjesnikom prorokom; 3. beskraj duševne boli u pokušaju da nađe izgubljeni identitet – sama sebe.) Prva „gromada“ gnjevno je ciničan obračun s iluzijom idealistički nestvarna svijeta. Dotad neviđen, redovit je pasivni stoicizam, ali i groteskno stravične inscenacije (ekspresionističke, na granici nadrealizma), primjerice Sveljudski Hram: „Mali i sićušni čovjek / Ulazi, prolazi, pada studnom u ovome Hramu, [...] Tamo im Veliki Kostur postavlja ruku na čelo, / Pogledom praznim srce probode...“.

U drugoj se „gromadi“ smjenjuju crna i svijetla emocionalna energetika agonijskih trzaja. Primjer prve je samorugalica Propali genij, gdje sebe svodi na autobiografiju vola za klanje: „Bje nekad negdje mali vô, / Što inako je ‘tele’;“. Druga donosi najljepšu Kranjčevićevu ljubavnu liriku povezanu s Mašom, suprugom školskog ravnatelja Marakovića, u čijoj je obitelji živio u Livnu i potom iz Sarajeva išao k njima u Travnik za božićnih blagdana. Primjerice, stihovi: „O, dopusti, da ti suze pijem / Smiluj mi se, da kleknem uza te“ (Što me glediš...); „Da, to je cjelov bio, / I jošte me je žego, / I zagrljaj je bio, / Što uda mi je stego.“ (Onda).

Treća „gromada“ u Monotoniji, završnoj pjesmi Trzaja, inscenira predsmrtnu agoniju: „I grč mi vrući pod kovitlac segnu / I stegnu, stegnu, stegnu – – – / Ne, ne znam reći, je l’ se u njem tada / Il krik il smijeh otkinuti htjede!“ U sljedeće dvije pjesme (autorovo otkriće) poenta je cijele Kranjčevićeve trilogije. Jer metafizički subjekt skida mrtvačku masku i visoko zida dva bijela trijumfalna obeliska. Prvim, Excelsior, rehabilitira misiju i sebe čovjeka, pa time i čovječanstva, priznanjem „Svevidog duha“: „O, ponosna ljudska glavo! / Niti moli niti prosi.“ Drugim, Mir vam!, rješava smisao misije pjesnika Kristovim dolaskom: „U krilo će past ti onda – on i harfa past će mrtvo – / Čemu pjesnik nakon tvoje velepjesni: Aleluja?!“

Kranjčevićevo stvaralaštvo nakon 1903. gubi naglo na vrijednosti zbog uznapredovale bolesti – stalne operacije Sarajevo → Beč → Sarajevo, nesnosni bolovi, golemi troškovi liječenja i uzaludni pozivi hrvatskim institucijama. Doduše, Društvo hrvatskih književnika pokreće u tu svrhu divot-izdanje Pjesme. Uza zahvale uredniku Sabranih djela (1958) Dragutinu Tadijanoviću, iz navedene korespondencije uviđa se izdaja pjesnikove posljednje želje jer u habitu umirućega ne uspijeva obraniti svoje djelo (Pegaz u jarmu peti put). Unatoč Elinu pismu šurjaku Dušanu Plavšiću, tajniku DHK-a, četiri dana prije Kranjčevićeve smrti, da po Silvijevoj želji uvrsti što više iz Trzaja jer da su to „najljepše Silvijeve pjesme“ – on će postupiti suprotno, odabravši posljednje, gotovo sve bezvrijedne pjesme. Na sjednici izjavit će da su Pjesme objavljene onako „kako ju je (zbirku) pjesnik bio do smrti svoje uredio“. Dakle, Plavšić je uredio četvrtu zbirku, a ne Kranjčević, kako se uglavnom tvrdi u kranjčevićologiji.

 Kao zaključak, moglo bi se poći od Barčeve izjave za Vidrića – da je „svaka velika poezija poezija velike boli“ uz dopunu za Kranjčevića: njegova velika poezija poezija je velike boli zbog – zauvijek izgubljena sebe.