Izvorni i tragični pjesnik

Pedesetih je godina prošloga stoljeća Josip Pupačić u hrvatsko pjesništvo iz svoga čistog, prirodnog zavičajnog okružja donio motive i slike te stalnu nostalgiju za obiteljskim životom. Njegovi su zavičajni motivi u zbirkama pjesama Kiše pjevaju na jablanima (1955), Mladići (1955), Svijet izvan sebe (1958), Ustoličenje (1965) naglašeno vizualni. To su oštre percepcije protkane biografičnošću, s naglašenom dinamikom ritma i metaforike. Primjer njegovih amblematskih vizualnih percepcija vidimo u antologijskoj, virtuoznoj i jedinstvenoj pjesmi More. Za Pupačićevu pjesmu More možemo kazati da odražava snagu i ljepotu postojanja prirode. Pjesničke su slike pune odjeka krajolika u pjesnikovoj duši, koji se u spontanom i neposrednom jeziku odražava u snazi prirodne ljepote i u neizmjernoj dimenziji beskrajnoga morskog prostranstva istovjetna svemiru. More i svemir poistovjećuju se u toj pjesmi.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Posebice u motivima iz njegova tragičnog obiteljskog života zapažamo snažni pečat biografičnosti. U biografičnosti izražen je autentični osjećaj višeznačne strukture ezoteričnih tajnovitih elemenata, čak i neka sudbinska, pučka religioznost. Pupačićeva je priroda antropomorfizirana. On razgovara sa svojom rijekom Cetinom, s jablanima, s vrbama, s kamenjem, s morem, domaćim životinjama. Njegove su osobne ispovijedi osobno ugođene, a poezija zavičajne ruralne prirode individualno profilirana. Vizija rodnoga kraja i zavičaja (npr. u pjesmama U ovom kamenu, Ovdje sam se dogodio, Nesagrađena kuća) eksponirana je s naglašenim lirskim subjektom i autobiografizmom. Autobiografizam, s obiteljskim potresima (naglasimo da su tri njegova brata, „tri jablana“, stradala u plamenu), taj autobiografizam vidljivo je sudbinski i tragično intoniran, s lirskim subjektom i duhovnim nemirom.

Tako se Pupačićevi osjećaji tragično prelamaju između autobiografičnosti i osobnoga lirskog govora s njegovim lirskim subjektom. Mogli bismo reći da je autobiografizam ishodište njegova pjesništva. On otkriva njegovu profinjenu i duboku spiritualnost i lirsku duhovnu poruku.

U duhu Jesenjina

U Pupačićevoj poeziji su lirski i osobno naglašene i njegove epistolarne pjesme. Ima tu neke sličnosti s epistolarnom poezijom ruskoga pjesnika Sergeja Jesenjina, primjerice u Jesenjinovoj pjesmi Pismo materi. Ali nikako kao plagijat, nego samo sličan motiv. Miroslav Krleža u svom je eseju napisao: „Ljepote putuju,“ i u tom smislu, u tom stihijskom putovanju ljepote, treba promatrati Pupačićevu epistolarnu poeziju i sličnost s Jesenjinom.

Moramo istaknuti da se Pupačić pedesetih godina pojavio kao jedan od izvornih glasova krugovaške poezije. To je doba kada je u hrvatskoj književnosti otpočela, mogli bismo tako reći, „revolucija ukusa“ i pojava odlučna odbacivanja socrealističkog načina pisanja. Bila je to individualna reakcija na socrealizam i utilitarne norme književnog ukusa takozvane proletkultovske književnosti, koja je tražila heroizaciju komunističke revolucije i dekorativne fraze o socijalnom i „monumentalnom“ razdoblju s temama industrijalizacije i kolektivizacije socijalističkog društva.

More

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

Nasuprot socrealizmu, krugovaško pjesništvo usmjeravalo se prema osobnim doživljajima. Pjesnički senzibilitet formirao se prema lirskim modelima naše tradicije A. G. Matoša, Tina Ujevića, Milana Begovića i A. B. Šimića. U poeziju ulazi novi lirski senzibilitet, novi sustav simbola i poetske metaforike. Odbacuju se klišeji soc­realističke deskripcije i ideološkog heroizma, a prihvaćaju se elementi francuskog simbolizma, metaforike i lirskog individualizma. S tom generacijom, napisao je Antun Šoljan, ponovno je „sklopljen pakt s Europom“. Stoga generaciju krugovaša obilježavamo kao predvodnicu avangarde. Ali taj pojam avangarde treba distingvirati. To je avangarda, ali samo na crti jezične ekspresije, a ne na ideološkom planu. Naravno da ni takva inovacija nije bila blagonaklono primana od komunističkog režima. Nema rehabilitacije poezije religioznog nadahnuća.

Kozmički pesimizam

Uz brojna inovacijska svojstva i duhovna razmišljanja u Pupačića je, u pjesničkom intelektualnom iskustvu, vrlo snažno naglašena tragičnost vlastita lirskog subjekta. Tako u zbirci Moj križ svejedno gori (1971) zapažamo stanovitu ezoteričnost, koncentraciju intelekta, osjećaja i svijesti istančana bolnog iskustva života. U pjesmi su izražene proročke i istinske halucinacije. U toj smionoj metaforičnosti naziru se elementi imažinizma. U složenom oživljavanju imaginacije i pjesničke fakture naziremo poistovjećivanje života s kozmičkom biti stvari. U zgusnutom govoru cijela zbirka izvorno je imažinistički koncipirana, a doživljaji determinirani kozmičkim pesimizmom. Životni pesimizam, emotivne reakcije i čisti senzibilitet u pjesniku se istodobno rađaju, prožimaju i poistovjećuju. Pjesnik u malim stvarima spoznaje veze s prirodom i svemirom. A spoznaje su utkane u sveopću ukupnost i postojanost zbivanja u prirodi.

Ovom prilikom prisjećam se i postavljanja memorijalne književne izložbe u njegovoj rodnoj kući na Slimenu 10. studenog 1978. Komitet Saveza komunista u Omišu zabranio je otvaranje te izložbe. Izložbu sam postavio ja, a likovni postav akademski slikar Stipe Sikirica. Izložba je otvorena tek 23. svibnja 1989.

Eto, s takvim inovacijama, specifičnostima i estetskim potencijalom sazdan je i ovaj Matičin izbor, antologijski izbor, sa svojom iznimnom poetskom dikcijom, stilom, sadržajem i poetskom vizijom svijeta. Nastojali smo predočiti sve te elemente izvornog i tragičnog pjesnika, koji je kao i njegova tri brata završio, s posljednjom vizijom mora i svemira, u plamenu zrakoplovne nesreće u svibnju 1971. na otoku Krku.

U knjigu Pupačićevih izabranih djela uvrštene su zbirke pjesama koje je za života objavio, a također i knjiga pjesama Moj križ svejedno gori, objavljena 1971. postumno. Tu je knjigu autor osobno za života priredio. U ovo izdanje ušle su i pjesme koje je Pupačić objavljivao u periodici, ali ih nije uvrstio ni u jednu svoju zbirku, a načinjen je i izbor iz pjesama objavljenih nakon njegove smrti u Sabranim pjesmama 1978, koje je prema ostavštini priredio Miroslav Vaupotić. U Ogledima je donesen izbor iz Pupačićevih književnopovijesnih radova, objavljenih u periodici, koji predstavljaju pjesnika kao sveučilišnog nastavnika, znanstvenika i kritičara u hrvatskoj suvremenoj znanosti o književnosti, u kojoj je iznosio formulu nove moderne književne metodologije. Na kraju, u Autobiografskim zapisima, nalaze se dva autobiografska teksta: Životopis i Politička autobiografija.