Imaju li Hrvati u ovakvoj BiH budućnost?

Uz transparente RIP Democracy in BiH i notmypresident deset tisuća razočaranih Hrvata prosvjedovalo je 11. listopada u Mostaru protiv izbora Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva BiH. Komšić je, nakon 2006. i 2010, treći put izabran glasovima Bošnjaka, mimo izborne volje hrvatskoga naroda. Mahom mladi prosvjednici upozorili su kako se suživot u BiH ne može graditi negiranjem političke volje Hrvata te su pozvali na izmjene nepravednog Izbornog zakona, koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. „Želimo dati do znanja svim građanima BiH da postoje mladi ljudi hrvatske narodnosti koji traže da se poštuju naši interesi, naši zahtjevi, jer se s nama, na kraju krajeva, mora graditi budućnost BiH“, rekao je jedan od prosvjednika, Petar Ćavar.

Deset tisuća Hrvata prosvjedovalo je u Mostaru protiv izbora Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH mimo izborne volje hrvatskoga naroda / Snimio Denis Kapetanović

Na izbor hrvatskoga predstavnika za kojega nisu glasovali bosanskohercegovački Hrvati u općinama i sredinama gdje čine većinu stanovništva odgovorili su proglašavanjem Komšića personom non grata, a na pojavu da se hrvatskomu narodu oduzimaju demokratska i Ustavom zajamčena prava te da se to pokušava prikazati kao demokratska i zakonita praksa, osvrnuo se odrješito i nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić rekavši da je i Hitler došao na vlast zakonitim putem. Nelegitimni izbor Željka Komšića kardinal Puljić je ocijenio „vrlo prljavom političkom igrom ne samo domaćih politika nego i svjetskih moćnika koji žele hrvatskomu narodu ogaditi Bosnu i Hercegovinu, ogaditi naše korijene i ognjišta, vjeru i identitet, i to sve pod okriljem zakona“, apostrofirajući kako nijedan narod neće imati sreće ako uništi drugi narod, kao što se to događa u Bosni i Hercegovini.

Nino Raspudić: Puko verbalno osuđivanje preglasavanja Hrvata u BiH ne pomaže im ništa. Minimum koji bi Hrvatska morala učiniti jest odbiti suradnju sa Željkom Komšićem kao legitimnim članom Predsjedništva te blokirati europski put BiH dok se ne promijeni izborni zakon u skladu s Ustavom BiH kako bi se svakom narodu zajamčilo da će sam birati svoje političke predstavnike

O izvanrednom postizbornom stanju u zemlji, položaju Hrvata u BiH te rješenjima za budućnost razgovarali smo s četvoricom vrsnih poznavatelja stanja u BiH: Ilijom Musom i Žarkom Dugandžićem s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Zlatkom Kramarićem s Osječkog sveučilišta, sadašnjim generalnim konzulom RH u Banjoj Luci, te s Ninom Raspudićem s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Institucionalna razvalina

Raspudić je svoj komentar izbornih rezultata i situacije u BiH započeo konstatacijom da je Bosna i Hercegovina „institucionalna razvalina“, koju dodatno potresa već treći nelegitiman i protuustavan izbor Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva glasovima Bošnjaka. „Rupa u zakonu već je dvaput iskorištena i bošnjačka politika pod građanskom krinkom nametanjem Komšića nije postigla ništa. Treći put izvesti istu podvalu koja se nije pokazala ni po čemu funkcionalnom za te aktere, teško da može biti motivirano ičim drugim osim čistim političkim sadizmom“, rekao je Raspudić te upozorio da takav čin dodatno frustrira Hrvate i okreće ih protiv ovakve Bosne i Hercegovine.

Da je Bosna i Hercegovina neuređena i nefunkcionalna država, ističe i Ilija Musa: „Opći izbori 2018. u Bosni i Hercegovini pokazali su kako takva državna zajednica, zapravo međunarodni protektorat, još trpi zbog poteza kojima su birokrati OHR-a i OESS-a, zlorabeći svoje ovlasti, izmijenili daytonske odnose u BiH na štetu Hrvata kao jednoga od triju konstitutivnih naroda. Neustavni Izborni zakon kakav je nametnuo OESS-ov činovnik Barry omogućio je bošnjačkim glasačima uz biranje kandidata vlastitoga naroda, zbog brojnosti u Federaciji BiH, i mogućnost izbora hrvatskih političkih predstavnika. Bošnjaci su to iskoristili. Opet su Hrvatima nametnuli Komšića. Svjesni opasnosti izbornih manipulacija i očite namjere bošnjačkih unitarista koji iskorištavajući islamsku zajednicu u BiH daju naputke da se iz svakog bošnjačkog kućanstva barem svaka treća osoba zaduži za glasovanje za Komšića, Hrvati se angažiraju i sudjelovanjem u izbornom procesu daju gotovo plebiscitarnu potporu Draganu Čoviću, koji ostvaruje najbolji izborni rezultat hrvatskih kandidata za člana Predsjedništva BiH od 2000. godine, nakon neustavnih izmjena Izbornog zakona, ali ni to nije dovoljno.“

Zlatko Kramarić: Poslije ovih izbora od 83 zastupnika u Narodnoj skupštini RS Hrvati nemaju nijednoga zastupnika izabrana na nekoj od lista hrvatskih političkih stranaka. Hrvate će predstavljati zastupnici iz srpskih stranaka, i to temeljem tzv. kompenzacijskih listi. Slično bi se moglo dogoditi i u Vijeću naroda, političkom tijelu koje bi trebalo štititi vitalne nacionalne interese hrvatskog naroda u RS

Zlatko Kramarić ističe da se u hrvatskoj javnosti uglavnom komentiraju rezultati izbora u bošnjačko-hrvatskom dijelu BiH, a da je izvan interesa ostao drugi dio, Republika Srpska, u kojoj, kaže, mnogi Hrvati nisu izašli na izbore jer su se očito pomirili sa svojom političkom sudbinom: „Iz hrvatskih medija možemo doznati da je tamo za novog člana Predsjedništva BiH izabran Milorad Dodik, dosadašnji predsjednik RS. I ništa više. Neupućeni čitatelj mogao bi poslije te kratke agencijske informacije zaključiti da Hrvati uopće ne žive u RS, odnosno da u tom entitetu nisu jedan od tri konstitutivna naroda. A Hrvati ne samo što žive i na području RS, koja, usput rečeno, zauzima 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine, nego su i u tom entitetu konstitutivni narod. Barem je tako utvrđeno davne 1995. Daytonskim sporazumom, a dodatno osnaženo s nekoliko vrlo preciznih amandmana na ustave obaju entiteta donesenih nakon pravorijeka Ustavnog suda BiH, koji je zaključio da su svi konstitutivni narodi u BiH ravnopravni na cijelome njezinu teritoriju, bez obzira u kojem entitetu žive. Najmanje četiri zastupnička mjesta u Narodnoj skupštini Republike Srpske rezervirana su za Hrvate i Bošnjake“, rekao je Kramarić i postavio pitanje kako se sve te pozitivne činjenice reflektiraju u političkoj stvarnosti. Odgovor je i u Republici Srpskoj više nego porazan. „Poslije ovih izbora od 83 zastupnika u NS RS Hrvati nemaju nijednoga zastupnika koji bi bio izabran na nekoj od lista hrvatskih političkih stranaka. Hrvate će predstavljati zastupnici iz srpskih stranaka, i to temeljem tzv. kompenzacijskih listi. Nešto slično moglo bi se dogoditi i u Vijeću naroda, političkom tijelu koje bi trebalo štititi vitalne nacionalne interese hrvatskog naroda u RS“, upozorio je Zlatko Kramarić.

Postizborna kriza

U odgovoru na pitanje kako će se dalje razvijati postizborna situacija u BiH, Ilija Musa ističe da su Hrvati, unatoč Komšićevu izboru u Predsjedništvo, izabrali u zakonodavna tijela svoje predstavnike dominantno podržavajući stranke okupljene oko HDZ-a BiH i Hrvatskoga narodnog sabora BiH, dok su Srbi podržali Savez nezavisnih socijaldemokrata i Milorada Dodika, a Bošnjaci su pokazali jedinstvo samo u izboru hrvatskoga člana Predsjedništva te da ostaje vidjeti tko će s kime htjeti koalirati. „Unatoč izjavama Maureen Cormack, američke veleposlanice u BiH, da se vlast mora brzo formirati – na to će se još čekati. Naime, bez izmjena Izbornog zakona prema odluci Ustavnoga suda BiH, rezultati izbora koji su već provedeni ne mogu se implementirati pa se ne može ni formirati vlast“, naglašava Musa i nastavlja: „Hrvati se pitaju može li se dogoditi da OHR, Veleposlanstvo SAD-a ili netko treći i ovaj put pronađe neku novu matematičku formulu prema kojoj 5 čini trećinu od 17, a čiji je konačni rezultat nestanak Hrvata u BiH. Zbog toga je posebno važno da međunarodna diplomacija, prije svih Europska Unija, shvati da ovakvo stanje traje već osamnaest godina te da su izmjene daytonskog Ustava BiH, izmjene Izbornog zakona te metodologija izračuna broja stanovnika u BiH jasan bošnjački pokušaj formiranja ‘zelene transverzale’ koji bi tako uključio islamski entitet, kad već nije uspio naum o ostvarenju islamske države u srcu Europe.“

Dodik apsolutni pobjednik u RS

Prilično pesimističan pogled na budućnost Bosne i Hercegovine i njezin najavljivani europski put podastro je Nino Raspudić rekavši da je unatoč silnomu trudu međunarodne zajednice Milorad Dodik sa svojom strankom SNSD apsolutni pobjednik u Republici Srpskoj te da će zadržavajući snažan oslonac na Putinovu Rusiju ustrajati na putu dezintegracije BiH. Treba imati na umu da je Dodiku glavna oporba SDS, stranka koju je osnovao Radovan Karadžić i koja je stvorila etnički čistu Republiku Srpsku. „U razvaljivanju Bosne i Hercegovine jednak će, ako ne i veći, obol dati i unitaristička bošnjačka politika. SDA, predvođena Bakirom Izetbegovićem, potvrdila se kao najjača bošnjačka stranka i treba očekivati da će nastaviti proerdogansku politiku u bošnjačkom dijelu zemlje“, konstatira Raspudić.

Zlatko Kramarić pak naglašava da je konstrukcija Daytonskoga sporazuma par excellence antigrađanska pa je u najmanju ruku čudno što neki predstavnici međunarodne zajednice nekritički ustrajavaju na prakticiranju „građanskog koncepta“ uređenja BiH, zemlje u kojoj takvo uređenje u povijesti nikada nije funkcioniralo, a pritom ispuštaju iz vida činjenicu da načelo teritorijalne konstitutivnosti u Daytonu prvi put postaje dio Ustava BiH, dio ustavno-pravne strukture ionako podijeljena društva. „No to ne znači da u ovoj zemlji ne postoje i oni koji su u javni, akademski prostor uveli i ozbiljnu teorijsku literaturu, u kojoj su temeljito opisani slični primjeri iz drugih zemalja, koji su trebali biti u funkciji stvaranja poželjnog teorijskog modela za rješavanje bosanske političke kvadrature kruga, koji je trajno zarobljen sukobom dvaju narativa: unitarističkog i secesionističkog.“

Ilija Musa: Jasno je da BiH bez poštivanja zajamčenih kolektivnih prava njezinih konstituenata neće opstati. Na tom tragu bi, u skladu s preporukama Europskog parlamenta o napretku BiH prema EU, određeni vidovi federalizacije osigurali zaštitu kolektivnih prava bosanskohercegovačkih Hrvata, čime bi se omogućio opstanak tog najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH kao jamstvo funkcioniranja cijele države Kramarić kao i ostali sugovornici rješenje vidi u rekonstrukciji Izbornoga zakona, što je glavni uvjet da se međuetnički sukobi u susjednoj državi smire. Upozorava da i tu valja biti vrlo oprezan jer oko budućega izbornog zakona ne samo da ne postoji elementarni konsenzus između političkih stranaka u BiH nego ni međunarodna zajednica nije jedinstvena s obzirom na sadržaj eventualnih korekcija tog zakona, koji bi potom imao generirati niz drugih pozitivnih rješenja.

Kao i Kramarić i Žarko Dugandžić problem „loše i komplicirane“ situacije u BiH vraća na početak: „Jasno je rekao da Sporazum u Daytonu, koji je donio okončanje rata i mir, nije uspio riješiti temeljne sukobe oko postojanja, strukture i funkcioniranja bosanskohercegovačke države. Stalno stanje iščekivanja u BiH te latentni sukobi obilježili su postdaytonsko razdoblje u ovoj državi, a poziciju hrvatskoga nacionalnog korpusa učinili su politički i socijalno frustrirajućom“, istaknuo je Dugandžić dodajući da je „ovakvoj situaciji znatno pridonijela pasivna i indolentna politika međunarodne zajednice, kojoj je u to vrijeme bilo najvažnije okončati oružani sukob na nikad mirnu prostoru BiH, a dalje kako bude, iako je znala da je taj sporazum u biti duboko nepravedan, posebno za najmalobrojniji narod u BiH, ali i za poslijeratni politički sustav u ovoj državi“.

Dugandžić se uz nacionalne probleme i međunacionalne odnose osvrnuo i na loše socijalno stanje u zemlji. „Uoči samih izbora Eurostat je objavio podatke prema kojima građani u BiH imaju najlošije uvjete življenja u Europi s obzirom na omjer prosječne plaće i cijene potrošačke košarice. Prema tome, BiH ima status daleko najlošije zemlje za život u Europi, a pri tome nema naznaka da će se taj status promijeniti ni nakon nedavnih izbora, čak može doći i do pogoršanja zbog unutarnjih entitetskih trzavica i konstantne netrpeljivosti“, rekao je Dugandžić te dometnuo da se „nakon ovih izbora za Hrvate ništa neće promijeniti nabolje u političkom smislu – to će najvjerojatnije samo pojačati iseljavanje, a za četiri godine možda više i neće moći biti problem“.

Rješenje za Hrvate u BiH

O tome što bi trebalo poduzeti da Hrvati dobiju zadovoljavajući položaj jednoga od triju ravnopravnih i konstitutivnih naroda u BiH, Ilija Musa kaže da bi procese u državi trebalo vratiti u stanje prije izmjena odredbi Daytonskoga ugovora, jer su ga te izmjene učinile neučinkovitim i besmislenim. „Jasno je da Bosna i Hercegovina bez poštivanja zajamčenih kolektivnih prava njezinih konstituenata neće opstati. Na tom tragu bi, u skladu s preporukama Europskog parlamenta o napretku BiH prema EU, određeni vidovi federalizacije osigurali zaštitu kolektivnih prava bosanskohercegovačkih Hrvata, čime bi se omogućio opstanak tog najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH kao jamstvo funkcioniranja cijele države“, istaknuo je Ilija Musa te zaključio: „Ipak, da bi se federalizacija mogla provesti na temeljima ravnopravnosti naroda, najprije se moraju poštovati presude Ustavnoga suda, izmijeniti Izborni zakon te sukladno volji naroda koji predstavljaju izabrati njegovi legitimni politički predstavnici. Jedino na taj način moguće je očekivati istinski suživot narodâ i napredak cijele države.“

Žarko Dugandžić: Lošoj i kompliciranoj situaciji u BIH znatno je pridonijela pasivna i indolentna politika međunarodne zajednice, kojoj je bilo najvažnije okončati oružani sukob na nikad mirnu prostoru BiH, a dalje kako bude, iako je znala da je Daytonski sporazum u svojoj biti duboko nepravedan, posebno za najmalobrojniji narod u BiH, Hrvate, ali i za poslijeratni politički sustav u ovoj državi

Aludirajući na određena politička strujanja u Bosni i Hercegovini koja svoje političke tutore i zaštitnike pronalaze u nekim moćnim državama izvan Europske Unije, Zlatko Kramarić je zaključio da u izboru potencijalnih partnera bosanskohercegovački Hrvati trebaju primijeniti temeljito promišljene strategije jer „nije moguće sjediti na dva stolca pa se s jednakim žarom zalagati za euroatlantske integracije, a u isto vrijeme paktirati s političkim opcijama koje su svemirski udaljene od toga plana“.

Za odlučnije poteze hrvatske vanjske politike zauzima se Nino Raspudić: „Puko verbalno osuđivanje preglasavanja Hrvata u Bosni i Hercegovini ne pomaže im ništa. Minimum koji bi Hrvatska morala učiniti jest odbiti suradnju sa Željkom Komšićem kao legitimnim članom Predsjedništva te blokirati europski put BiH dok se ne promijeni izborni zakon u skladu s Ustavom BiH kako bi se svakom narodu zajamčilo da će sam birati svoje političke predstavnike.“

U tome smjeru ide i razmišljanje Žarka Dugandžića, koji je jasan i izričit kada kaže da hrvatska strana mora odbaciti staru politiku te posegnuti za potpuno novom i drukčijom. „Ne samo novom politikom nego se i osvježiti novim snagama. S obzirom na to da je politika Bošnjaka, kao i ona srpska, brutalno jasna i agresivna, ta bi nova politika Hrvatâ trebala biti jednako ‘jasna i agresivna’.“