Humor kao modus vivendi

Ranko Marinković jednom je rekao da što god izrazili u čakavštini, makar bilo i ozbiljno, zvuči humoristički poentirajući time glotofagijske pretpostavke o tome kako je sve što je izvan standarda humoristično samo po sebi. Međunarodna znanstvena konferencija Humor i Mediteran održana 19. i 20. listopada u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu u okviru Mjeseca hrvatske knjige, manifestacije koja više od dva desetljeća uspješno promiče knjigu i čitanje, u središte interesa postavlja humor u mediteranskim fikcionalnim i nefikcionalnim narativima. Konferencija je realizirana u organizaciji Filozofskog fakulteta u Splitu u sklopu projekta Jadranska priča – interdisciplinarno istraživanje jadranskih narativa (ADRIANA), uz financijsku potporu Hrvatske zaklade za znanost. Program skupa sastojao se od dvodnevnih predavanja na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku s naglaskom na višejezičnosti skupa kako bi se premostile jezične barijere i naglasila važnost suradnje na trojezičnom komunikacijskom i kulturnom području pa su tako sudjelovali predavači sa Sveučilišta u Cambridgeu, venecijanskog Univerziteta Ca’Foscari ili Sveučilišta u Cataniji.

Mediteranski humor zaštitni je znak slikarstva Vaska Lipovca

Cilj projekta ADRIANA jest istraživanje nefikcionalne priče humorističkog karaktera – facende. Upravo nas je s facendom upoznao prvi predavač, izvanredni profesor Sveučilišta u Splitu Joško Bozanić, čije bih predavanje Sto godina smijeha otoka Visa izdvojila kao najdinamičnije i najdojmljivije. Rodom Višanin i izvrstan poznavatelj usmene baštine, dijalekta i usmene književnosti tog kraja posvetio je pola stoljeća svoga radnog vijeka istraživanju facende u oralnoj književnosti otoka Visa. Riječ facenda, „posao, radnja“, dolazi iz venecijanskog vernakulara, a riječ je o vrsti usmene pripovjedne književnosti karakterističnoj za jadranski (obalni i otočki) prostor Hrvatske koju određuju nefikcionalnost i humor. Istraživanje se fokusira na narative koje čuva „jedan hrvatski jezik (čakavski)“ čiji su posljednji govornici danas starci na perifernim otocima ili u unutrašnjosti priobalnih otoka, a nema ga na UNESCO-ovoj listi Red Book of Endangered Languages in Europe. U kontekstu suvremenoga zapadnog društva koje sustavno provodi dobnu diskriminaciju kao nikad dosad u povijesti, o čemu izvrsno piše i književnica Slavenka Drakulić u zbirci kratkih priča Nevidljiva žena, valja razmisliti o riječima nigerijskoga književnika Wolea Soyinke, koji kaže da smrću jednog starca istovremeno izgara cijela jedna biblioteka. Profesor Bozanić upozorava na činjenicu da su se istraživači usmene književnosti na čakavskom vernakularu bavili uglavnom poezijom. Facenda se kao književna vrsta suprotstavlja epskoj heroici, a previd te vrste oralne narativne literature s humorizmom u središtu izaziva veliku prazninu u povijesti hrvatske književnosti. Četiri su bila jahača apokalipse u 20. stoljeću, navodi Bozanić, koja su poremetila život na zemlji: filoksera, Prvi svjetski rat, španjolska gripa i Drugi svjetski rat. Jedini je način suprotstavljanja takvoj otežanoj egzistenciji humor kao modus vivendi. Na završetku smo izlaganja uživo čuli nekoliko komiških facendi koje su univerzalnošću, humorom i životnom dinamikom dospjele do uha suvremenoga slušatelja.

Drugo predavanje na hrvatskom jeziku, Anite Runjić Stoilove sa Sveučilišta u Splitu, dotaknulo se teme figura kao retoričkog sredstva postizanja humora u komiškim facendama. Istraživanje je pokazalo kako se ponajviše javljaju figure riječi i sintaktičke figure pa se tako javljaju sintagme dušlo mu je na pamet, dobit metlu prikotike, napravit rapu moru, ariju bi ižil, lako izoć na kraj… humor de dicto (humor u riječi). Čakavski humor objašnjava se sa sociolingvističkog (čakavština nije evoluirala u onoj mjeri u kojoj je evoluirao normirani književni jezik, smijemo se evolutivnom zastoju) i psihološkog stajališta (podrazumijeva normiranost zajedničkoga jezika i kad se čakavština upotrijebi u formalnom kontekstu, poistovjećuje se s humorom). Teme idućih predavanja ticale su se fonološkog opisa govora Broca na Pelješcu (Marijana Tomelić, Sveučilište u Splitu), glagoljaških humorističnih bilješki (Katarina Lozić Knezović, Sveučilište u Splitu) i dalmatinskog humora u Bettičinu egzilu (Josip Miletić, Sveučilište u Zadru i Tea Tereza Vidović, Sveučilište u Splitu).

Predavanja na engleskom jeziku pokazala su uspješnu suradnju koju Filozofski fakultet u Splitu ostvaruje sa svjetskim sveučilištima pa su tako o iznimnim temama govorili predavači sa Sveučilišta u Cambridgeu i Privatnog sveučilišta u Seulu u Južnoj Koreji. Humor se provlačio kao lajtmotiv tijekom svih izlaganja pa se tako govorilo o Albertu Duboutu, francuskom karikaturistu, ilustratoru, slikaru i kiparu te njegovoj povezanosti s mediteranskim temama i autorima. Zanimljivo je bilo predavanje o vizualnim identitetima u groteskama Paola Sorrentina, napuljskoga redatelja i scenarista u čijim je umjetničkim ostvarenjima radnja često sekundarna, podređena atmosferi, dok dugački kadrovi odišu mediteranskim ugođajem, začudnošću i groteskom. Iduće izlaganje na engleskom upoznaje slušatelje s funkcijom humora i grotesknih narativnih ulomaka u romanu Zajednička kupka Ranka Marinkovića, čija se radnja događa u eksterijeru, na rivi jadranskog gradića. Ironija i postmodernizam, groteskna i ludistička autoreferencijalnost, odnos autora i teksta – sve su to odrednice opusa Ranka Marinkovića u čijem je književnom opusu humor itekako živ i prisutan u svim formama, kao što je i njegovo ime bilo živo i prisutno na znanstvenom skupu.

Od predavanja na talijanskom jeziku izdvojila bih zanimljiv pristup radu Umberta Ecca, istraživanje aspekata humorističnog pisanja talijanskog romanopisca, esejista, filozofa i lingvista čija su sva djela, kako je zaključeno, izraz njegova šaljivog i veselog raspoloženja. Isto tako, predavanje o romanu talijanskoga književnika Itala Calvina Ako jedne noći zimski putnik propitkuje odnos čitatelja i autora, uz prožetost humorom i ironijom.

Ostala predavanja obuhvaćala su širok raspon tema: oblici humora u pripovijesti Roberta Barbolinija, mediteranski crni humor, lik Odiseja u Kapetanu Uliksu Alberta Savinija, humor u djelu talijanskoga pisca Stefana Bennija i grčkog pisca Nikosa Chuliaràsa, humor u djelima Enrica Morovicha, komični elementi u pripovijesti Luigija Malerba, motivi u sicilijanskoj književnosti na početku dvadesetoga stoljeća.

Dva dana zanimljivih izlaganja pružila su slušateljima međunarodnoga znanstvenog skupa konkretan uvid u temeljnu problematiku: humor koji se kao modus vivendi provlači kroz umjetnička ostvarenja i Mediteran kao područje koje uspješno stoljećima koketira s komikom i smijehom. Započevši s hrvatskim autorima i hrvatskom književnošću, konferencija je otvorila važne teme hrvatske baštine i usmene pripovjedne proze, pokazala koliko je humor i smijeh prisutan u posebnom senzibilitetu na mediteranskom području, koliko je važna suradnja među svjetskim književnostima i sveučilištima i kako se na taj način mogu postaviti važna pitanja i dobiti intrigantni odgovori.