Groblja nova i stara

Za početak grobljanski štiklec iz obiteljske predaje. Moj otac imao je znanca kojega je zadesila neobična sudbina. Potkraj života, pritisnut neimaštinom, taj očev znanac bio je prisiljen prodati kućicu u kojoj je živio, zadržavši za sebe tek ležaj i pravo da na njemu smije prespavati. Veći dio dana provodio je izvan kuće pa je često sjedio na klupi na Zrinjevcu. Kada bi ga sreli, moj stari i drugi koji su ga poznavali znali bi ga pozvati na piće ili bi sjeli s njim na klupu da mu skrate vrijeme. Kada je taj bogec umro, otac je u društvu još jednoga zajedničkog znanca otišao na sprovod. Na Mirogoju su ustanovili da su osim grobara jedini na tom sprovodu. Na pola puta od mrtvačnice do groba onaj drugi je zastao i rekao ocu: „Čuj, ne mrem dalje. Čekam te tu na klupi.“ I tako je moj stari ostao jedini u pogrebnoj povorci. Zagrebačka su groblja vidjela mnogobrojne dugačke pogrebne kolone, no bilo je i takvih sprovoda gdje su za lijesom koračali tek rijetki.

Iako po katoličkom kalendaru Dušni dan, spomendan „svih vjernih mrtvih“, pada na 2. studenoga, u cijelom svijetu pa tako i u Zagrebu običaj je da se svijeće pale i grobovi obilaze dan prije, na blagdan Svih svetih. Oba su dana već stoljećima prihvaćena kao trenutak kada se prisjećamo svojih pokojnika. Najviše Zagrepčana zaputit će se ovih dana prema jednome od tri središnja gradska groblja. Najstarije od njih i još uvijek najveće jest Mirogoj, gdje se ukopi obavljaju još od 1876. Od 1952. pokojnici se pokapaju na drugom gradskom groblju Miroševcu, a od 1996. i na trećem, Markovu polju, koje je otvoreno 1969. kao novo sesvetsko groblje. Spomenuta tri groblja nisu, međutim, i jedina postojeća groblja na području grada. Osim njih i dalje su otvorena još neka groblja koja po starosti premašuju tri središnja. Nalaze se uz župne crkve nekadašnjih prigradskih sela, danas potpuno uraslih u gradsko tkivo. U zapadnom dijelu grada takva su groblja stenjevačko i gornjevrapčansko, u podsljemenskoj zoni groblja u Šestinama, Remetama, Gračanima i Markuševcu, a u istočnom dijelu grada groblje u Granešini. Komunalno poduzeće Gradska groblja obuhvaća pak još desetak groblja na rubnim dijelovima grada, također vezanima uz stare župne crkve, kao što su, primjerice, groblja u Kašini, Čučerju, Odri, Jakuševcu ili Brezovici, no bez obzira na širenje grada, njih ipak doživljavamo kao mjesna, a ne gradska groblja.

Budući da se dan(i) prisjećanja na mrtve obilježava(ju) od davnine, zanimljivo je znati i gdje su se sve Zagrepčani pokapali prije nego što je gradska uprava otkupila nekadašnji posjed Ljudevita Gaja i na njemu uredila Mirogoj. Groblja su u srednjem vijeku redovito bila uz župne crkve pa su kraljevski Gradec, biskupski Kaptol i pripadna im podgrađa imali zasebna groblja. Na Gradecu groblje je bilo uz župnu crkvu svetoga Marka. Napušteno je već u 14. stoljeću zbog održavanja sajma oko crkve te premješteno sjevernije na područje današnjih ulica Mletačke i Demetrove. Župnici i drugi odličnici pokapani su i dalje ispod Markove crkve. Drugo groblje na Gradecu bilo je oko stare, drvene crkve svete Katarine. I ono je napušteno nakon što su isusovci 1620. izgradili današnju Katarinsku crkvu, a već 1622. za pokop građana Gradeca uređeno je groblje sjeverno od gradskih zidina, uz kapelu sv. Jurja. Na Kaptolu je groblje bilo uz župnu crkvu sv. Emerika, koja se nalazila ispred stolne crkve sve do 1511. Crkva je srušena kako bi se utvrdila prvostolnica, a groblje premješteno uz i danas postojeću crkvu svete Marije, koja je postala župnom crkvom, isprva južno od crkve, a potom sjeverno od nje. U podgrađu je groblje bilo uz crkvu svetog Antuna, na mjestu gdje je u 16. stoljeću izgrađena crkva svetog Petra. I uz nju je organizirano groblje, prvotno južno od crkve u Vlaškoj ulici, a potom sjeverno od nje, na mjestu gdje je 1915. izgrađeno rodilište. Stanovnici Nove Vesi pokapani su prvotno uz svoju župnu crkvu svetoga Ivana, a potom je općina uredila novo groblje uz crkvu svetog Tome na križanju današnje Ksaverske i Mirogojske ceste. Uz Tomaševo groblje bilo je uređeno i vojničko groblje. U podgrađu je groblje postojalo i uz crkvu svete Margarete na današnjem Preradovićevu trgu. Groblje za stanovnike Ilice bilo je na brijegu, uz zavjetnu crkvu svetoga Roka, podignutu 1648, a u podnožju je 1811. židovska općina uredila groblje za svoje pripadnike. Pravoslavna pak općina uredila je za svoje pripadnike groblje na početku današnjega Pantovčaka. Groblje za najsiromašnije, tzv. bogečko groblje, bilo je sve do 1894. na prostoru između Podolja i Vinogradske ulice.

I nešto zapadnije, uz kapelu svetoga Duha, također je nekoć bilo groblje. Ako nisu napuštena ranije, spomenuta su groblja zatvorena nakon izgradnje Mirogoja, prvoga središnjeg gradskog groblja na kojem su sve vjere dobile svoj prostor. Od nekadašnjih groblja danas su vidljivi jedino još ostaci Jurjevskoga, gdje je uređen perivoj, te ono na Oranicama u Vrapču, koje je za ukop svojih štićenika 1899. uredila psihijatrijska bolnica. Znamenite mirogojske arkade, zahvaljujući kojima je groblje danas nadaleko poznato te je postalo i turističkom atrakcijom, projektirao je Herman Bollé, a izgradnja je trajala od 1879. do 1912. Na pojedinim grobovima mirogojskih grobnih polja nalaze se djela mnogobrojnih istaknutih kipara, primjerice Ivana Meštrovića, Antuna Augustinčića, Ivana Rendića, Vanje Radauša i drugih. Takav spomenik sigurno se ne nalazi na grobu znanca mojega oca, uz čiji je pogreb vezan štiklec s početka ovoga zapisa.