Ganutljiva Bernsteinova glazba

U dvorani Vatroslava Lisinskog 18. i 20. listopada prvi put u Hrvatskoj izvedena Misa Leonarda Bernsteina prvorazredni je kulturni događaj. Prilika da nekoliko tisuća ljudi hrvatske metropole doživi izvedbu tog gotovo dva sata duga vokalno-instrumentalnoga glazbenog spektakla stavlja Zagreb na popis od oko 2000 lokacija na kojima se u ovoj godini u svijetu obilježava 100. obljetnica rođenja jednog od velikana američke glazbe i glazbene kulture 20. stoljeća. To bi trebao biti dovoljan razlog za zadovoljstvo i ponos, jer su izvedbu te velebne partiture s dvjesto sudionika iznijele u glavnini zagrebačke izvođačke snage, Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, Zbor HNK-a u Zagrebu i Zbor Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, uz sudjelovanje Dječjeg zbora Zapadnonjemačkog radija (WDR), te brojni uglavnom mladi zagrebački glazbenici, pa i pripadnici jazz- i rock-scene. Gostovanje američkog dirigenta Johna Axelroda i baritona Jubilanta Sykesa, dvojice sjajnih umjetnika koji su osobno radili s Bernsteinom i do u tančine poznaju sve pojedinosti nužne za vjernu interpretaciju, dodatni je bonus koji je cjelini događaja dodao glamour jedinstvenosti i ekskluzivnosti.

Dio od dvjestotinjak izvođača Bernsteinove Mise, u sredini Jubilant Sykes kao glavni solist / Snimila Buga Cvjetanović

Stota obljetnica rođenja Leonarda Bernsteina (1918–1990), američkog dirigenta, skladatelja, pijanista, društvenog aktivista i neumorna promotora klasične glazbe u obrazovnim ustanovama i javnim medijima za kulturni je svijet doista prigoda za sjećanje na glazbenika čija je rasprostranjena dirigentska djelatnost za života djelomično zasjenila njegovu glazbeno-stvaralačku energiju kojom je ispisao brojna djela različitih žanrova. Notorna je činjenica da Leonard Bernstein svjetsku skladateljsku slavu ponajprije zahvaljuje antologijskom mjuziklu West Side Story (Priča sa zapadne strane) iz 1957, koji je nakon praizvedbe na Broadwayu prokrstario svijetom kao odlična novovjeka inačica Shakespeareove tragedije Romeo i Julija na „američki način“. Za prijatelje i bliske suradnike omiljeni Lenny, bio je Bernstein još za života slavna ličnost, i to ne samo kao dirigent nego i kao zdušno angažiran intelektualac, humanist i osvjedočeni borac za mir. Kad je udovica ubijenog američkog predsjednika Kennedyja 1971. upravo od Bernsteina naručila djelo za otvaranje Kennedyjeva centra za izvedbene umjetnosti u Washingtonu, zacijelo je znala komu se obraća.

Rezultat, velebna Misa, kazališno djelo za pjevače, glumce i plesače, iz današnje je perspektive ostvarenje koje na ingeniozan način obuhvaća gotovo sve silnice, jednako one iz arsenala predrasuda o američkoj kulturi kao megalomanskoj i sklonoj kiču pa i banalnostima, kao i svih onih s pozitivnim predznakom veličine duha, amalgamiranja karakteristično europskih klasičnih glazbenih zasada s onima američke provenijencije s područja jazza pa i rock- i pop-kulture te na prvome mjestu ističe jedinstvenost umjetničke pojave glazbenog genija kakav je bio Leonard Bernstein. Odlučivši se za liturgijski tekst katoličke mise sa stavcima misnog ordinarija kojemu su dodani autorski tekstovi Stephena Schwarza i sama skladatelja, ispisao je Bernstein partituru nedvojbeno megalomanske opsežnosti i zvučnosti, a istodobno neodoljive ganutljivosti. Slušamo glazbu koja plaća danak trenutku nastanka, ali koja istovremeno upućuje na dugovječnost svoje aktualnosti postavši glazbenim dokumentom sasvim posebne sinteze izričaja i stilova, glazbenih izvora i postignuća koja obuhvaća i nudi suvremena situacija glazbe i po kojoj upravo 20. stoljeće postaje glazbeni univerzum, beskonačno prostranstvo mogućnosti i potencijalnih polazišta za melodijsko, harmonijsko, ritmičko i svekoliko zvukovno osmišljavanje. Bernsteinu pripisuju eklekticizam. Takvo je određenje svakako moguće, ali je i znak komocije za izbjegavanje podrobnijeg analitičkog pristupa i iskrenijeg poklona pred veličinom skladateljske moći apsorpcije svega glazbenoga u što je kao pojedinac rođen, što je kao reproduktivni umjetnik iskustveno upoznao i što onda „kemijski“ prerađuje u vlastitom skladateljskom laboratoriju.

Američki gosti, John Axelrod, dirigent neodoljive moći uživljavanja i posebne snage djelovanja na interprete koje nadasve pažljivo vodi kroz dugo putovanje Bernsteinove Mise, te osobito Jubilant Sykes kao glavni solist i lik Celebrant, koji iznosi i povezuje sadržajne cjeline, bariton velikih pjevačkih sposobnosti i posebno dojmljivi glumac dirljive izražajnosti, zajedno sa svim pjevačima i instrumentalistima, prošli su kroz različita stanja svih sedamnaest stavaka čiji kontrastirajući ugođaji plijene pozornost da bi, nakon ekstaze molbe i krika za mirom izrečena tekstom Dona nobis pacem glazba uronila u spokoj dirljive poruke vjere, „idite u miru“.