Filmovi za slušanje

Imaju li domaći protagonisti popularne glazbe – shvatimo li taj pojam u najširem smislu – potencijal prodora na širi, ili čak globalni teritorij? Nekoliko recentnih ostvarenja daje novi povod za slične rasprave. Najvažniji je Echo Chamber, svježe izdanje hrvatsko-američke supergrupe The Strange.

Naime, kad se prije četrnaest godina Chris Eckman – Amerikanac s ljubljanskom adresom – službeno ujedinio s postavom sisačkih surf-prvaka Bambi Molestersa u „hibridnoj“ postavi The Strange, bio je to donekle otvoreni brak iz ljubavi; kultni kantautor i multiinstrumentalist u zajedničku formulu unio je dah gothic-americane, a zauzvrat je dobio poletnu, zveketavu instrumentalističku lepršavost kakva je rijetko krasila njegovu (s razlogom omiljenu) grupu The Walkabouts.

Hrvatsko-američka supergrupa The Strange snimila je album za globalno tržište  / Izvor: Dancing Bear

Unatoč zajedničkom cilju, na pohvaljenom prvijencu Nights of Forgotten Films The Strange su doista zvučali poput dvije odvojene autorske pojave stopljene u jednu: u zvučnoj slici katkada se moglo prepoznati gdje prestaje Eckman, a gdje počinju Bambi Molesters.

Drugi album Echo Chamber (Dancing Bear, 2018) na svim razinama različita je priča. Njihov međunarodni potencijal potvrđuje i činjenica da je riječ o ostvarenju koje je u sklopu projekta International novčano potpomogao i HDS-ZAMP; istu potporu već su dobili Gibonni i Tamara Obrovac. No to je u umjetničkom smislu manje bitno. Najavljen izvrsnim singlom Last Summer Song, Echo Chamber rađao se postupno i u mukama, negdje na relaciji Prag–Zagreb–Ljubljana–Sisak, usred kaotičnih okolnosti u kojima se sisačka grupa – s odlaskom Dinka Tomljanovića i ritam-sekcije (Lada i Hrvoje Zaborac) – jednostavno urušila. Njihovo mjesto u The Strangeu popunili su članovi riječkoga kolektiva My Buddy Moose uključujući starog suradnika Luku Benčića. Iako su stari članovi Bambi Molestersa većim dijelom sudjelovali u procesu snimanja, zvuk je naglašenije odmaknut od poetike surf-rocka i naslonjen na imaginarnu kombinaciju Walkaboutsa, Calexica, grupe Tindersticks te donekle Nicka Cavea iz razdoblja albuma The Boatman’s Call.

To znači da je gusta filmična ovojnica sada još gušća, a zvučna arhitektura još izdašnija, toplija, romantičnija i raznovrsnija, čemu su pridonijeli i dodatni suradnici: Irena Žilić kao „duet-vokal“ u temi Dead End Shore te Praška filharmonija, koja je širokim, elegantnim zamasima podcrtala aranžmansko bogatstvo i melankoliju u Eckmanovu tamnom, spuštenom vokalu. Ona je udarila i europski pečat prevladavajućoj ambijentalnoj americani.

O čemu je riječ? Možda je to najbolje sročio Eckman još u bilješci za album Walkaboutsa Travels In The Dustland. Kao svojevrsna romantična pustoš, Dustland nije ništa drugo nego „izmišljeno mjesto s autentičnim obilježjima“ i jednim postojanim elementom, samim krajolikom. To je „beskrajno nebo, otvoreni prostor“, što je metafora za mitsku Ameriku kakva živi u mašti europske publike odrasle na filmovima Wima Wendersa, primjerice. Otuda univerzalna poruka takve glazbe: ona se čini privlačnom i slušateljstvu naviknutu na krajnje poetično poimanje rock and rolla. Uostalom, samo se nekoliko pjesama s albuma Echo Chamber, poput Dime A Dozen, Fast Train To Nowhere ili one naslovne, mogu ugurati u rock-ladicu. Ostatak je, vrijedi još jednom napomenuti, lekcija iz ugođajnosti na razmeđu raskošnog popa za odrasle, alternativnog countryja i „filma za slušanje“. The Last Summer Song i Killing Time pripadaju povlaštenu krugu najboljih pjesama nastalih na tom polju u posljednjih desetak i više godina.

Imaju li sličan potencijal i Nina Romić, Irena Žilić, Lovely Quinces ili, recimo, Luce? Vjerojatno ne. No primijenimo li odavno prihvaćenu definiciju engleskoga pojma singer-songwriter (dakle, glazbenika koji u sebi objedinjuje vokalnu, instrumentalnu i autorsku komponentu) na domaću žensku kantautorsku scenu formiranu u posljednjih pet, šest godina, moglo bi se zaključiti da je ona prvi put u povijesti hrvatske popularne glazbe barem sramežljivo zaživjela u punom obliku. Dakle, kao scena, a ne skup slučajno afirmiranih imena. Naravno, ta imena, postavljena u širi kontekst, posebno onaj komercijalni, još tvore pojavu čija su obilježja marginalna. Teško je predvidjeti hoće li ta pojava, kao dio općega ženskog autorskog pisma, smoći snage prekoračiti granicu koja tmurno indie podzemlje dijeli od primamljive srednje struje.

Jedan od mogućih odgovora mogu ponuditi zagrebačka kantautorica Luce (pravim imenom Lucija Ćustić) i njezin dugo očekivan albumski prvijenac Susret (Menart, 2018). Neupućeniji i manje naslušani posve pogrešno proglašavaju je hrvatskom Adele, ali još je na EP-u U Bojama bilo očito kako je primjereniji opis „ženski Paolo Nutini“. Doduše, s nešto manje energije. Po tipu vokala i količini rafinirane osjećajnosti Luce je u nekim trenucima usporediva i s Natalie Merchant, no u njezinoj izvedbi uvijek se miješa staro i novo: nasljeđe soula šezdesetih, indie-rocka devedesetih, intimističkih ispovijedi sedamdesetih, dakle sve ono što baštini i jedan od njezinih uzora, irski kantautor Glen Hansard. Susret je album čiji sadržaj vjerno slijedi pravila žanra, gdje je svaka pjesma, u skladu s autoričinim riječima, „priča za sebe, zabilježena na svoj način, a opet povezana s ostalima. Susret je rezultat mojih promišljanja, retrospekcije i osluškivanja svijeta unutar i oko mene tijekom protekle tri godine.“ Dakle, svaka pjesma funkcionira kao zasebni mikrokozmos, ali i dio šire slike. Sve vrste nostalgičnih refleksija temeljno su njezino emotivno pogonsko gorivo, a to se ne prepoznaje samo u skladbama sporijega tempa. Uvodna tema Još i sad lepršava je, ritmična i toplo producirana posveta pop-soul stilizacijama šezdesetih. Riječ je o skladbi koja najpreciznije definira njezinu estetiku, sazdanu od arhivskih žanrovskih fragmenata uklopljenih u „sada i ovdje“.

I, na kraju, zaslužni veteran Eduard Jimmy Matešić. Bivša kreativna poluga u Plavoj travi zaborava i majstor akustičnoga folk-bluesa jedan je od malobrojnih, tragično zapostavljenih hrvatskih gitarista koji bi – ironično – lako mogli uspostaviti komunikaciju s globalnim slušateljstvom. Ne toliko zbog činjenice da se na svojem trećem samostalnom izdanju Anatomy of a Desire (Croatia Records, 2018) – posve logično – poslužio engleskim (umjesto domaćim) jezikom, koliko zbog uistinu vrhunskog baratanja odabranim instrumentom. Iako ga je lako slušati, Matešić je kompleksan, fluidan instrumentalist stare škole i čarobnjak asketizma, podastirući nove argumente u prilog tvrdnji da se od šest žica i nekoliko stihova može ispričati najsugestivnija priča, uglavnom o samoći. Ništa tako precizno ne opisuje sadržaj neke ploče kao Anatomija žudnje.