Dobra glazba traga za novim

Talijanski skladatelj Ivan Fedele (Lecce, 1953) vodeći je predstavnik suvremenoga glazbenog stvaralaštva u Italiji. Na tragu ponajbolje europske avangarde gradi djela temeljena na nasljeđu sunarodnjaka poput Luciana Berija i Luigija Nona, s uvijek aktualnim propitivanjem novih zvučnih i strukturalnih aspekata glazbe koju stvara. Autor je opusa od stotinjak objavljenih skladbi, mahom instrumentalne glazbe za orkestralne sastave, uz jednu operu (Antigona) pisanu na narudžbu uglednoga firentinskog festivala Maggio Musicale Fiorentino. Njegova djela izvode vodeći svjetski orkestri i ansambli poput Simfonijskog orkestra BBC-a, Čikaškog simfonijskog orkestra, London Sinfoniette, Francuskoga nacionalnog orkestra ili ansambla Intercontemporain, a albumi mahom bivaju nagrađeni uglednim diskografskim nagradama. Najutjecajniji je kao pedagog i organizator suvremene glazbene scene: osim što je profesor na povijesnoj rimskoj glazbenoj akademiji Santa Cecilia, gostuje na mnogim akademskim institucijama Amerike i Europe te oblikuje mnoge skladatelje mlađega naraštaja, koje potiče na slobodu izbora. Otvorenost stilovima i žanrovima već sedmu godinu dokazuje u šarolikom programu venecijanskog festivala suvremene glazbe La Biennale Musica, gdje mu mandat umjetničkog ravnatelja traje do 2019. Ovo je razgovor vođen u povodu ovogodišnjeg 62. festivalskog izdanja u palači Ca’ Giustinian, gdje su smješteni uredi Bijenala, a uoči njegova prvog predstavljanja hrvatskoj publici, na Muzičkom biennalu Zagreb u travnju 2019, kada će ansambli Cantus i Icarus zajednički održati cjelovečernji koncert njegove glazbe.

Skladatelj Ivan Fedele vodeći je predstavnik suvremenoga glazbenog stvaralaštva u Italiji / Izvor: La Biennale Musica

Poštovani maestro Fedele, već sedmu godinu predstavljate nam svijet suvremene glazbe, uvijek kroz posebnu prizmu. Proteklih godina vaše festivalske teme kretale su se u vremenskim (Zvuk sjećanja, Sve budućnosti svijeta) ili u zemljopisnim kategorijama, kojima ste se utekli prošle (Est! – s naglaskom na Dalekom istoku) i ove godine (razmjena iskustava s obiju strana Atlantika). Gdje i na kojim razinama tragate za novim idejama glavnih tema ovoga povijesnog
i utjecajnog festivala suvremene
glazbe?

Prije svega želio bih reći da tema predlaže svojevrsnu crvenu nit koja povezuje festival i koja omogućuje istraživanje pojedinih aspekata glazbe našega vremena. Ponekad je riječ o kontinentu; tako smo prošle godine pomalo upoznali glazbe i glazbenike Dalekoga istoka i njihov utjecaj na europsku glazbu današnjice. Ove pak godine prelazimo Atlantik, kako nam kaže i sam naslov festivala, Crossing the Atlantic, i nastojimo otkriti veze između Staroga kontinenta, Europe, i Novoga svijeta, Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Pritom uzimamo u obzir sve žanrove tipične za američku glazbu, čak i one najpopularnije poput jazza, fusiona i tanga (predstavili smo i cijelu tango-operu Astora Piazzolle – María de Buenos Aires). U tom smislu smatram da je za tu crvenu nit dovoljno jak simbol već i ovogodišnji dobitnik Zlatnog lava – američki pijanist i skladatelj Keith Jarrett. No uz to željeli smo predložiti razmišljanja o tome koliko je europska glazba imala utjecaja na američku glazbu, posebice na primjeru Sjeverne Amerike. To nam je najbolje pokazao koncert ansambla Linea, predstavivši velike živuće europske skladatelje koji su predavali ili još predaju kompoziciju na američkim sveučilištima: Tristan Murail, Philippe Manoury, Georg Friedrich Haas, Brian Ferneyhough i Chaya Czernowin. Željeli smo ustanoviti koliko su i kako ti različiti obostrani prelasci oceana stvorili umjetnost i na kojoj razini.

Spomenuli ste autore tipične za takozvanu čistu klasičnu avangardu. No oni vam nisu bili dovoljni za predstavljanje cjelovitosti skladateljske slike obaju kontinenata te nastavljate već prethodnih godina započetu nit otvorenosti prema drugim žanrovima. Zbog čega drugi žanrovi?

Zato jer sam želio dokinuti ono zastarjelo mišljenje da je takozvana akademska glazba, koju pišu skladatelji visokoškolskoga formalnog obrazovanja, više razine od onih ostalih glazbi. Po mojem mišljenju, jednaka se kvaliteta i inventivnost može naći i u drugim i drukčijim glazbama. Zato kriterij više ne može biti u odvajanju skladane, zapisane glazbu, od one koja je manje zapisana, a više improvizirana. Kriterij je odijeliti one glazbe koje tragaju za novim, eksperimentiraju i otkrivaju nove tehnike i izraze, od onih koje se pak drže stereotipa. Posljednje nas ne zanimaju. Zanimaju me one glazbe koje ostvaruju konceptualne projekte eksperimentalnoga tipa ili istraživanja. A to nalazimo u skladanoj, tzv. ozbiljnoj glazbi, kao i u jazzu, fusionu ili drugim žanrovima. Naš je cilj otvoriti horizont suvremenosti 360 stupnjeva.

Na prvi pogled u programu festivala najveća je novost u odnosu na dosadašnje dobitnike Zlatnog lava upravo spomenuti Keith Jarrett, koji je kao skladatelj više u jazzu nego u „klasici“. Kakve su bile reakcije vaše uobičajene festivalske publike na tu odluku?

Moram reći da je povratna informacija bila odlična, uglavnom, svi su bili zatečeni u najboljem mogućem smislu. Čini se da su svi odmah shvatili koju vrstu simbola, signala šaljemo publici. Keith Jarrett jest osoba tipična za američku kulturu, polivalentna osobnost, s jedne strane čisti improvizator, a s druge skladatelj pisanih partitura, uz to još i interpret remek-djela klasične glazbe. Antologijske su njegove izvedbe preludija Dmitrija Šostakoviča, preludija i fuga Johanna Sebastiana Bacha, klavirskih koncerata Wolfganga Amadeusa Mozarta. Dakle, riječ je o umjetniku koji jako dobro predstavlja neku kulturu. U Europi su, budimo iskreni, iznimno rijetki glazbenici koji utjelovljuju tako kompleksne osobine, koji su tako artikulirani i tako zainteresirani za različite aspekte glazbe. Takav je i Frank Zappa, kojemu smo također na ovogodišnjem programu dali istaknuto mjesto s prvom talijanskom izvedbom njegove opere Yellow Shark. On je upravo prototip američkog umjetnika otvorenih vizura, koji je prošao od rocka do tzv. ozbiljne glazbe, pod utjecajem skladatelja kao što su Edgard Varèse ili Pierre Boulez, koji je čak dirigirao njegove skladbe. Frank Zappa je umjetnik koji se u tom, kao i u ostalim projektima, odlično uklopio. Olakšava nam da shvatimo i približimo se posebnoj kreativnoj dimenziji, na neki način stranoj Europi, koja se obično rigorozno drži svojevrsnih obrazaca.

Gledajući popis svih dosadašnjih dobitnika Zlatnoga lava, među kojima su Pierre Boulez, Helmut Lachenmann, Steve Reich, Wolfgang Rihm, Sofia Gubajdulina, Györgyi Kurtág, Tan Dun... nameće se pitanje: ima li na svijetu dovoljno jakih živućih skladateljskih osobnosti za ravnopravan tretman dobitnika, iz godine u godinu?

Dakako, mnoštvo je velikih skladatelja, velikih imena, velikih umjetnika. Problem je zapravo svake godine odabrati samo jednog. Naravno nagrada za životno djelo toga tipa, za cjelokupnu karijeru, treba pripasti onom autoru koji je ostavio važan znak u vremenu, prostoru, naraštaju pred kojim djeluje, autoru koji ima specifični značajan i prepoznatljiv stil, autor na kojega se referiraju mladi i čak oni manje mladi skladatelji. To su umjetnici koji nedvojbeno ostavljaju trag u povijesti glazbe. Mislim da su Boulez, Gubajdulina, Steve Reich, Georges Aperghis, Salvatore Sciarrino, Tan Dun, ali i Keith Jarrett, eto, sedmero skladatelja koji nastanjuju različita područja glazbe, a svi na nevjerojatno visokoj razini.

Smatrate li da niz nikako nije završen niti se može tako lako iscrpsti?

Počevši od 60-ih naovamo, mnogi su ostvarili čak četrdesetogodišnje karijere i ostavili dubok trag. Naglašavam da uzimamo u obzir sve vrste glazbe.

U festivalima pod kapom Venecijanskog bijenala, koji se odnose na likovnu umjetnost i arhitekturu, odnosno na film, dodjeljuje se Zlatni lav najboljem ostvarenju. Je li se ikad razmišljalo o tome da i Biennale Musica dodjeljuje nagradu za najbolju skladbu predstavljenu u festivalskom
programu?

Zlatni lav na bijenalskim festivalima koji se tiču glazbe, plesa i kazališta uvijek se dodjeljuje za životno djelo. To nije nagrada za jedno djelo, jednu skladbu, jedan rad. S druge strane, imamo Srebrnog lava koji prima neki mladi autor koji se već počeo afirmirati na međunarodnom planu i koji se susreće s karijerom na najvišoj razini i, kao što je u slučaju ovogodišnjeg dobitnika rekao predsjednik Venecijanskog bijenala, Paolo Baratta, onaj koji bi mogao jednoga dana biti dobitnik Zlatnog lava.

Po kojim ste kriterijima ove godine odlučili Srebrnog lava dodijeliti francusko-argentinskom skladatelju Sebastianu Rivasu, čiju smo „operu u realnom vremenu“ Aliados (Saveznici) vidjeli u sklopu bijenalskoga programa izvedenu u povijesnom venecijanskom Teatru Goldoni?

Sebastiana Rivasa poznajem i pratim već dulje vrijeme, od njegove prve mladosti. Oduševila me njegova brza i strasna maštovitost, otvorenost prema eksperimentiranju zvukovima i s dramaturškog aspekta česte situacije teatarskog tipa, sve u svemu, velika originalnost u svim vrstama glazbe kojima se bavio. No čim sam vidio njegovu operu Aliados, ona mi se učinila kao pravi završetak prve faze njegova stvaralačkog puta, mladenačke faze. Pomislio sam da tu nagradu zaslužuje upravo taj mladić na festivalu koji govori o prelasku Atlantika, jer on ga je prešao u oba smjera– prvi put kad je s roditeljima kao dijete iz Francuske otišao živjeti u Argentinu, a drugi put kada se kao student vratio u Europu da bi studirao kompoziciju. Njegovu smo operu premijerno postavili na ovogodišnjem festivalu.

Riječ je uistinu o amalgamu stilova, nečemu specifično osobnom. Kako biste opisali to djelo?

Možda sam subjektivan jer sam ja odabrao tu operu. Sada, kada sam je ponovno vidio, dodatno sam uvjeren da je riječ o jako važnu djelu, snažnom, ekspresivnom, čak i u svim tim ironijskim idejama bez obzira na odabranu temu, koja je uistinu dramatična. Riječ je o susretu Margaret Thatcher i Augusta Pinocheta – oboje su u godinama u kojima pokazuju simptome raznih bolesti – i o tragediji na Malvinskim, odnosno Falklandskim otocima, mjestu potpuno nepotrebna rata i smrti ljudi. Visoko cijenim svjesni umjetnikov dodir s realnošću, njegovu senzibilnost s kojom pristupa tako osjetljivoj temi bez pretenzija na propagandu, moraliziranje, a s humanom senzibilnošću za žrtve. Donosi i pogled na dvije povijesne ličnosti koji su snažno utjecale na svijet, premijerka Thatcher je u 70-im i 80-im predvodila cijelu europsku politiku, dok je s druge strane Pinochet utjecao na niz događaja u Južnoj Americi. Svrgnuo je državnim udarom socijalističku Allendeovu vladu u Čileu, zavladala je opća represija, politička ubojstva bila su svakodnevica. Pogled na njih kao na stare bolesnike, kakav nam nudi opera, stvara od njih svojevrsne jadnike, žrtve vlastite beskompromisne svemoći, svakoga na svoj način. Margaret Thatcher manje-više ne prelazi demokratske okvire, ali s nerealnim uvjerenjem da je uvijek na pravoj strani. Pinochet se kreće u totalitarističkom ambijentu koji iz diktature prelazi u svojevrsnu promidžbu demokracije, ali uvijek s pojmom apsolutne moći, vlasti uz uvijek zadržanu diktatorsku supstanciju.

Glas je u suvremenoj operi moguće tretirati na najrazličitije načine / Stil ne treba miješati s tehnikom / Veselim se dolasku na Muzički Bienalle Zagreb

Kako ste već i natuknuli u slučaju Piazzolle, Zappe i netom spomenuta Rivasa, crvena je nit ovogodišnjega festivalskog programa La Biennale Musica, između ostaloga, opera. Sve opere na programu u libretu imaju više ili manje izražen političko-društveni angažman autora. Smatrate li da je danas uopće moguća dobra opera bez referencije na politički i društveni kontekst?

Naravno da jest. Mislim da teme opera mogu biti najrazličitije i to ne utječe na njihov estetski domet. Mogu imati teme iz sfere fantastike, nadrealizma, komedije bilo koje vrste, mogu biti i sasvim sentimentalne u posve klasičnom smislu, zašto ne, primjerice tretirati temu osjećaja na neretorički moderan način, baš bi to moglo biti vrlo korisno i zanimljivo. Možemo reći da je opera ili glazbeno kazalište uvijek ogledalo društva. Nažalost, ne vjerujem u ono u što su, nažalost, mnogi uvjereni, da se ne može raditi glazbeno kazalište bez političke ili društvene teme. S druge strane, tomu često ne možemo ni izbjeći, pa u svakome djelu ima doze toga, a toga je bilo i u povijesti. Uzmite u obzir samo Seviljskoga brijača Gioacchina Rossinija, ta opera vrvi društvenim i političkim elementima, sitno građanstvo počinje preuzimati sve veći prostor djelovanja, odnosi između sitnoga građanstva i plemstva. Bez konkretnoga referiranja na neki povijesni događaj ili kroniku zbivanja, svaki skladatelj slobodno može odabrati temu koja mu je najbliskija.

U samu načinu pisanja opera, bez obzira na njihove teme, smatrate li da se iscrpio tretman ljudskoga glasa na tradicionalan način? Sebastian Rivas, primjerice, ponudio je rješenje u takoreći nevokalnom tretiranju glasa.

Mislim da je Sebastian Rivas pokazao da je moguće tretirati glas u suvremenoj operi na najrazličitije načine: s jedne strane čak i klasično operno, lirski, s druge polugovoreno ili recitativno. U toj su konkretnoj operi iscrpljeni svi načini na koje glas može izraziti smisao. No vjerujem da isključivanje pjeva ili drugih vokalnih pristupa, kao što je primjerice grozničavi, drhtavi parlato, kakav rabi primjerice Georges Aperghis, kao i svi radikalni izbori naposljetku, mogu dovesti do monotonije. Ali ako si neki autor dopušta izbor korištenja ekspresivnog načina ili bilo kojega drugog, uvijek u skladu s tekstom, smatram da se može osjećati mnogo slobodnije. Stil ne treba miješati s tehnikom. Mogu koristiti neku tehniku, ali ako rabim uvijek tu jednu te istu tehniku, to ne znači da mi to kreira stil, stvaram samo repetitivnost, dakle ponavljam se. Nasuprot tome, smatram da je dobro što u Rivasovoj operi nalazimo veliku raznolikost pristupa vokalnosti.

Opera je također kao vrsta idealni model na kojemu vi testirate mlade skladatelje, libretiste, redatelje i izvođačke ansamble u laboratoriju zvanu Biennale College Musica. O čemu je riječ?

To je dio sveobuhvatna projekta Biennale College koji se održava u svim oblicima umjetnosti kojima je krovna organizacija festival zvan Biennale di Venezia. Što se tiče glazbenog dijela, svake godine objavljujemo međunarodni natječaj na našoj mrežnoj stranici za cijeli tim umjetnika. Ove je godine to bilo za tandem skladatelja i libretista koji su se predstavljali zajedno. Dakle, nastupio bi skladatelj sa svojim libretistom i ponudio projekt. Onda se taj projekt-opera prouči i od svih ponuđenih odaberu se tri ili četiri. Ove smo godine odabrali četiri projekata.

Koliko ih se javilo na natječaj?

Tridesetak ih je stiglo sa četiri različita kontinenta, što dokazuje da je zanimanje mladih umjetnika za stvaranje suvremene opere svagdje veliko. Svake godine iznova potičemo zanimanje kod mladih koji žele sudjelovati u našem projektu.

Od čega se sve sastoji taj projekt između narudžbe i praizvedbe u programu Biennala?

Sastoji se od stručnog praćenja procesa realizacije jednog glazbenoscenskog djela, od završnog dotjerivanja libreta, preko kompletnog pisanja glazbe, sve do redateljskog promišljanja i slično. S mladim ljudima rade mentori, svaki za pojedino područje, jedan za kompoziciju glazbe, drugi za libreto, treći za režiju. Umjetnički je ravnatelj bijenalskoga festivala kazališta, Antonio Latella, instruirao i konzultirao dvije redateljice, jednu Talijanku i jednu Austrijanku, koje su režirale ta četiri projekta. Za glazbeni se aspekt brinula Lucia Ronchetti, dok su se dijelom dramaturgije i libreta bavili Giuliano Corti i Sergio Casesi. Projekti se razvijaju i u pogledu izbora mladih pjevača koji sudjeluju u izvedbi, odabiremo ih na posebno organiziranim međunarodnim audicijama, ovaj su se put za sudjelovanje izborili pjevači primjerice iz Njemačke, s Kube. Skladatelji su dvoje Talijana, jedna Grkinja i jedan Španjolac. Izbor nije bio na temelju njihovih nacionalnosti, nego na temelju zanimljivosti projekata. Riječ je o svojevrsnim operama jednočinkama od 20 minuta, tragali smo za najvećim mogućim raznolikostima tema i izraza. Sve zajedno ponudilo je zanimljivu i raznoliku večer publici. Nakon što odaberemo projekte i njihove nositelje, upoznajemo ih s mentorima, počinju studirati zajedno, prije ljeta završeno je komponiranje i rad na djelu i počinju probe s pjevačima i ansamblom, sve do večeri praizvedbe na samu kraju festivala. Na taj način pomažemo mladima, dajemo im priliku da se u manjim formama kroz stručnu pedagošku potporu usavrše u pisanju opera, ali i da publiku iznenade nečim novim, originalnim i neočekivanim.

Koliko ste kratkih opera već stvorili na taj način?

Dosad ih je stvoreno dvadesetak. Činimo to s mnogo zadovoljstva i s velikim uspjehom. Želio bih naglasiti da su pojedini mladi umjetnici koji su sudjelovali na našim dosadašnjim koledžima poslije bili među najzanimljivijima i meritornima skladateljima ili redateljima za druge narudžbe u budućim festivalskim izdanjima. To nije iskustvo koje se iscrpljuje ili završava finalnom večeri festivala, već je to iskustvo koje može imati nastavak, razvoj. To mi se čini lijepim i pravednim, i zato smo jako ponosni na taj projekt.

Imate dobar pregled nad svjetskom suvremenom skladateljskom produkcijom i sami kao pedagog i festivalski izbornik utječete na nju. Što se vama čini da u skladateljskom izrazu obilježava suvremenu glazbu našega vremena?

Teško je reći jer su tendencije bezbrojne, vjerojatno ih je koliko i skladatelja. Ali mogu se grupirati u nekoliko tokova sa zajedničkim nazivnikom. Tu je zasigurno sve više skladatelja koji se nalaze u sivom području koje nazivamo zasićenjem, to je ono zasićenje bruitističkom bojom zvuka (uporaba zvuka iz izvanmuzičkog konteksta) i načinom pisanja gestama, ali gestama koje često ne idu u detalje razloga uporabe, nije ih briga kamo i zašto nas vode. To je prilično zamršeno. Kao i zasićenje pretjeranom opsjednutošću jezikom, stilom. S druge strane, tu su skladatelji koji nastavljaju tradiciju destrukturirane glazbe, koja također često završava u bruitističkoj dimenziji ili u šumu, s treće tu je primjer Lachenmanna, koji ima mnoge epigone, jednih s više, a drugih s manje uspjeha. Primjećujem sve više mladih koji često rade u kombinaciji s elektronikom te njeguju posebno senzualnu, intuitivnu predodžbu glazbe, manje konceptualnu, koja se više oslanja na perceptivni doživljaj. Tu je uvijek i stanovita „talijanska škola“, skladatelji koji ustrajavaju na razvijenoj vrhunskoj virtuoznosti komponiranja. Mnoštvo je baš takvih talenata, koji nam jamče opstanak višestoljetne tradicije.

Kuda će nas tematski i okvirno voditi La Biennale Musica iduće godine?

Znate da vam to ne mogu reći, jer se program objavljuje na posebno organiziranoj tiskovnoj konferenciji početkom iduće godine. Budite sigurni da će biti zanimljivo i intrigantno i da će, kao i ove godine, privući mnogo zainteresirane publike, novinara, muzikologa, kritičara iz raznih dijelova Europe. Posebno sam ponosan na to da se među publikom uvijek iznova stvara nova znatiželja za iduće festivalsko izdanje. To znači da su prethodne teme i sadržaji bili dobro pogođeni.

Hvala na razgovoru i radujemo se što ćete iduće godine, u travnju, prvi put posjetiti našu zemlju kao gost jubilarnoga 30. Muzičkog biennala Zagreb.

I mene je razveselio poziv umjetničkog vodstva festivala u Zagrebu, u kojemu još dosad nisam bio. Moja će djela u zajedničkom koncertu izvoditi hrvatski i talijanski ansambli za suvremenu glazbu, Cantus i Icarus. Veselim se dolasku na festival u vašoj zemlji o kojemu sam toliko čuo i nadam se da ću upoznati što više hrvatskih kolega i njihove glazbe.