Breivik ili sva lica zla

Ovih će se dana pred domaćim filmofilima pojaviti dva slučajno istovremeno realizirana ostvarenja na identičnu temu, onu pokolja koji je norveški terorist i psihopat Anders Behring Breivik počinio 11. srpnja 2011. najprije aktiviranjem kombija napunjena eksplozivom pred zgradom parlamenta u Oslu te potom osobnim krvavim pohodom na otočiću Utøya. Tragična posljedica postavljanja eksploziva u Oslu, većim dijelom diverzantske akcije kojom je Breivik policiju i medije odvukao na jednu stranu da bi mogao neometano djelovati na drugoj, osmero je poginulih, a broj žrtava koje je osobno, odjeven u policijsku odoru i oboružan dvama velikim kovčezima vatrenog oružja i streljiva, pobio tijekom svega 70 minuta na Utøyi naposljetku se popeo na 69. Žrtve na otočiću bile su redom mlade osobe, tinejdžeri i adolescenti, pripadnici mladeži norveške Laburističke stranke, socijaldemokrati i oni koje je Breivik, samoproglašeni vođa revolucionarne organizacije Vitezovi templari, tijekom pohoda uz uzvik „danas ćete umrijeti” nazvao „marksistima, liberalima i privilegiranom elitom“. Ekranizacije iznimno traumatičnih i posljedicama ne samo u norveškom nego i u europskom kontekstu dalekosežnih zbivanja na otočiću Utøya prihvatila su se dva plodna i zanimljiva filmaša. S jedne, naglašeno intimne strane, norveški redatelj, producent, snimatelj i scenarist Erik Poppe, autor dobro znan posjetiteljima zagrebačkog One Take Film Festivala, u sklopu 9. izdanja kojeg je prikazana njegova trilerska doku-drama Utøya 22. srpnja, a s druge, šire i sveobuhvatnije, britansko-američki redatelj i scenarist Paul Greengrass, kojem neosporno leže filmske priče temeljene na istinitim događajima.

Utøya, 22. srpnja (GORE) i 22. srpnja (DOLJE) dramatično prikazuju krvavi pohod na otočiću Utøya

Erik Poppe, među ostalim autor hvaljene i nagrađivane egzistencijalne drame Ha­waii, Oslo te i kod nas distribuirane biografske ratne drame Kraljev izbor, umjetnik je podjednako spretan u realiziranju ambicioznijih predložaka kao i žanrovski usmjerenijih ostvarenja, koji čini se ipak preferira osobnije i na intimne pojedinačne drame fokusirane pristupe kroz koje se nerijetko oslikavaju i šire društvene panorame. Paul Greengrass (tetralogija o Jasonu Bourneu, Kapetan Phillips) često adaptira istinite priče, primjerice u naslovima Krvava nedjelja, Let 93 i Slobodna zona, a u tim djelima unatoč fikcionalizaciji i nadogradnji faktografskih podataka redovito iskazuje tendenciju za što višim stupnjem realizma i autentičnosti, pri čemu se ponekad oslanja i na izrazitiji pseudodokumentaristički prosede. Autorski rukopisi obojice filmaša jasno su „čitljivi“ i u njihovim recentnim ostvarenjima, u odmjeravanju kojih Poppe upravo zbog izabranoga pristupa i izvedbene forme ostvaruje bolji rezultat. Njegov je film, naime, s iznimkom u uvodu umetnutih dokumentarnih kadrova i sekvenci TV-vijesti i reportaža, u igranom dijelu u cijelosti realiziran u jednom kadru, čime su postignute autentičnost, sugestivnost i dramatičnost zbivanja. Pritom taj kadar, tijekom kojeg je na nekim mjestima moguće uočiti određene trikove i montažne dosjetke (primjerice pri polaganju kamere na tlo i u izmjenama subjektivnih i neutralnih pogleda) traje 70 minuta, točno onoliko koliko je trajao i Breivikov krvavi pohod. U obama filmovima protagonisti su sudionici te u manjoj (teško ranjeni i traumatizirani te na dugi psihofizički oporavak osuđen Viljar Hanssen kod Greengrassa) ili većoj mjeri Breivikove žrtve, kakva je kroz djelovanje kao uvjerena ljevičarka predočena Kaja u Poppeovu filmu, djevojka čiju će tragičnu kob definirati upravo očaj zbog spoznaje o pogibiji dječaka kojemu je prethodno pomogla. Zbog specifične izvedbe jednog kadra Kaju gledatelj prati u stopu, kamera često preuzima njezin subjektivni pogled, zbivanja su kaotična i traumatična, usred tragedije prisutni su tragovi galgen-humora, a Breivik je prikazan tek kao bezlični egzekutor, daleka i teško razaznatljiva sjena među drvećem. Kod Greengrassa, međutim, on je antagonist praktički ravnopravan Viljaru, karizmatični psihopat zadojen mržnjom prema svima drugima i drukčijima, koji s nevjerojatnim samopouzdanjem i uvjerenjem u racionalnost svojih motiva i postupaka govori o svetom ratu koji je započeo, a Viljar, njegova građanska obitelj i majka, gradonačelnica Svalbarda koja se natječe za drugi mandat, njegove su ciljane žrtve. Premda takav prikaz Breivika može biti kontraproduktivan, može se razumjeti Greengrassova nakana da zlo prikaže u njegovoj punini i svim jezivim dimenzijama, pa i kroz odnos s intrigantnim likom odvjetnika Lippestada, njegova ideološkog i humanističkog antipoda obvezana na profesionalizam makar i po cijenu osobnih i obiteljskih nevolja.