Blistava kazališna minijatura

U drami nagrađivane hrvatske dramatičarke Nine Mitrović Susret kratkih rečenica na pedesetak stranica i s osamnaest prizora uprizoruje se susret oca Stanka u šezdesetima i sina Andreja u tridesetima u malenu stanu skromno namještenu u predvečerje jednoga dana, sa sidrištem u jednom posjetu, uz nekoliko autoričinih napomena: „Komunikacija nije moguća, ona je na rubu sukoba, ali prave eksplozije nema. Emocije postoje, ali su zakopane, ne mogu naći svoj put do površine.“

Susret je 2009. nagrađen Marinom Držićem za najbolji hrvatski dramski tekst. Izveden je 2013. u Londonu i u Novoj Gorici. Drama Nine Mitrović dočekala je hrvatsku premijeru na komornoj pozornici Teatra Exit, u Studiju Teatra Exit u Gundulićevoj 37/1 u Zagrebu, a zahvaljujući povjerenju voditelja toga kazališta eksperimentalnih glumačkih i tekstualnih formi Matka Raguža autorica je ostvarila i svoju prvu režiju. Premijerne izvedbe održane su 19. i 20. listopada, a tu smo drugu večer i mi gledali predstavu.

Siniša Popović i Filip Križan na komornoj pozornici Teatra Exit / Snimio Luka Pešun

„Stanko: Sam si došao? Andrej: Da, zašto? Stanko: Tako.“

Publika ulazi u intimni prostor sobe. Rolete daju poseban ugođaj mističnosti, crno-bijele filmičnosti, virenja u drugi prostor i vrijeme. Otac nije dokraja izoliran, viri kao da čeka ili prati sina kako dolazi i odlazi. Bez patetike i sentimenta, razvija se unutarnja snaga nedorečenosti i burnih osjećaja, a u gledatelja paleta emotivnih stanja i preispitivanja. Kontrapunktirani su arhetipski i biblijski odnosi, usporedivi s Gregorom Samsom i ocem, s Leoneom i ocem, uz bolest kao okidač promjena, odsutnu majku i tetku posrednicu. Iza jezgrovita diskursa i kolokvijalnih rečenica izranjaju beskonačni slojevi međusobnih odnosa sina i oca: problem odgoja, nestabilna djeca, nesretna kći i sestra Tanja koja posjećuje psihijatra, školovani sin Andrej koji nije uspio i uvijek je odustajao, koji radi u videoteci i gleda filmove kao moguću stvarnost. U nizu mozaikalnih situacija nagoviješteno rađanje djeteta s mladom medicinskom sestrom Jelenom javlja se kao nova mogućnost. Rastvaraju se i produbljuju sličnosti oca i sina: ovisnost, žene, nezadovoljstvo. Susret mijenja emotivno težište pri kraju, kad otac Stanko donosi sliku koju čuva godinama, koju je sin Andrej naslikao kao dječak. Dramaturški obrat pokazuje emotivna, a ne oca tiranina: pojavljuje se drveni konjić u malenoj kutiji uspomena, igračka koju je mali Andrej stalno prizivao i priželjkivao.

Prustovsko vraćanje vremena i sjećanja u suptilnoj minijaturnoj režiji provlači se između jednosjeda, sjedalica i stola s pomisli na obiteljski labirint mimoilaženja i razilaženja, u scenografiji i oblikovanju svjetla, s fokusom na lampama, Denija Šesnića obiteljskoga ugođaja i filmskog osvjetljivanja emocija sukladno režiji krupnih kadrova i detalja, uz kontrastno simbolično oblikovanje tona Damira Šimunovića.

Ulogu Stanka utjelovljuje briljantni Siniša Popović, a Andreja intrigantno uznemiren Filip Križan, skupa ostvarujući sjajan i emotivan spoj glume i egzistencije, kazališta i života.

Uspješan glumački par bili su i u Exitovoj predstavi Crveno, prema tekstu Johna Logana, i u režiji Matka Raguža, ali na velikoj pozornici. Zbog svoje tjelesne žestine i jakoga glasa Siniša Popović u predstavama matičnoga Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu najčešće glumi heroje i nosive uloge snažne gestualnosti. Ovdje je njegov glumački izraz minijaturan, inteligentno impostiran u najmanje detalje, sinteza filmske glume i kazališnoga dokumentarizma, dubok i bolan, u sjajnoj suigri s tjelesno krhkijim Filipom Križanom, dinamičnim glumcem Gradskoga dramskoga kazališta Gavella. Križan kao Andrej postavlja pitanja vlastite generacije, odgovara pogledima i govornim finesama, otvarajući s Popovićem brojne zastore svijesti i savjesti. Intimna drama o bolesnom ocu koji se nakon dugo vremena susreće sa sinom i o sinu koji želi upoznati oca prije njegova odlaska rastvara se u snažnu, potresnu, impresivnu malu, a veliku predstavu snažnih emocija koja korespondira barem s djelićem svakodnevice i obitelji svakoga u publici. U eri površnih predstava estradnih dimenzija predstava Susret pokazuje se kao bolan, ogolio susret začahurenih emocija i neotkrivenih toplina ljudskih skrivanja. Savjet: svakako gledati.