Zločinac performer

Dolazak njemačkoga kazališta Schaubühne iz Berlina, redatelja Thomasa Ostermeiera i glumca Lara Eidingera u Zagreb pobuđuje veliko zanimanje kazališne javnosti, pa i na ovogodišnjem, šesnaestom Festivalu svjetskoga kazališta. Gledalište je Hrvatskoga narodnog kazališta bilo premaleno, pa čak i s dodatkom u orkestri, i na izvedbi Richarda III. 28. i na onoj 29. rujna, na posljednjoj u nizu ove godine samo triju predstava, koje se sve bave pitanjima cijene manipulativne političke moći uvrtložene u invertirane seksualne igre. Isti je redatelj, kao i prevoditelj Marius Mayenburg, prikazao je u Zagrebačkom kazalištu mladih prije nekoliko godina na istom festivalu Shakespeareove tragedije Hamlet i Othello, obje s uspjehom.

U kazališnoj se knjižici izvođenje Shakespeareove rane tragedije iz 1593. dovodi u vezu s virtuoznom umjetnošću manipulacije prvoga takovrsna Shakespeareova zlikovca čija je „moralna autonomija“ usporediva s Jagom, Edmundom i Lady M., ali i Machi­avellijevim Vladarom. Sve to poklopilo se s našim vremenom, u kojem se svjetska mizanscena širenja papaka demonizacije psihopatskih kompulzivnih ubojica podudara s portretima, obiteljskim i korupcijskim, moćnih elita razderanih unutarnjim sukobima iz krvave utrobe kojih kao iz središta svijeta izranja perverzni diktator.

Kralj Richard III. u sugestivnoj izvedbi iznimnoga njemačkog glumaca Larsa Eidingera / Snimio Arno Declair

Iz tih premisa počinje i berlinska predstava, kad se nelijepa građevina, s dalekom asocijacijom na Berlinski zid i dvorske zidine te stalne gradnje i razgradnje svijeta potresa i ratova otvara u početnoj sceni tuluma, uz agresivnu glazbu uživo Nilsa Ostendorfa, iz koje izvire Kralj Richard III. u performerskoj, glazbenoj i sugestivnoj izvedbi Larsa Eidingera, koji toliko vješto manipulira publikom da se čini da većina gledališta, uz povike smijeha, navija za psihopatskoga zločinca sve do petnaestak minuta prije kraja predstave!

Rat dviju ruža, razularen nakon smrti Henrika V, i promaknuće Richardova brata Eduarda u kralja te nastavljanje krvoprolića umom i šokantnom ubilačkom gestualnošću prerano rođena kljastoga grbavca pretvara se u prikaz nama suvremenih zlih umova i zločinaca, često i terorista koji zauzimaju istaknuto, za nas obične ljude šokantno mjesto simpatije(!) na medijskoj estradi. Tako njemački kazališni Richard Treći, nastao i u trenutku koje se i na konferenciji za medije uoči hrvatske izvedbe povezuje s valovima izmjene ljevice i desnice u europskom i svjetskom vrtlogu, prikazuje sustav moći i način kako nedostatak i stigmatizacija postaju prednost u sustavu i hijerarhiji.

Richard III. ovdje je prikazan kao mediokritet u kretanju i komunikaciji, uz nadograđene tjelesne nedostatke u vidljivim, pokazivačkim degeneracijama, pri čemu se manifestira podvostručeno, unutarnje i vanjsko zlo, kao još jedan nedostatak i bolest. Manipulira se i znakovima teatralnosti i poštapanjima glumačke umjetnosti: grba se pokazuje kao glumački rekvizit kad se protagonist skida, prikazujući i da ju je sam Richard hiperbolizirao kako bi bio bolje pozicioniran i stvarao empatiju ili zgražanje koje pomiče fokus s njegovih izvornih težnji za vlašću, omogućujući mu osvajanje položaja muža i kralja. Na glavi improvizirana kruna, ostatak luđačke kape ili rekvizit poremećenih, psihofizičkih bolesnika u ludnici spaja se s performerskom izvedbom i prikazom svijeta kao velika tuluma duševno ispraznih nositelja zla i zločina. Temelj za ovu koncepciju mislim da možemo pronaći u knjizi Erike Ficher-Lichte Povijest drame, u kojoj piše: „Richard, glumačka zvijezda, postao je kralj Engleske“, referirajući se i na u tragediji insceniran igrokaz Sveti Richard; „jer Bog je svjedok, a djelomično i vi možete vidjeti, koliko sam ja daleko od želje za ovim.“

Richard III. golotinjom, visinom i glasom, čestim govorenjem na mikrofon unutarnjih, podsvjesnih zala koja postaju vidljivija, glasnija i jača, uz dominantnost zabavljača, performera koji nizom kratkih monologa mijenja svijet i konstelaciju obiteljskih i drugih odnosa, manipulira i publikom.

Predstavu bismo mogli pročitati i kao prikazbu svijeta luđaka. Natpis na Globeu ­Cijeli je svijet pozornica kao da ovdje rađa moguću misao Cijeli je svijet ludnica: svi drugi ostvaruju pomak i inverziju, muško-žensku, hladnu, promjenjivu.... ali zapravo postoji samo Richard Treći, drugi su izvođači samo funkcije njegova uma, i publika promatra svijet iz njegova rakursa.

Svijet drugih i drugoga okomita je manipulativna pličina: pozornica je gotovo dvodimenzionalna, a treća se dimenzija dobiva pomicanjem rampa iza naših leđa i uvlačenjem publiku u svijet glume i zabave iza koje se krije crna rupa: otvor pakla. Navodna plošna karakterizacija i statiranje drugih izvođača pokazuje nemoć ludih i perverznih pred još većim zlom koje ih posve pokriva i nastaje one man show. Prikazana je i slabost žena, nemoćnih da se othrvaju manipulaciji rugobe perverznoga Don Juana. U svijetu alijenacije nedostaju emocija i empatija, koje bi mogle donijeti katarzu, predstava je hladna. Scena se otvara i okomicom s balkonom i nepoznatim prostorima u koje zalaze drugi, skrivajući seksualne i korupcijske afere političara.

Nova aktualizacija Shakespearea na prvoj izvedbi u Zagrebu nije naišla na velika odobravanja i aplauz, kako je to bilo npr. s Radom Šerbedžijom na Lovrjencu u Dubrovniku i u Gavelli u Zagrebu u režiji Petra Večeka. Tomu je razlog i dvoipolsatna predstava bez pauze; prošlo je vrijeme odveć dugih izvedbi koje iscrpljuju koncentraciju.

Unatoč svemu izvrsno je što se u Zagrebu može pogledati odabrana europska produkcija. Očekujemo da Festival svjetskog kazališta sljedeće godine dovede barem pet različitih predstava, čemu se unaprijed veselimo.