Živjeti život izvan kalupa

Kažu da je 13 nesretni broj, ali kad se prelista sadržaj Sabranih pjesama Sanje Pilić, onda to baš i nije tako, jer Sabrane pjesme donose trinaest ciklusa, od kojih ćemo neke istaknuti zbog podsmješljivosti koju izazivaju, na primjer: Hoćeš me uvući u dramu, Divna, divna gluposti, Znala sam da moram izabrati drugačiji život, A da odrasteš kad se već mora, Male ljubavi su dobre, a velika još bolja. Eto, tako osmišljeni naslovi otkrivaju nam da je zapravo sama autorica preuzela ulogu deus ex machina i da ona sama, bez „nevidljivoga boga“, rješava zamršene situacije koje joj donosi život.

Mozaik knjiga, Zagreb, 2017.

 Riječ je, mogli bismo zaključiti, o stihovanom ljuvenom romanu u kojem doduše ima svakovrsnih i nepredvidivih odricanja i ne osobito ustrajnih samozatajnosti i samožrtvovanja, ali nas zato sve te „spiritualne gnjavaže“, kako bi rekla autorica, sve nepomirljive izjave, lakokrile doskočice, neustrašiva uvjeravanja, životom načete, nemilosrdne konstatacije, zaokupe, pa ćemo ih upravo zbog toga citirati: „Mogu izdržati stoljećima biti sama“, „Sloboda je ugodna. O tome se radi. / Treba je trenirati“, „Fućkaš život ako nije najbolji“, „Nema dobrih vremena kada progledaš“, „Dobrota se kažnjava ukoliko se ne otrijeznite na vrijeme“.

I tako smo čitajući došli sve do 340. stranice, i okupivši te stihovane, aforistički osmišljene sintagme, došli do spoznaje da Sabrane pjesme zapravo odašilje pregršt pozitivnih vibracija i da nije sve crno kako se čini, usprkos tome što je „život uživo naporan“. Ispovjedne, ritmizirane lirske meditacije u doista osebujnoj knjizi pjesama ne donose odrješenje grijeha. U knjizi se naime obilno griješi, istovjetna su ponavljanja (grijeha!), jer duša poetska je načeta, gotovo „usrknuta“, i ne da srcu da „luta radosno ulicama“.

Tako Sabrane pjesme postaju zbroj naputaka kako treba „zeznuti život“, jer jedino „prave face mogu izdržati prozu života“. Pjesnikinja sama dobronamjerno sugerira kako treba „živjeti izvan kalupa“. Da bismo bili sretni za jedno postojanje, trebamo težiti „osebujnom odljevu“, jer, „kad se hoće, sve se može uvježbati“. Ironijski zahvat u ritmizirano, izlomljeno stihovanje ne poriče ljubav, ma kakva ona bila, i pretpostavlja da se sa svim tim moramo uhvatiti ukoštac, oboružani primjerenom dozom humora da život ne bude „nešto jako blesavo“.

I još nešto: treba se smijati, pa ako ste već „potrošili život“, treba početi „ispočetka“ i učiniti sve „obratno“. U svijetu koji je „banalna tvorevina“ i u kojem „zaborav pojede sve“, treba se osoviti, čvrsto se podboltati da se ne sustane. Ili tako ili nikako! Pjesme u Sabranim pjesmama Sanje Pilić nedvosmisleno pokriva žargon, nazočan u omiljenim kavama. Sanja se zna igrati tim riječima, iako su često „otrcane“, pomalo „svrgnute“ u prašinu ulice. One funkcioniraju u kontekstu stihovanih meditiranja. Kadikad zapnu u grlu, ali nikad ne ostanu prazno visjeti u Sanjinoj poetiziranoj naraciji. Protočne su i svakodnevne. Ovaj bi se poetizirani, stihovani ljuveni roman mogao čitati poput knjige Arthura Gordona Happiness Doesn’t Come In Pills, samo ga treba „dobro poduhvatiti“, jer pilule za sreću još nisu stigle u ljekarne.