Umire li umjetnost?

U nekim svojim izdanjima s mnoštvom zainteresirane publike Zagrebački književni razgovori (ZKR) dovodili su u glavni grad Republike Hrvatske na desetke književnika, prevoditelja, književnih kritičara, urednika i znanstvenika iz cijeloga svijeta. Utemeljio ih je književnik Slavko Mihalić 1969. i otad se stalno održavaju sve do danas u organizaciji Društva hrvatskih književnika (DHK), najčešće u njihovu Klubu, na Trgu bana Jelačića 7. Nejasno zato ostaje zašto su ovo trideset i deveti, a ne pedeseti Razgovori i je li i kad postojala stanka. Ovogodišnji Zagrebački književni razgovori, okupljeni oko teme Popularna i ozbiljna književnost: ukrižavanje, recepcija, valorizacija od 4. do 7. listopada u središte DHK-a doveli su ukupno samo deset izlagača iz nekoliko europskih zemalja (Hrvatska, Italija, Makedonija, Irska, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo), koji su međusobno izlagali i raspravljali, uz tek pokojega namjernika i uglavnom bez medijske pozornosti.

Unatoč tome razgovori su bili zanimljivi, a nerijetko i polemični te u brušenju suprotnih stajališta ponekad i neugodno oštri, čemu smo svjedočili na službenoj završnici 6. listopada, prije zakazana nedjeljnog izleta svih sudionika 7. listopada u Karlovac. Najviše zainteresiranih okupilo se na otvaranju 4. listopada, na predstavljanju knjige Elegije i druge pjesme Desmonda Egana (Studio moderna, Zagreb) u prijevodu s engleskoga književnika i urednika Nikole Đuretića, uz pozdravnu riječ predsjednika DHK-a Đure Vidmarovića. Irski je pjesnik, esejist i prevoditelj, urednik i nakladnik bio i gost prvoga službenoga dana, u petak, 5. listopada, ZKR-a, s temom Umjetnost i promjena, u svom se izlaganju pitajući „Umire li umjetnost? Moramo li mi kao umjetnici pokušati obraniti sliku čovjeka u svijetu koji se ubrzano mijenja?!“, tvrdeći da je odbacivanje ideje o objektivnoj vrijednosti postalo simptomatično u umjetnosti našega doba.

Cenzura i književna ozbiljnost

To je bila i svojevrsna implicitna replika na izlaganje Vesne Acevske. Makedonska se pjesnikinja, spisateljica za djecu, prevoditeljica Stare Ede, Kalevale i Šahname, dotaknula teme percepcije slavnoga Cervantesova romana, polemizirajući o dvjema kulturološkim i umjetničkim kategorijama, popularnosti i ozbiljnosti, isprepletenima u Don Quijoteu. Englez John Elsom, koji trenutno piše knjigu Kulturna povijest Brexita, poznat nam je kao čest gost ZKR-a, a ovaj put odlučio se problematizirati razliku između „popularnog“ pisanja i „populističkih“ metoda, naglasivši proširenje moći masovnoga marketinga u doba interneta.

Dubinski je zahvatio u problem cenzure i književne ozbiljnosti Manuel Frias Martins, književni teoretičar, kritičar i esejist, sveučilišni profesor, predsjednik Portugalskog društva književnih kritičara, tvrdeći da je tijekom svoje povijesti poezija uvijek odražavala dijalog sa sjećanjima zajednice ljudi u tumačenjima koja su autori dali o vrijednostima, vjerovanjima i očekivanjima društava u kojima su živjeli.„Njihova umjetnost predstavlja ne samo vremenom vezan dijalog s društvom u cjelini, nego i trajno kritičko upletanje u sve što se odnosi na kodove kolektivne organizacije“, navodi Martins.

Nikola Đuretić, Desmond Egan i John Sullivan na predstavljanju Eganove knjige Elegije i druge pjesme kojim su otvoreni  39. zagrebački književni razgovori / Snimila Lana Slivar Dominić / HINA

Dvoje je hrvatskih znanstvenika raspravljalo o temi ozbiljnosti i popularnosti na filmu i u kazalištu. Književni povjesničar, esejist i kritičar Ivica Matičević u svojemu se referatu Tragovi popularne filmske kulture u novoj hrvatskoj prozi bavio mehanizmom preuzimanja filmskih aspekata u književnim djelima u autora između tridesetih i šezdesetih godina života, tvrdeći da je riječ uglavnom o reminiscencijama i analogijama uz tek mjestimičnu eksplicitnu citatnu vezu. U trenutku kad je lijepo postalo kič, sveto laž, a dobro licemjerje, tvrdi teatrologinja Sanja Nikčević, sužavaju se i kanon i teorijski jezik i svijest teoretičara. Budući da je, prema njezinu mišljenju, od završetka Drugoga svjetskog rata naovamo temeljni kriterij postala kritika društva iz sekularističkih pozicija, odbačeno je sve što je afirmiralo društvo, posebno njegovu duhovnu dimenziju, npr. bogatstvo žanrova građanskoga kazališta ili tzv. stare dramske konvencije.

Na drugoj radnoj sjednici u subotu istaknulo se troje talijanskih izlagača i jedan makedonski. Tršćanka Edda Serra, didaktička istraživačica zainteresirana za iskustvo čitanja, govorila je o dijalektalnoj poeziji danas u Italiji, analizirajući opus dobitnika književne nagrade Biagio Marin, pjesnika Giacoma Vita Furlana, koji ekspresiju svoga djela robusne strukture pronalazi u dijalektu iz naselja Sesto ad Reghena, zalažući se za takvu poeziju u eri globalizirana i internetskoga svijeta u kojima se gubi osjećaj tradicionalne zajednice. Carlo Alberto Sitta, pjesnik, urednik i prevoditelj niza hrvatskih autora na talijanski, govorio je o minimalizmu i časnoj poeziji u 20. stoljeću u Italiji. Suprotstavio je pjesništvo Umberta Sabe, koji je želio vratiti pisanje na oblik dobre svijesti i na temeljnu moralnost, i postmodernizam, koji je u Italiju doveo slabu misao i slabi subjekt, čime se „dotiče etička srž društva“, pa se poezija s jedne strane povlači u repertoare doživljenog, ali se i priklanja formi američkog minimalizma.

Talijanska nepopularna poezija

Istraživačica Raffaella Terribile u analizi naslovljenoj Ne-popularna poezija postavila je tezu da se talijanska poezija u 20. stoljeću nikad nije širila tako da bi bila kompetitivna s drugim književnim žanrovima na razini prodaje, analizirajući opuse dvoje autora koji djeluju nakon Drugoga svjetskoga rata, kad je „Italija bila napustila kulturnu anarhiju i ponovno otkrivala književne i umjetničke tekstove koji su obilježili početak stoljeća“. Tako Emilio Villa, ispreplećući u pjesmama mrtve i žive jezike, nastavlja tradiciju hermetične poezije u vrijeme kad je podržavan „socijalistički realizam“, a pjesnikinja Patrizia Vicinelli teži uspostavljanju slobodne poezije ni u čijoj službi upućujući se kazališnoj izvedbi i eksperimentalnoj kinematografiji, performansu čitanja.

Sande Stojčevski, pjesnik, urednik i prevoditelj, analizirao je „poruku kao ulaz ideologije u književno djelo“, fokusirajući se na Adornovu interpretaciju tihoga dijaloga između Heideggera i Rilkea, a u povodu Devinskih elegija, zalažući se, rabeći pojmove agatos i kalos, za autonomost književnosti u vremenu stalnih prijepora ljevičara i desničara.

Dinamičnu završnu polemiku svih sudionika, koju je moderirao književnik i znanstvenik Antun Pavešković, zaključio je književnik Dubravko Jelačić Bužimski riječima: „Sve dok ideologija, svijet moći i novca, ne dira u umjetnost riječi, to je u redu. Kad se dogodi suprotno, uništavaju se temeljne vrijednosti ljudskoga života.“

Voditeljica je ZKR-a i ove godine bila Ana Janković, uz asistenturu Maje Kolman Maksimiljanović, a potpisalo ih je, uz prevoditeljice Anu Janković, Anitu Ćutić i Mariju Marić, povjerenstvo u sastavu Zdravko Gavran, Nikola Đuretić, Miro Gavran, Dubravko Jelačić Bužimski, Mladen Machiedo, Antun Pavešković i Cvijeta Pavlović. Osim knjige sažetaka vjerojatno će biti objavljeni i tekstovi cjelokupnih izlaganja prije sljedećeg ZKR-a.