U labirintu snova i jave

Za malo više od godinu dana Muzej krapinskih neandertalaca obilježit će desetljeće postojanja. Jedinstveni hrvatski muzej znanosti na svjetski poznatu paleoantropološkom lokalitetu tada će, vjerojatno, dočekati i milijuntog posjetitelja. Muzej krapinskih neandertalaca, zajedno s novim sličnim europskim muzejima, postao je europska baština, ali u skladu s hrvatskom praksom, muzejski je projekt nedovršen, a zamisao autora nepotpuno realizirana.

Premda Muzej krapinskih neandertalaca može činiti usporedivim s tematski sličnim europskim muzejima, on je po mnogočemu poseban. Odlazak u Krapinu, na padine Hušnjakova brijega, zapravo je pohod stazama pračovjeka, neandertalca. Krapinski muzej svojevrstan je vremeplov: putovanje u minula tisućljeća povijesti, let kroz eone geološke prošlosti i uspon k prapovijesti ljudskog roda. Veliko putovanje i prikaz davnih vremena omogućava nam muzejska imaginacija nalazišta praljudi u Krapini. Već gotovo 120 godina hrvatski paleoantropološki lokalitet i njegov muzejski sadržaj u žarištu su zanimanja znanstvenika, ali i mnogih znatiželjnika. Susret s prošlosti vodi u labirint spoznaja, u slojevite prapočetke svijeta i nas samih. Nigdje kao u tom muzeju nećete steći dojam kako smo u potpunosti dio prirode, ali i procesa koji nas veoma dugo i svestrano određuju. Osobit je to spoj nature i kulture.

Stoljeće od
Krambergerova otkrića

Prije točno sto godina, 1918, Dragutin Gorjanović-Kramberger, nakon stotine objavljenih stranica o „diluvijalnom čovjeku iz Krapine“ i 43 znanstvene rasprave, konačno je više stigao pisati o krapinskom pračovjeku. U zagrebačkome časopisu Priroda napisao je:

Postav obiluje interaktivnim sadržajima / Snimio Luka Mjeda

„Godine 1899. posjetio sam Krapinu, da upoznam mjesto, gdje su oni preostaci životinja nađeni. Već iz stanovite udaljenosti od one otvorene spilje opažalo se u onoj svijetlo žutoj otkritoj pješčanoj stijeni nekoliko tamnih, više-manje poredno položenih pruga. Došavši do stijene, poučio me je sastav onih pruga od pepela, isprženog pijeska i drvenog uglja, da imam pred sobom čitav niz ognjišta, koja su se u toj 8–9 metara visokoj pješčanoj stijeni po više puta opetovala. Namah mi je bilo jasno, da je tu negda boravilo biće, koje je vatru ložilo. Ali u blizini takovog ognjišta našao sam i krhotina kremenastog kamenja, što je bilo priređeno za uporabu. Uz to vidio sam i komadiće životinjskih kosti, a izvadio sam a to je onda bilo prvi put – jedan zub kutnjak od čovjeka. Cijenjeni čitalac može sebi zamisliti, kako me je taj pronalaz presenetio! Ta stajao sam kraj prastarog čovječjeg naselja, kakovo još do onda nije bilo poznato u našoj domovini!“

Ne samo Gorjanovićeva domovina nego ni Europa pa ni svijet tada nije znao za tako važan i svestrano isprepleten paleoantropološki lokalitet. I dok je znanstvenom svijetu Gorjanović već bio objavio i protumačio neandertalskoga čovjeka kao arhaičnog Europljanina, vihori nestanka i nastanka novih državnih tvorevina svakako su pomeli i svaku zamisao o muzejskoj ekspoziciji tako važnih iskopina s krapinskog prapovijesnog nalazišta. Krambergerov naputak o očuvanju i obilježavanju lokaliteta nestao je zajedno s njegovom starosti i smrti, a stalni postav i ekspozicija dijela okamina pračovjeka i njegovih artefakata veoma je skromno bila izvedena u Gorjanovićevu Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu. Dogodilo se to zauzimanjem Stjepana Radića na oproštaju kada je slavni istraživač i tumač pračovjeka otišao u zasluženu mirovinu. U skladu s onodobnim poimanjem muzeja, taj postav više je nalikovao na malu kosturnicu, osteološku zbirku, usporediv s čuvenom galerijom Georgesa Cuviera u Parizu.

Druga polovica 60-ih prošlog stoljeća, više od četiri desetljeća nakon Gorjanović-Krambergerova članka, nad Krapinom se nadvila nova cesta, magistrala, pa su mjesne vlasti željele slavni grad Čeha, Leha i Meha obogatiti turističkom ponudom i prapovijesnim parkom uz čuveni Hušnjakov brijeg i nalazište pračovjeka. Obližnje staro i derutno Kneippovo kupalište, potom zdanje raznih namjena, primjereno tadašnjoj politici socijalističkog realiteta, tada je prenamijenjeno za možda odveć ambiciozno nazvan Muzej evolucije, a zapravo postav skromnije geološko-paleontološke zbirke s evolucijskim nizom rekonstruiranih hominida iz posebnog izdanja američkog časopisa Time. Kao mladi i neiskusni paleontolog ranih 70-ih sudjelovao sam uz vodstvo svoga profesora Mirka Maleza na realizaciji toga muzeja, znajući da je taj postav i realizacija tek skromna improvizacija koja slijedi još skromniju praksu prirodoslovnih izložbi. No tada su se u naprednoj Europi počeli graditi novi muzeji. Smiono mi je zvučala ondašnja parola Budimo realni, tražimo nemoguće, pa mi se i onda činilo kako kao novi naraštaji moramo biti inovativniji. No potkraj 60-ih i početkom 70-ih paleoantropološka znanost otkrila je mnoge nove fosilne ostatke hominida, a nove tehnologije dovele su novih datiranja i sagledavanja fosilnih hominina. Neandertalci su opet zbog niza razloga opet dospjeli u žarište paleoantropologije i privukli pozornost mnogih mladih znanstvenika s brojnih svjetskih sveučilišta. Spomenimo da je u to doba, 1968, u suradnji s paleoantropolozima Stanley Kubrick snimio i čuvenu Odiseju u svemiru. Svi pamtimo veoma dojmljive paleoantropološke slike kako pradavni hominidi u južnoafričkoj pustoši razaznaju svemoć velike koštane alatke iz kamenoga doba.

Krapinski neandertalci – protagonisti muzeja

Među opće premise novog pristupa muzejskom postavu kao autonomnom djelu novih naraštaja, čini nam se da je na hrvatske muzealce svakako utjecao svestrani kulturološki događaj i velika bečka izložba Traum und Wirklichkeit: Wien 1870–1930. Genijalni austrijski arhitekt Hans Hollein s nizom suradnika godine 1986. oblikovao je svoje snove i javu procvata i uvelog cvijeta metropole crno-žute monarhije s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Bio nam je to model, uzor po kojem smo mi u Hrvatskoj mogli samo sanjati hrvatske muzejske ekspozicije.

Osmišljeno muzejsko djelovanje

Godine 1987. u Zagrebu se održavala Univerzijada pa je hrvatska metropola studentima svijeta i svojim gostima morala na suvremeniji način predočiti svoj najvažniji muzejski fundus i bogatu baštinu. U skromnim prostorijama novoutemeljenog i još neadaptiranog Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja s razigranim i inovativnim arhitektom Željkom Kovačićem postavili smo tada veoma slojevitu i kontekstualno razvedenu izložbu Krapinski pračovjek, spomenik svjetske baštine. Iako zapravo komorna, izvedena u tri omanje prostorije i jednom hodniku, izložba je imala široka odjeka. Popularni magazin Start tada je iz pera svoga kritičara Igora Šuljića zapisao kako bi se tom izložbom „mogli uspostaviti kriteriji ponovnog osmišljavanja muzejske djelatnosti, ne više kao znanstveno-teoretske ili prigodne, nego kao umjetničke djelatnosti. Zato nije neumjesno pretpostaviti da će neka buduća povijest osmišljenog muzejskog djelovanja u Hrvatskoj počinjati upravo tom izložbom.“

Ista tematska izložba, proširena i dodatnim eksponatima, postavljena je i godine 1988. u povodu Svjetskoga kongresa antropologa i etnologa u Zagrebu, a arhitekt Kovačić razveo je dodatno pletivo prapovijesne baštine prikazom čuvenog Vučedola. Ostvario je to zajedno s arheologom Aleksandrom Durmanom. Obje izložbe, čini nam se, postale su obrazac za novo izlaganje građe iz prapovijesnih vremena.

Enfants terribles
hrvatske muzeologije

Samostalna Hrvatska otvarala je na početku 1990-ih mogućnosti novoga promišljanja muzeja i muzejske djelatnosti. Približavajući se stotoj obljetnici Gorjanovićevih senzacionalnih i svjetski značajnih otkrića, Grad Krapina iznova je uznastojao pronaći mogućnosti nove muzejske ekspozicije svoga lokaliteta i njegovih kulturoloških sadržaja. Ubrzo je, na temelju novih paleoantropoloških spoznaja, izrađen i sadašnji koncept Muzeja krapinskih neandertalaca. I opet je derutna zgrada Kneippova kupališta razmatrana kao mogući prostor novog muzeja. Ondašnji župan Krapinsko-zagorske županije Želimir Hitrec dao nam je naslutiti da bi adaptacija tog zdanja za smještaj muzeja mogao nadmašiti troškove izgradnje nove zgrade. Bila je to iskra koja je rasplamsala imaginaciju o novome muzeju. Grad Krapina ubrzo je od arhitekta Željka Kovačića i pisca ovih redaka kao muzealca naručio idejni projekt. On je bio idejno razrađen, zgotovljen, već 1998, prije puna dva desetljeća.

Kad je konačno – nakon razilaženja mjesnih i državnih vlasti te mnogih partikularnih interesa, nejasnih ingerencija, prijepora, ali i autorskog ustrajavanja na izvrsnosti te na cjelovitoj izvedbi zamišljenoga projekta – Muzej krapinskih neandertalaca prije devet godina otvoren, nadali smo se da će uslijediti i puna realizacija projekta Hušnjakovo. No čini se da sada to više nikomu nije važno, osim možda onima koji bi taj lokalitet, kad bi se cjelovito uredio, htjeli uvrstiti na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne i prirodne baštine.

Još nam ostaju snovi o završetku projekta Hušnjakovo. U mnogim trenucima našeg autorskog zanosa i realizacije tog projekta, između sna i jave hrvatske zbiljnosti, ne čudi stoga kako nas mnogi promatraju kao enfants terribles hrvatske muzejske struke.

Neandertalci, ta mitska prapovijesna stvorenja, dominantan su tematski sklop muzeja. Oni su nam u novom muzeju sada moguće oličenje prvobitnih ljudi, možda praljudi, ali svakako iskoni humaniteta i kognitivnosti ljudske vrste. Suvremeni humanistički mit o pračovjeku paleoantropološka znanost sada posve razgrađuje na znatno preciznija razdoblja, raznolike kulturne adaptacije i još više na kompleksno mikrostrukturirane genetske sastavnice. Kako svu slojevitost milenija evolucijskog razvoja, zamršenost bioloških i kulturoloških sklopova i interakciju živog i neživog okoliša sagledati u jednom muzeju? Može li Muzej krapinskih neandertalaca, na mjestu kamenodobnih nomada i lovaca uz Hušnjakov brijeg i dolinu Krapinčice današnjem nomadu brzog življenja barem djelomice odgovoriti na njegove iskonske upite i znatiželju. To znaju oni koji su ga već posjetili!