U Africi nema depresije

Ovogodišnji Festival svjetske književnosti ugostio je nagrađivanoga nigerijskog pisca s američkom adresom: Chigozie Obioma najmlađi je finalist ugledne nagrade Man Booker, jedan od najvažnijih suvremenih afričkih književnih glasova. Nominaciju za Booker donijela mu je debitantska knjiga Ribari (2015), priča o obitelji, bratskoj solidarnosti i ljubavi, obojena koloritom afričke svakodnevice, koju je kritika proglasila djelom koje iz temelja mijenja naše poimanje života. Ribari su dosad prevedeni na tridesetak jezika, među kojima i na hrvatski (Mirna Čubranić, Henacom).

Chigozie Obioma bio je gost Festivala svjetske književnosti u Zagrebu / Snimila Sandra Šimunović / PIXSELL

Ribari su pisani u duhu izopćenosti – iz obitelji, iz zemlje. Koja je bila početna točka nastanka toga romana? Pišete iz pozicije pripadnika naroda Igbo u Nigeriji, ali knjiga je istodobno posveta vašoj braći i sestrama.

Klica iz koje je ta knjiga izniknula povezana je s vrlo osobnim, emotivnim iskustvom nostalgije nakon što sam se 2009. radi studija preselio iz Nigerije na Cipar. Namjerno sam bio odabrao baš to mjesto, daleko od svega što mi je poznato i blisko, puno novih i nepoznatih stvari. Imao sam ideju da želim pisati, ali još nisam bio našao „svoju“ priču od koje bih krenuo. Bio sam počeo osjećati intenzivnu nostalgiju za domom i svojom braćom i sestrama; bilo nas je ukupno dvanaestero braće i sestara. Jednoga dana nazvao me otac i oduševljeno mi ispričao kako su dvojica moje starije braće, koji su se u djetinjstvu neprestano međusobno tukli, odjednom postali najbolji prijatelji. Počeo sam razmišljati o odnosu koji postoji među braćom, o toj nekoj posebnoj bliskosti, i poželio sam tu ljubav istražiti, pokušati raščlaniti što zapravo znači voljeti svoga brata, i što je to što se može uplesti u tu snažnu osobnu vezu koja postoji među braćom i uništiti je. Iz toga je rođen čitav roman.

U njemu imamo usko povezanu obitelj, koju razara sila izvana u obliku proročanstva mjesnog beskućnika i luđaka. Ključna riječ u toj knjizi je – strah.

Nekoliko je tema s kojima sam se u romanu želio baviti, i prva je upravo strah: razmišljao sam o moći straha, o tome što on može učiniti čovjeku, jer strah je po meni najmoćnija emocija, moćnija čak i od ljubavi. Može sve uništiti. Strah koji polagano dopuže kroz proročanstvo i destabilizira odnose koji su dotad bili neupitni. Taj je roman istodobno i svojevrsna metafora za stvaranje nigerijske države – za nastanak Nigerije kao britanske izmišljotine, iz ideje da se okupe različita plemena i etničke skupine i stvori neskladan entitet. Na početku romana imate četvoricu braće koji govore o tome koje su njihove ambicije. Oni žele biti odvjetnici ili liječnici, a onda dođe taj luđak i kaže im kakav bi im život trebao biti, kao metafora vanjske sile koja izaziva kaos. Želio sam kroz tu priču stvoriti neku vrstu metaforičke mape nigerijske povijesti, crpeći iz simbolike malih naroda prepuštenih samima sebi, kojima netko veliki dolazi reći kako bi se trebali ponašati.

Pišete o neuralgičnim točkama nigerijskog društva, koje još sprečavaju napredak zemlje; što smatrate najkritičnijim?

Mnogo toga. Nigerija je hibridna kultura, zemlja podijeljena popola, na zapadni dio i tradicionalni dio. Taj je sukob kultura vidljiv čim pogledate način na koji Nigerijci razmišljaju: iako govorimo engleski i imamo britanski parlamentarni sustav, ideje ljudi o tome kako život funkcionira različite su od zapadnjačkih. Način na koji su sada pomiješana ta dva sustava ne funkcionira. Vjerujem da bi trebao postojati način da se iskoriste neke od ideja iz pretkolonijalnog afričkog sustava. Sve što ne može funkcionirati u modernosti treba odbaciti, a sve što može funkcionirati treba ostati. Mislim da to nismo napravili i da je to jedan od razloga zašto Nigerija, unatoč tomu što je vrlo bogata zemlja, nije uspjela ostvariti svoje potencijale.

Nigerija je podijeljena i na kršćanski jug i muslimanski sjever. Kako izgleda nova hibridna kultura nastala spojem zapadnih i kolonizatorskih utjecaja s afričkom duhovnošću?

Nigerija je vrlo kaotična struktura. Trenutno postoje plemenski animoziteti, kao i religijski. Postoje terorističke skupine poput Boko Harama, ali one su sve slabije. Uzmite npr. Francuze – oni su bili Francuzi, imali su francuski jezik i francuski identitet, pa su tek onda osnovali francusku državu. U kolonijalnim državama poput Nigerije suprotan je slučaj. Mi smo prvo dobili Nigeriju, a sada pokušavamo stvoriti nacionalni identitet. Moj djed cijeloga života nije ni znao da je Nigerijac; Nigerija je stvorena 1914, moj djed nikada nije išao u školu, i nikada nije naučio engleski. To je jedan od problema stvaranja nacionalnog identiteta, sa svim tim različitostima. Polako idemo u tom smjeru, ali trebat će proći barem još jedna ili dvije generacije da bismo se tomu i približili.

Uvijek pišete na engleskom, koji je u Nigeriji službeni jezik, ali to je ujedno jezik Zapada. Za koga pišete – smatrate li se afričkim piscem? 

To jest izrazito afrički roman. Iskreno, nemam ciljanoga čitatelja. Sada, nakon što je moja knjiga prevedena na toliko jezika, podsvjesno mi je jasno da postoje ljudi u Hrvatskoj, u Srbiji, u Japanu, koji čitaju nešto što sam ja napisao, ali ne razmišljam o tome. Sve ovisi o perspektivi: ako je moj pripovjedač Nigerijac koji priča priču drugom Nigerijcu, pisat ću na način koji će svakom Nigerijcu biti isprve shvatljiv. Drukčije ću pisati ako imam pripovjedača koji priča priču nekom Poljaku – slijedim gledište koje je prikazano u knjizi. Ako se možete kao Hrvatica povezati s pričom koja se odvija u malom gradu u Nigeriji, onda je to priča za vas, pripada vama jednako kao što pripada mojoj majci ili bratu.

Mislite li da pisci imaju dužnost baviti se političkim ili društvenim temama?

Književnost se treba baviti pitanjima koja su važna za suvremeno društvo poput bilo kojega drugog medija. Fikcija može poslužiti kao odličan posrednik, ali daleko od toga da bi pisac trebao biti na bilo koji način obavezan prema društvu. Neke priče pričate iz užitka pisanja, neke iz zabave; ne moraju sve knjige biti politične. Politika je možda donekle implicitno prisutna u svakoj prozi, ali to apriori ne znači da je sva proza politična.

Što vas je navelo na književni put i tko su vam bili najveći uzori?

Oduvijek sam želio biti pisac, otkad pamtim, mama i tata pričali su mi priče i s vremenom sam pričanje priča počeo smatrati nečim najgenijalnijim, najčarobnijim čime se čovjek može baviti. Silno sam želio pisati, jedva sam dočekao da naučim čitati i pisati. Shakespeare je jedan od prvih autora koje sam čitao i mislim da je utjecao na moje pisanje; neki su kritičari Ribare čak proglasili klasičnom tragedijom. Obožavao sam i neke nigerijske pisce, poput Chinoa Achebea i Amosa Tutuole. U posljednje vrijeme fasciniraju me Jane Austen, Vladimir Nabokov i Kazuo Ishiguro. Divim se i nekim  suvremenim piscima, recimo Amerikanki Alice Walker, autorici Boje purpura.

Pišete realistično, često zapadajući u alegoriju. Kako to dvoje dovodite u ravnotežu? U novom romanu, An Orchestra of Minorities, koji bi trebao izaći u siječnju 2019, pripovjedač je duh zaštitnik, chi. Koliko vam je važna afrička spiritualna tradicija? 

Za zapadnoafrički um nema velike razlike između stvarnog i duhovnog svijeta. Kad sam bio dijete i kad bi mi se dogodilo nešto što nije bilo pozitivno, moja majka uvijek bi govorila: evo, chi je opet pregovarao. Poput Johna Miltona i drugih pisaca koji su se bavili pitanjem zapadnoga shvaćanja slobodne volje, i mene zanima istražiti ideju mojeg naroda, Igboa, o predodređenosti. Moji sunarodnjaci vjeruju da stvarni svijet i duhovni svijet postoje istodobno i da se mehanizam života kreće u interakciji između tih dvaju svjetova. To je ono što bi zapadni mozak vidio kao praznovjerje. U novom romanu želim to istražiti na dubljoj razini. Narod Igbo vjeruje da je svako ljudsko biće toliko jedinstveno da svatko od nas u sebi nosi boga; dakle chi, čak i u mome imenu – Chigozie Obioma – taj chi je taj duh, duh zaštitnik. Znači, duh je onaj tko pregovara o mojoj sudbini. Mi vjerujemo da je veći dio života ionako već predodređen. U novom romanu želim istražiti to kozmološko pitanje.

Knjiga Ribari u srpnju je doživjela i kazališnu adaptaciju u Manchesteru, u Velikoj Britaniji.

Oduševljen sam predstavom. Gostovala je i na festivalu u Edinburghu, gdje je također bila rasprodana.

Nigerija je, poput većine afričkih zemalja, uglavnom percipirana kao primatelj ideja, ne kao generator. No sigurno postoji nešto što Zapad može od nje naučiti?

Da: otpornost. Ljudi su, posebno u Americi, toliko naviknuti na određene stvari, da sve funkcionira, da su sve stvari na mjestu, da se, čim nastane i najmanji poremećaj, ljudi naprosto pogube. Odjednom ih spopadnu suicidalne misli, ispraznost života, gubitak smisla. Taj fenomen, osjećaj da stojite na rubu, u Nigeriji je nešto nezamislivo; Afrikanci vjeruju da je patnja nužnost – ako nemaš nikakvih problema, tvoj je život dosadan. Čvrsto smo u to uvjereni. Isto tako, svaki Nigerijac vjeruje u čuda: „Znam da možda zarađujem 100 dolara mjesečno, ali jednoga dana nešto će se dogoditi što će promijeniti tijek sudbine i ja ću zarađivati tisuću dolara.“ Mislim da baš zbog toga ljudi tamo ne mogu biti tužni. Izrazito ćete rijetko sresti depresivnu osobu, ili nekoga tko razmišlja o samoubojstvu.

Trenutno živite u Sjedinjenim Državama. Postajete li polako američki autor?

Nikako! Odlučio sam da neću uzeti američko državljanstvo. Upravo sam dobio zelenu kartu, mislim da mi je to dovoljno, jer se s vremenom želim vratiti u Nigeriju. Američka politika za mene je previše luda, a ako sebe smatrate američkim piscem, ne možete biti neutralni, što mi je najvažnije. Ja samo želim pisati fikciju, pisanjem zabavljati ljude, dirnuti ih. Pisali su mi mnogi i iz Hrvatske, što je i bio jedan od razloga zbog kojih sam jako želio doći ovamo. Pisali su mi o tome kako ih je moja knjiga dirnula. Moja knjiga, jako osobna priča, ganula je nekoga u Hrvatskoj! Nikada ne bih mogao ni pomisliti da bih mogao kroz tu knjigu komunicirati s nekim iz potpuno drukčijeg svemira. Ti ljudi čitaju moju knjigu, imaju je kod kuće, i mislim da je to najveća nagrada koju sam ikada mogao dobiti. Želim to nastaviti raditi.

Profesor ste književnosti i kreativnog pisanja na Sveučilištu u Nebraski; što kažete svojim studentima – što je najvažnije?

Kažem im da budu iskreni. Najveći dio loše književnosti nastaje kad ste pretenciozni. Dakle, budite iskreni prema sebi, nemojte slijediti druge, ne obraćajte pažnju na trendove. Ako vam vaš um kaže da priča koju želite ispričati zahtijeva duge rečenice, onda pišite duge rečenice, bez obzira na to što vam je netko rekao da je u trendu kratka rečenica. Dakle, iskrenost je najvažnija stvar kojoj ih nastojim naučiti.