Ticala i pipala

Jednoga sunčanog dopodneva sjedila sam na jednom od zagrebačkih štekata i pila kavu. Moralo je biti ljeto, dok još nisu bile nastupile jesenske dužnosti (mojoj snahi nastava, a meni s tim u vezi čuvanje naše malice i dragice, mlađe unučice). Zagreb je u to vrijeme lijep, gotovo ispražnjen od suvišnih ljudi, no donekle ga popune turisti kojima je ljeto, valjda kao i svima, vrijeme godišnjih odmora. No mirno sjedenje uz kavu nisu nimalo remetili. Uglavnom se oni najbrojniji, iz Azije, među kojima ne razlikujem jesu li iz Kine, Koreje, Vijetnama … drže na hrpi, obroke imaju dogovorene u nekim lokalima, a kavu, čini se, ne ispijaju po ulicama i trgovima. Dakle, sjedila sam mirno i uglavnom zjakala uokolo, pa sam tako i spazila starijega oronulog čovjeka kako prevrće po kontejneru za smeće. Nažalost, prizor danas više nije ni neobičan ni rijedak; sve češće viđam ljude kako kopaju po smeću ne bi li našli još što upotrebljivo za sebe. Ovako, s pristojne udaljenosti, mogla sam ga dulje i slobodnije promatrati, a da ne bude neugodno ni njemu ni meni. Možda njega i nije više briga gleda li ga tko ili ne, možda je već na sve oguglao, no znam da kad naiđem na takve ljude makar i u prolazu, ne buljim u njih nego ubrzam korak. Tako sam ovaj put mogla dobro vidjeti da čovjek ne kopa po smeću golim rukama, nego najprije provjeri ima li smisla uopće i zaroniti u taj kontejner ili nema. Čime to čini? Pipalicom. Ručne izradbe, koju svaki tragač po smeću napravi sam za sebe. To je kraća motka, na vrhu prilagođena kao nekim ticalima, da napipa ima li tu što za njega ili nema.

Pipalica je inače i kao izraz i kao alatka dobro poznata svima koji se bave minama, no najviše razminiračima. To im je važno pomagalo kojim oni laganim dodirom pretražuju minirani teren koji valja razminirati. U ležećem položaju polako se kreću s pipalicom ispred sebe i ubadaju u tlo. Pipav posao, naravno, a ni metoda nije baš bezopasna. Bolje je kad taj posao obavlja stroj (jer i takav postoji). Manje je ljudskih žrtava. Pipalica je izvedena iz glagola pipati, a on može značiti svašta: doticati što i pritiskati prstima radi upoznavanja, ispitivanja, istraživanja, pa tako pipamo komu bılo kao prvi dijagnostički korak; znači i nesigurno saznavati, polako istraživati, ali bez pronalaženja rješenja, pa tako često pipamo u mraku (premda vani možda sja i jarko sunce). Doduše, pipati u mraku ne mora biti samo frazem, jer pipati u mraku možemo i doslovno – nesigurno se kretati, snalaziti se služeći se rukama i tako tražiti rješenje ili put. Nikad neću zaboraviti jednu mračinu u Slavoniji, kad smo se u jednom selu vraćali sa svadbe do svojega konačišta tako da smo se držali u četveroredu za ruke, a onaj najbliži tarabama pipao je po njima i tako smo se polako dovukli do kuće u koju su nas smjestili na spavanje. Nikad, ni prije ni poslije, nisam doživjela takav potpuni mrak na otvorenom da se doslovno ni prst pred nosom nije vidio. Tada, prije nekih pedesetak godina, nije još bilo nikakva svjetlosnog onečišćenja, a ni javne rasvjete. Dobro su se vidjele zvijezde.

Pipati može značiti i dodirivati se prstima, a pipkati samo to (lakim dodirom ili isprekidano pipati prstima po vlastitu tijelo ili po tuđem). Palpacija (lat. palpatio) može kao postupak biti i istraživanje bolesti kuckanjem ili opipavanjem bolesnika, pregled bolesnika pipanjem. To je danas i jedan od sve češće preporučivanih samopregleda (npr. dojke).

Ticalo je, pak, pokretljiva izdužena izraslina na tijelu rakova, kukaca, mekušaca i drugih životinja koja služi kao organ dodira, sluha, njuha ili hvatanja. To im dođe kao neka antena (lat. antenna), dio kojim kao i u elektronici odašilju ili primaju prostorne elektromagnetske valove. Antena je prvotno bila motka za koju se vezalo jedro, pa se zvala i jedrenica. Bio je to vod ili skup vodova za slanje (emisiona antena) ili hvatanje (prijamna antena) elektromagnetskih valova, najčešće u vezi s radiostanicama.

E, sad: kako se u sve što je dosad rečeno uklapaju vrlo česte rečenice: to se mene ne tiče (nije me briga, baš me briga, nije mi važno, ja se u to ne pačam, ne miješam), ne tiče te se (to nije tvoja briga, gledaj svoja posla, ne guraj nos u ono gdje te ne treba) ili što se mene tiče (ako se o meni radi, koliko je do mene, kako ja vidim stvari) i sl.? Kad izgovaramo te rečenice, teško da ih povezujemo s pipalicama i s ticalima, no ipak su u svim tim izričajima ukorijenjena i ticala i pipala. Ishodište svih tih riječi jest glagol ticati, što je nesvršeni oblik svršenoga glagola taknuti – dijelom tijela ili čim drugim uspostaviti blagi dodir, dotaknuti, dodirnuti, pa i pogoditi u živac, uzbuditi, potresti (prasl. *tъkno¸ti, češ. tknout), a od grč. ty΄kos kao dodira mogla bi vas spopasti jeza, jer grč. ty΄kos znači sjekira. Tko bi si takav dodir poželio? No takav dodir koji se uspostavlja sjekirom najbolje na svojem tijelu poznaje stablo koje tim udarcima šumski radnici počinju rušiti.

Potom dolaze pile i sl., no sjekira određuje na koju stranu stablo treba pasti. Koliko god o dodiru mislili nježno, jer on i jest blago doticanje prstima, rukom ili tijelom, vidimo da on može biti i najava smrti. Doduše, na spomen dodira najprije pomišljamo na međusobni odnos, uzajamnu vezu, doticaj, druženje, miješanje, a ne na završni udarac koji vodi k uništenju. Premda, istini za volju, valja reći da i uzajamna veza, i druženje, i međusobno miješanje sadrže u sebi i klicu kraja, tako drukčijega od lijepa početka. No mudri Zagorci, za koje vrijedi ona da su već rođeni s malom maturom, na sve bi to zacijelo rekli: a kaj se to se nas dotikavle? I imali bi pravo: dotikavle se razumije odmah, a za tiče treba malo vremena.