Tabui u suvremenoj književnosti

Izdavačka kuća Sandorf prošlog je tjedna, 2. i 3. listopada, organizirala Mini književni maraton. U ta su dva dana književni klub Booksa na pojedinačnim predstavljanjima, kao i Knjižnica Vladimira Nazora, na tematski vrlo zanimljivu okruglom stolu, ugostili mladog i prevođenog flamanskog pjesnika Maartena Inghelsa, čiji je prvi roman, naslovljen Trgovina emocionalnim dobrima, s nizozemskoga prevela Romana Perečinec, i nagrađivanu njemačku novinarku i spisateljicu Iris Hanika. Njezin je roman, Ono najvažnije, 2010. nagrađen Nagradom Europske Unije za književnost, a hrvatskoj ga je publici ove godine, u svojem odličnom prijevodu, učinio dostupnim Andy Jelčić. Iako tematski vrlo različita, jer junak Inghelsova romana za život zarađuje na smrtima drugih ljudi, čisteći njihove kuće i stanove, brišući njihove tragove nakon što napuste ovaj svijet, a Iris Hanika priču svog romana gradi na najstrašnijoj od svih podloga, onoj priče o Holokaustu, oba se romana svojim pričama dotiču tabua. Tabua smrti, tabua šutnje, kolektivne krivnje upisane u kolektivno sjećanje.

Okrugli stol Postoje li tabu-teme u suvremenoj književnosti? / Izvor Sandorf

Prirodno je stoga bilo okupiti ih za okruglim stolom pod pitanjem: „Postoje li tabu-teme u suvremenoj književnosti?“, a odgovoru su se, uz autore i prevoditelje, pokušali dovinuti i slobodna novinarka Barbara Matejčić i Ivan Sršen, koji je na samu početku, postavljajući temu, istaknuo kako je suvremena europska književnost probila sve tabue. „U okruženju koje potiče slobodu govora i s tekovinama izborenim pluralističkim demokratskim i antifašističkim nasljeđem književni autori slobodni su istraživati rubna područja političke korektnosti i društvenog miljea. U današnjem kontekstu suvremene književnosti osjećamo da nema nekih posebnih ograničenja kojih bi se pisci trebali držati ili pridržavati, potaknuti su da istražuju ta područja, koja mogu biti neugodna.“

Ipak, da potreba za razgovorom postoji, posvjedočio je i gotovo ispunjen prostor knjižnice. Posjetitelji su žarko željeli čuti odgovore na pitanja važnosti društvenog i konteksta povijesnoga trenutka, kao i načina na koji autori doživljavaju danu im stvaralačku slobodu. Darko Milošić, Sandorfov glavni urednik, ustvrdio je kako, budući da se u književnosti već pisalo i o temama poput seksualnih nastranosti i pedofilije, tabui više ne postoje, ali postoji autorska cenzura zbog straha od političkog ili pritiska društva, čak i zbog straha od izdavačkih pritisaka. Barbara Matejčić donekle se složila s njime, tvrdeći kako u autorskom pristupu temama nema tabua, ali izvanjsko je tabuiziranje svakako prisutno. „Književnost je, zahvaljujući mediju koji nije izvedben, nije vizualan, mnogo manje vidljiva i samim time zaštićenija od teatra ili filma. Tabui postoje i danas su sve jači.“

Jer iako formalno živimo u demokratskom društvu, iako slobode nikada nisu bile veće, autocenzura je, zbog možda nikada većih vanjskih pritisaka, itekako prisutna. Pogriješili su, dakle, autori poput Francisa Fukuyame smatrajući doba postmoderne krajem povijesti i vremenom prije kojeg je sve već bilo rečeno. Rečeno, možda, no je li bilo i zabranjeno? „Nakon pada Željezne zavjese, ljudi su vjerovali kako je napokon sve u redu. No vidimo da nije tako jer se događaju nove i drukčije, ne i dobre, stvari“, započela je Iris Hanika, dok je Maarten Inghels ustvrdio kako teme dvadesetog stoljeća nisu one koje zanimaju njegovu generaciju mladih pisaca rođenih potkraj pretposljednjega desetljeća minulog stoljeća. Nije, nažalost, otkrio koje teme čine njihovu primarnu preokupaciju.

Nakon tih uvodnih minuta i koračanja po porculanski osjetljivu terenu popločanu pitanjima što bi mogla izazvati nelagodu, razgovor je na sigurnu stazu vraćen pitanjem o ulozi književnosti. Sršena je zanimalo treba li ona odražavati vlastiti piščev stav ili, ako je moguće, odražavati neke univerzalne teme i mišljenja. Oboje pisaca složno je zaključilo da živimo u vremenu kada je književnost sve osobnija, ali oni se, unatoč tomu, u svojim stavovima trude zastupati univerzalne vrijednosti. Razgovor je, u pomalo revijalnu tonu, nastavljen standardiziranim temama o vrstama i tipovima pisaca kao i vrstama i nijansama njihove spisateljske motivacije, što publika željna razgovora o onome što obično ostaje ispod površine nije dočekala s odobravanjem. Je li do toga doveo nedostatak hrabrosti, tema ili tabua, ostaje svakome na osobnu procjenu.