Poruka ljubavi i dobrote

U ovom našem vremenu bez vremena, u dobu nedobu, koje je izgubilo svaku vezu s humanim življenjem u prostoru života, koji se sve više i sve upornije tumači virtualno, a živi jadno, u kojem se čovjek, ako hoće biti čovjek, mora odreći krajnjih pitanja egzistencije; tko je, što je, što čini, kamo ide, u takvu dobu čovjek se umjesto traženja odgovora na zadnja pitanja mora prepustiti nemanju odgovora. Odnosno kaosu emocija i misli života u kojem se više ne zna što je ljubav i dobro, a što mržnja i zlo, što je istina a što laž, što je stvarno a što izmišljeno da zavede.

Petra Kurtela u naslovnoj ulozi / Snimio Damil Kalogjera

U takvu vremenu teško je govoriti, a kamoli smjestiti ljubav i dobro u točno određen prostor, dati im da žive u tom prostoru i njegovu vremenu, jer taj prostor zbog konteksta (ne)vremena tek fluktuira, akcelerira i odbačen pliva na površini hedonizma u kojem je ljudskom biću zajamčeno sve osim biti krotak i moralan, odgovoran i dobar jer se sve samo relativizira. Eto, u takvu dobu i njegovu prostoru pokušaj da se bude točan u anamnezi i dijagnozi života itekako je dobrodošla predstava Trnoružica i kao spas „civilizaciji smeća“ da ne potone na dno taloga. Takva je predstava šansa nadi da život ljubavi i dobra izbavi iz civilizacijskog taloga, barem na časak do nekoga ljepšeg trenutka.

Tim pitanjima i problemima pokušao je odgovoriti Ivan Leo Lemo, redatelj i autor dramatizacije predstave praizvedene 5. listopada na pozornici Kazališta Trešnja. Prvotnu bajku o kralju i kraljici Charlesa Perraulta, koju su poslije obradili braća Grimm, Jacob i Wilhelm, Lemo je dopisao i osuvremenio. Nije iznevjerio bajkoviti original jer su mu bajke, kako u kazališnoj afiši piše, „tu da nas podsjete na ono što je trajna vrijednost, nepromjenjiva kroz stoljeća, kroz kulture i kroz živote“. One su „ono što je arhetipsko, po tome se prepoznajemo, po tome suosjećamo, po tome upoznajemo sebe kao dio čovječanstva“. Konačno, „svaki je život bajka kada u njega ljubav dođe“, a „dok nam se to ne dogodi spavamo i čekamo taj trenutak“, zaključuje Lemo.

Zbog toga je napisao svoju Trnoružicu, sačuvavši u njoj „sve ono osnovno što ju čini tako zavodljivom: kralja i kraljicu koji čeznu za djetetom, dobre vile koje dijele blagoslove, jednu odmetnutu vilu, vreteno, dvorac zaogrnut mirišljavim i trnovitim ružama, poljubac ljubavi koji budi Ružicu te vremenske skokove iz Ružičina djetinjstva u njezinu mladost i, naravno, stogodišnji san“.

Lemo je fabularne elemente „rekontekstualizirao i repoetizirao“, pri čemu je vilama dao veće značenje, pretvorio ih je u cvijetnjak mirisa jer je cvijeće „simbol ljepote i savršenstva ovozemaljske kreacije“ u kojoj je „svaki cvijet ljubav“ bez koje bi „svijet uvenuo“. Vilama je pridodao i „pozadinsku priču mladića Nevena“, koji umjesto princa „Trnoružicu probudi poljupcem“.

U tim pridodanim detaljima bio je, kako piše, nadahnut Ivanom Brlić Mažuranić, njezinim šegrtom Hlapićem. Sve mu je to pomoglo da publici ispriča priču o ljubavi, optimističnu i opominjuću istovremeno, kojom podsjeća da se „vreteno vremena vrti i namata naše živote kao svilu“, pri čemu valja znati da „ništa nije slučajno i da svaki susret nešto znači i negdje vodi“.

U stvaranju izmaštanog svijeta, koji je ponajprije priča o vječnoj borbi zla i dobra, a onda i ljubavi koja sve natkriljuje, Lemo je izrežirao vizualno veoma dojmljivu predstavu, s jasnom porukom. U tome su mu itekako od pomoći bili: bajci priličan i dojmljiv scenski prostor Vesne Režić, kostimi Marka Marosiuka, svjetlo Vesne Kolarec, koreografija Lea Mujića, glazba Zvonimira Duspera i mjestimice disonantna tonska pratnja Hrvoja Peteka.

Šteta što je predstavom dominiralo odviše vilinskoga dociranja i podosta nedovoljno izrađenih dramskih situacija, zbog čega su se poruke povremeno gubile u kakofoniji glasovno nedovoljno profiliranih karaktera, ali, s druge strane, srećom u svemu tome redatelju nije izmaknula osnovna nit priče, njezina dramska i bajkovita fabula. Za to su zaslužni svi akteri, među kojima su se istaknuli Krunoslav Klabučar (Kralj), Daria Knez Rukavina (Kraljica), Vanda Vujanić Šušnjar (Starica), Petra Kurtela (Trnoružica), Kruno Bakota (Neven) i Silvio Mumelaš (Prosjak).