Odlazak još jednog velikana

Ne jednom smo, u novije vrijeme, mogli pročitati da odumire glazba prošlog stoljeća. Takve misli pišu oni koji ne znaju kako bi ispratili još jednoga velikana koji je otišao u vječnost. Donekle je sretna okolnost što ti velikani i sami doživljavaju gotovo stoljeće. Ne odumire glazba, jer njihova glazba ostaje, odumiru glazbeni protagonisti koji uglavnom nemaju nasljednike. To je jedini stvarni gubitak. U naponu staračke snage i u tijeku još jedne koncertne turneje zastao je „Mišek“, kako smo ga mi agramerski odmilja zvali, ponajviše zbog omalena rasta, a velika srca iskazana u brojnim stihovima.

Otišao je Shahnour Varenag Aznavourian, koji je sve češće bio Charles Aznavurian Aznavour, francuski autor, skladatelj, šansonijer i glumac armenskoga podrijetla. Rođen je i umro u Parizu, doživjevši gotovo i polovicu svoje 95. životne godine. Volio je život i svijet, kojem je do zadnjega dana srčano pjevao, volio je Pariz, ali i Veneciju „tužnu u vrijeme preminulih ljubavi“, a mi ćemo ga se sjetiti svaki put kad nam poruči da „treba znati“. Charles Aznavour, sin armenskih emigranata, još je jedan od brojnih „stranaca“ koji u karijeru izgradili u Parizu. I njega je poput poput Yvesa Montanda, podrijetlom Talijana, ili Georgesa Moustakija, rođenoga Grka, kao i tolike druge, prva otkrila Édith Piaf.

Veliki šansonijer Aznavour umro je u 95. godini

S vremenom postaje vrstan pjesnik, tekstopisac prekrasnih tekstova šansona kojih je bio jedan od najiskrenijih i najuvjerljivijih interpreta. Njegove su pjesme interpretirali brojni pjevači diljem svijeta, primjerice njegovu filmsku pjesmu She, koju će četvrt stoljeća nakon nastanka u svijetu proslaviti Elvis Costello. Aznavour je govorio i često pjevao na pet jezik, francuskom, talijanskom, engleskom, španjolskom i njemačkom, a ponekad bi zapjevao i na ruskom, armenskom i romskom jeziku (jedan je od njegovih većih hitova Les deux guitares na romskom jeziku). Toliko je bio jezično nadaren da je pjevao i na mnogo raznih dijalekata, pogotovo na francuskom i španjolskom jeziku.

Aznavour se posvećuje šansoni, prve pjesme piše 1941. u suradnji s Pierreom Rocheom, a 1946. angažira ga nezaobilazna Édith Piaf za turneju. Već 1947. dobiva Grand prix de la chanson za pjesmu J’ai bu. Prati Édith Piaf na turneji po Americi i vrlo rano osvaja američku publiku. On se ipak naporno probija do sama vrha popularnosti. Édith Piaf u početku zapravo ne vjeruje u njegov talent i odbija njegovu pjesmu Mrzim nedjelje, koju će proslaviti Juliette Gréco tek 1950. Godine 1951. počinje surađivati s Bécaudom, a 1953. doživljava pravi trijumf na turneji po Maroku. Slijede nastupi u Olympiji i Moulin Rougeu u Parizu (1954) i konačno 1955. postaje pravom planetarnom zvijezdom. Nakon toga slava mu stalno raste, a kad je 1966. prodao više od milijun primjeraka ploče sa svojom pjesmom La Mamma ne silazi s liste najpopularnijih.

U mladosti glumi u kazalištu, a poslije je u filmu realizirao mnoge zapažene uloge (Taxi za Tobrouk, 1961). Njegove šansone pretežno pjevaju o ljubavi, znaju biti natopljene erotičnošću, često govore o dječačkim snovima, o životu u dvoje ili čežnji za avanturama (Les Comediens, Apres l’amour, Emmenez-moi). U 2008. godini Aznavour i dalje snima nove albume i putuje po svijetu, puneći najveće koncertne kuće u gradovima od Japana i Portugala do Amerike i Australije te dakako u svojima Francuskoj i Armeniji. Rekao je da ne planira napustiti glazbenu scenu prije 2010, a vjerojatno ne ni poslije. Kaže da mu sve ovisi o zdravlju i kako mu glas tada bude zvučao. Surađivao je s brojnim glazbenicima, među kojima su bili Celine Dion, Sting, Plácido Domingo, Paul Anka i Nana Mouskouri.