Od Bacha do Zeppelina

Istoga dana, 13. listopada, u Zagrebu – dakako, na odvojenim lokacijama – gostuju dvije različite, zanimljive glazbene osobnosti: ostarjela, ali još vitalna rock-zvijezda staroga kova zajedno s legendarnom grupom, te mlada rock-zvijezda koja oznaku rock nosi u donekle prenesenom, neizravnom značenju. Prvi je Ian Anderson na čelu prog-rock-skupine Jethro Tull, koja nastupom u Domu sportova zatvara puni krug na mjestu gdje se prije više od četiri desetljeća premijerno predstavila našoj publici. Drugi slučaj jednako je intrigantan. U Areni će se istovremeno predstaviti njemačko-američki violinistički virtuoz David Garrett.

David Garrett hodajuća je definicija crossover umjetnika

Moglo bi se reći da će tako publika nehotice svjedočiti jednoj od brojnih simboličnih manifestacija smjene generacija na suvremenoj sceni. Britanska grupa nastupa u sklopu obljetničke svjetske turneje (Jethro Tull 50th Anniversary Tour), kojom slavi pola stoljeća rada i isto toliko godina od izlaska prvijenca This Was. S druge pak strane, bilo koji Garrettov reklamni slogan nezamisliv je bez simbioze rock and rolla i klasične glazbe. Obojica dijele zajedničku crtu: atipičnost u žongliranju klasičnim motivima. Ako je Anderson uvođenjem flaute u kontekst rocka unio dašak srednjovjekovnih elemenata i baroka (najizravnije reinterpretacijom Bachove skladbe Bourée), Garrett je pola stoljeća poslije, baš kao Luka Šulić i Stjepan Hauser u tandemu 2Cellos, shvatio da se do statusa moderne rock-zvijezde može sigurno može dospjeti iz „klasike“ kao polazne točke. Odnosno, da put od Ravelova Bolera do standarda Kashmir Led Zeppelina može biti kratak i uzbudljiv. Osim toga, uz takvu razinu umijeća, brzine, truda i pomno odabrana ukupnog dizajna, ta strategija je – nepotrebno je naglašavati – veoma isplativa, jer zahvaća masovnu publiku s obiju strana žanrovskih barikada.

„Era rock and rolla je iza nas“, tvrdi David Hepworth, britanski kritičar, suosnivač uglednih časopisa Mojo, Word i Q te autor knjige Uncommon People – The Rise and Fall of the Rock Stars 1955–94. No u njoj Hepworth proširuje priču, analizirajući koncept rock-zvijezde od postanka do danas, kad se ta sintagma koristi u proširenom, metaforičkom značenju. Garrett je školski primjer koji argumentira kritičarevu tezu. „Ako je rock-zvijezda u doslovnom značenju iščeznula, zašto je taj izraz (u smislu iskaza obožavanja, kao oznaka za specifični društveni tip) i dalje ostao tako snažan?“ To se, tvrdi Hepworth, nije dogodilo jučer. „Godine 1973. časopis Texas Monthly publicirao je članak u kojemu se termin rock-zvijezda prvi put odnosi na nekoga tko nije rock-zvijezda. U tom slučaju autor je napisao osvrt na baletnu predstavu u kojoj se jedan protagonist pokazao mnogo popularnijim i omiljenijim od ostatka postave. ‘On je Krist, on je Buda’, napisao je kritičar Monthlyja, no onda je metaforu proširio, vjerojatno u nadi da će ga bolje razumjeti mlada publika: On je rock-zvijezda. Od tada naovamo, sve smo se više navikavali na činjenicu da se izraz rock-zvijezda upotrebljava kao stilska figura kojom se označava posebno omiljena osoba na bilo kojem polju. Ona koja nije samo popularna nego je i moderna, ponašajući se u skladu s vremenom i uspostavljajući vlastita pravila.“

Usvajajući premise obje, naoko suprotstavljene estetike koja obuhvaća razbarušenost popularne i disciplinu klasične glazbe, karizmatični Garrett hodajuća je definicija crossover umjetnika, svojevrsnoga žanrovskog žonglera, virtuoza na području stila i odabranog instrumenta. On nastavlja niz kojemu pripadaju Vanessa Mae, Apocalyptica, Catya Maré, 2Cellos, a donekle i Sarah Brightman te Andrea Bocelli. U Garrettovu vikipedijsku natuknicu uvodi vas podatak da je „rekorder u brzini sviranja violine“, no njegova je biografija općenito impresivna, uistinu razotkrivajući elemente čuda od djeteta. Studirao je na vrhunskim konzervatorijima (londonski Royal College of Music, njujorški Julliard School), u najranijoj dobi snimio je dva CD-a te je – kao najmlađi solist u povijesti – potpisao ugovor s uglednom diskografskom kućom Deutsche Grammophon. Njemački mu je predsjednik Richard von Weizsäcker svojevremeno darovao Stradivarijevu violinu, no riječ je o nemirnu duhu koji fascinira energija rocka koliko i Beethovenov opus, o glazbeniku koji Metallicu i Mozarta promatra kroz isti „estetski nišan“.

S „klasikom“ su očijukali i Jethro Tull, ali iz posve druge vizure, uvijek pod strogom kontrolom osnivača, pjevača i skladatelja Iana Andersona. Danas sviraju u revitaliziranoj postavi, no u početku su funkcionirali kao jedan od cjenjenijih eksponenata progresivnog rocka 1970-ih. Zagrebačka set-lista nedvojbeno će biti skrojena u tom ključu. Anderson se isprva nadahnjivao jazz-improvizacijama američkoga flautista i saksofonista Rolanda Kirka, no nakon prvotne, bluesom prožete etape, Tull se afirmirao na području sve kompleksnijih autorskih zahvata s korijenima u europskoj glazbi. Grupa je osnovana 1967. u Blackpoolu, preuzevši ime od poljoprivrednika iz Berkshirea koji je početkom 18. stoljeća ostvario važne inovacije na području britanske agrikulture. Bez obzira na povremene kritičke opaske, albumi poput Stand Up, Aqualung, Minstrel In The Gallery i Songs From The Wood označili su i definirali jednu eru popularne glazbe, sa svim njezinim dobrim stranama i slabostima.

Prvi zagrebački koncert Jethro Tull su održali u Domu sportova u proljeće 1975, u kreativnom zenitu, između albuma War Child i Minstrel In The Gallery. Poslije su nastupili još dvaput, posljednji put prije četrnaest godina. Ako je suditi po iznimnom zanimanju za novi, četvrti hrvatski koncert, ali i po uspjehu u svijetu, njihov se opus još dobro drži u kaotičnom poretku svjetskih zbivanja. Tull više ne kreiraju velike albumske koncepte ili rock-standarde kalibra Locomotive Breath ili Cross Eyed Mary, no poput nekih suvremenika, uspjeli su razviti karijeru koja je potrajala mnogo dulje negoli se itko mogao nadati. To se, kako na općenitoj razini zaključuje Hepworth, može objasniti činjenicom da je njihov značaj (i još važnije, mit povezan sa starim, kultnim imenima) ostao očuvan i nakon što su prestali proizvoditi hitove. Jagger, Dylan McCartney, pa u manjoj mjeri i Anderson, potrajali su zato jer nisu samo igrali uloge sebe samih: rock-zvijezda. Istovremeno su igrali i naše uloge – uloge onih koji su ih održavali na vrhu.

I na kraju – klasični rock Andersonovih Jethro Tulla, ili pak Garrett kao moderna violinistička rock-zvijezda? Dilema je lažna. Obojica su dio istog evolucijskog popkulturnog procesa u kojemu sve postaje relativno, neortodoksno te lišeno strogog značenja i vidljivih granica.