Očekivano mnoštvo i raznolikost izričaja

U Gliptoteci HAZU otvoren je 13. trijenale hrvatskog kiparstva, izložbena manifestacija na kojoj su
predstavljeni skulptorski umjetnički koncepti čak sto i sedam nacionalnih autorica i autora, uz samostalnu izložbu dobitnika Velike nagrade prethodnoga Trijenala, Nevena Bilića. Zahtjevan postav izložbe osmislio je Oleg Hržić.

Trijenale hrvatskog kiparstva u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održava se u Zagrebu kontinuirano više od trideset godina, predstavljajući nacionalnoj umjetničkoj publici novija skulptorska ostvarenja hrvatskih umjetnica i umjetnika, nastala u razdoblju od protekle tri godine. Izlagačima se uz Veliku nagradu dodjeljuju još i tri jednakovrijedne nagrade, a dobitniku se Grand prixa na idućoj manifestaciji Trijenala priprema i samostalna izložba. Također, od 2003, program je obogaćen i nagradom Hrvatske sekcije AICA-e, međunarodne udruge likovnih kritičara, dok je ove godine odabranom umjetniku dodijeljena i posebna nagrada Goranske kiparske radionice Lokve.

Vedran Perkov, Džungla

Na javni natječaj 13. trijenala hrvatskog kiparstva prijavilo se čak dvjesto i šest autora, a ocjenjivački je sud, u sastavu Ive Šimat Banov, Neven Bilić, Siniša Majkus, Vlasta Žanić, Ivana Mance i Lida Roje Depolo, odabrao devedeset i pet, kojima je pridruženo još dvanaestero, od ukupno pozvanih dvadeset i troje umjetnika.

Relevantan presjek

Riječima Ivane Mance, autorice predgovora kataloga izložbe, veliki odaziv umjetnika na trinaestu ediciju manifestacije, ujedno je garancija relevantnog presjeka trogodišnje produkcije nacionalnog kiparstva. Vodeći se tom premisom, u susretu s prezentiranom selekcijom, može se kazati da se jezik nacionalne skulpture prepoznaje u medijskoj eklektičnosti, tj. odrješitom udaljavanju od tradicionalističkog koncepta vrednovanja umjetničkog medija, čija se temeljna uloga prepoznaje upravo u njegovoj čistoći. Kao što sugerira i sama Ivana Mance, paralelno s pojavom postmodernizma, suvremena umjetnička produkcija postala je postmedijskom, unutar koje se medij umjetničkog djela, s jedne strane, nameće irelevantnim, a s druge strane esencijalnim i odredbenim. Skulptura predmetnost ne ostvaruje unutar medija čija je plastičnost posljedica tradicionalnih kiparskih tehnika. Suvremena skulptura biva fenomen kao objekt ili njegov prostorni raspored, koji sam autor proziva skulpturom, neovisno je li artefakt nastao kiparskim likovnim tehnikama ili je njegovo podrijetlo ono izvanumjetničko, sa ili bez dodatnih intervencija autora i/ili promatrača. Medijska je konvencija zamijenjena idejom da „postmedijsko stanje umjetnosti“ ne pretpostavlja postojanje pojedinačnih umjetničkih medija; umjetnost postaje medijski nespecifičnom. Potonja logika shvaćanja suvremene umjetnosti i njezina pojmovnog opsega upućuje nas na spoznaju kako je danas, u posttehnološkoj i postinformacijskoj eri, medijsko značenje pojedinačnog umjetničkog djela simbolički konstrukt koji proizlazi iz složenih semantičkih i semioloških mehanizama. Postmoderna se skulptura izjednačava s pojmom slike kao specifičnog označiteljskog sustava, čiji umjetnički jezik i simbolički aparat jasno isključuje „imperativ medijske autentičnosti“. Drugim riječima, bitna ontološka ili morfološka svojstva skulpture više ne postoje: njezina je pojavnost određena namjerom i definicijom sama umjetnika i umjetničke kritike, a njezin jezik, oslobođen tradicionalnih konvencija, biva alegorijskim i metaforičkim.

Alem Korkut, Tijelo

Klasično i suvremeno

Na ovogodišnjem trijenalu hrvatskog kiparstva nacionalna je umjetnička produkcija objedinila klasični i suvremeni jezik skulpture. Tako, riječima Ivane Mance, prvu kategoriju čine radovi koji „više ili manje nalikuju na skulpture”, tj. radovi koji jesu trodimenzionalni objekti i posjeduju određena likovna svojstva kao što su volumen, masa, materija, stvarni ili virtualni prostor. Tu ubrajamo knjigu-skulpturu, preklopni betonski reljef Vitolda Košira Being there, izrađen od odbačenih, izrezanih, slijepljenih i otkinutih komada asfalta, prethodno prezentiran na autorovoj samostalnoj izložbi Glazba u prostoru Gliptoteke HAZU. Koširov je interes, neovisno o tome radi li se o reljefima, knjigama-skulpturama ili zvučnicima od betona, implementacija glazbene procesualnosti u tradicionalni likovni izričaj. Inkorporirajući u svoj umjetnički koncept motive glazbe kao alegoriju filozofskog problema poimanja prolaznosti vremena, Košir uvlači promatrača u misaoni eksperiment te se, dopuštajući mu rekontekstualizaciju viđenog, odrješito odmiče od tradicionalnoga poštivanja medijskog imperativa, koji esenciju recepcije pronalazi u sebi samu. Istoj kategoriji pridružuje se i serija skulptura Alema Korkuta Tijelo, nagrađena jednakovrijednom nagradom 13. trijenala hrvatskog kiparstva, prethodno izložena u gotičkoj crkvi, Galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki, potom u Laubi te u Muzeju suvremene umjetnosti Istre. Paralelopipedi, kocke i kubusi zasnivaju se na ideji „vizualnog smekšavanja geometrijskih tijela“ pa se tako, ne napuštajući karakter geometrijskih oblika, bridovi tijela pretvaraju u krivulje, istovremeno sugerirajući materijalnu podložnost promjeni kao i autorovo odstupanje od svakodnevnih normativa i konvencija. Korkutovo je Tijelo, poput živog bića, podložno starenju i promjeni, što se prvenstveno odnosi na prolaznost i fragilnost čovjekova života. S druge strane, ono je ujedno metafora urušavanja tradicionalnih civilizacijskih vrijednosti: dekonstruirajući monolitnu čvrstoću geometrijskog tijela, autor iskazuje duhovnu i fizičku nemoć suvremenog čovjeka, kao i relativnost strukturalne stabilnosti korporativno-birokratskih institucija. Novu nagradu Goranske kiparske radionice Lokve osvojio je Miroslav Sabolić radom Diskontinuitet, serijom drvenih skulptura kojima propituje oblikovne i medijske konvencije. Posebnu pozornost posjetitelja Trijenala privukao je rad Tihomira Matijevića Kad je spomenik bio mlad, umjetničkoj publici prezentiran još 2016. u Galeriji Poola u Puli. Skulptura uobličuje dječaka odjevena u konjaničku odoru iz 19. stoljeća koji jaše na konjiću-ljuljački. Njegova je ikonografija dodatno obogaćena atributom sablje u rukama i jasno upućuje na alegoriju lika tj. kipa bana Josipa Jelačića, amblema Grada Zagreba i njegova glavnoga trga. Matijevićev se umjetnički koncept ludičkim pristupom na ironičan način udaljava od stereotipa portretnoga kiparstva i spomeničke plastike. Unatoč poštivanju likovnih tehnika oblikovanja trodimenzionalne plohe kao kipa, autorov se dekonstrukcijski pristup prepoznaje upravo u mogućnosti da se spomenik i skulptura percipiraju unutar različitih konotacijskih sustava.

Tanja Vujasinović, Skladištenje  / Arhiv Gliptoteke HAZU

Umjetničke instalacije

Druga kategorija radova, koja se radikalnije odmiče od klasičnoga poimanja kiparstva i skulpture, mogli bismo nazvati metaskulpturama, odnosno umjetničkim instalacijama. Kao specifična forma umjetničke komunikacije, instalacija podrazumijeva participaciju publike tako da se promatrač uključuje u umjetnički dijalog; konačno se ostvarenje umjetničke instalacije ostvaruje tek aktivacijom posjetitelja, tj. njegovom neposrednom interakcijom s djelom kojemu pristupa. Reprezentativan je primjer rad Vedrana Perkova Džungla, kojemu je dodijeljena Velika nagrada Trijenala. Ta vizualno-auditivna instalacija predstavljena je kao umjetnički ambijent, prostorni raspored tornjeva-nosača, na čijim su vrhovima zvučnici u obliku megafona iz kojih simultano proizlaze nerazlučivi zvukovi ljudskih glasova. Upoznavši se s umjetničkim konceptom, posjetitelj spoznaje kako su zvukovi zapravo sinkronizacije političkih i javnih govora povijesnih ličnosti poput Hitlera, Staljina, Castra i Huseina, zatim Churchilla i Kennedyja, Gandhija, Mandele, Billa Gatesa ili Hawkinga. Obilazeći prostor, unatoč poznavanju koncepta rada, posjetitelj ne uspijeva razlučiti pojedinačan glas. Prisiljen je lutati šumom zvučnoga šuma, istovremeno ne razaznajući glasove povijesnih autoriteta: Perkov upozorava posjetitelja na opasnost nemogućnosti razlikovanja dobroga od zla, tj. na ljudsku podložnost, riječima Guya Deborda, na opasnosti društva spektakla. Nudeći potpun sinestetički doživljaj, kao djelo konceptualne umjetnosti, Džungla izlazi iz okvira statične intervencije u prostoru. Kompleksna, provokativna, detaljno razrađena i konceptualno svrhovita umjetnička instalacija Vedrana Perkova, oprimjerujući „vrijednost ozbiljnog, medijski osviještenog i maštovitog umjetničkog pristupa“ poziva posjetitelja da tom radu svojom prisutnošću i aktivacijom podari konačni smisao. Jedna od jednakovrijednih nagrada dodijeljena je Valeriji Jakuš za rad Prokrastinacija, umjetničku instalaciju konstruiranu od trideset rabljenih madraca, u potpunosti rastavljenih na osnovne dijelove i presloženih u novi prostorni ambijent. Značenje se umjetničkog koncepta prepoznaje u drastičnosti oblikovne transformacije madraca kao uporabnog predmeta, prilikom koje se u potpunosti poništava njegova prvotna funkcija, ali i sugerira ideja trošnosti tijela i pripadnih mu prirodnih fizioloških procesa. Konačna interpretacija djela može se razaznati i iz sama naziva instalacije: prokrastinacija je stručni naziv za specifično mentalno stanje za koje je karakteristično odgađanje neželjenih zadataka. Posebna nagrada Goranske kiparske radionice Lokve dodijeljena je Vladimiru Novaku za rad CGZ09_18. Ta umjetnička instalacija povezuje gotovo identične monumentalne elemente, goleme snopove trske polegnute na jednostavne, jednako dojmljive metalne konstrukcije. Dramatičnost scene ostvaruje se upravo u statičnosti: pristupanjem Novakovu radu promatrač proživljava i alternativan scenarij u kojemu se jedinične forme, snopovi trske, dinamično rasipaju po prostoru. Kategoriji metaskulpturnoga pridružila bih i rad treće dobitnice jednakovrijedne nagrade Trijenala, Simbiozu mlade splitske umjetnice Nine Kamenjarin. Umjetnička instalacija objedinjuje zasebne elemente: posudu s još svježom, taktilnom glinom i postamentom na kojemu su jasno vidljivi njezini tragovi te videoperformans u kojemu autorica svoje nago tijelo postavlja na isti postament i premazuje ga slojevima gline, paralelno preuzimajući dvije uloge, ulogu autora i ulogu modela. Simbioza se utoliko prepoznaje u nekoliko relacija: povezanosti stvarnog i virtualnog prostora kao i odnosu umjetnosti tijela (performans) i tijela u službi umjetnosti (modeliranje za akt). Performativna se snaga umjetničke instalacije Nine Kamenjarin prepoznaje upravo u sintezi života i umjetnosti, koju autorica protagonistica istovremeno koristi u službi provokacije i demonstracije umjetničke procesualnosti.

Nina Kamenjarin, Simbioza

Medijska neodređenost

Treću kategoriju radova Ivana Mance naziva radikalno multimedijskim registrom. U tu kategoriju pripadaju instalacije čija se bit razaznaje u neodređenosti njihova medija. Posjetitelj ovisno o vlastitom nahođenju odabire hoće li prednost dati doživljaju elemenata likovnosti ili shvaćanju umjetničkog koncepta koji prethodi samoj izvedbi. Ovdje je riječ o kategoriji otvorenih djela, koja promatraču dopuštaju slobodu pristupa, pozivajući ga na dohvaćanje vrijednosti koje su izvan granica čistog estetskog iskustva. Takav je rad Frizerski salon za brdo Igora Rufa. Autor pojedinačne predmete reciklira i nadograđuje stvarnim događajima i uspomenama spajajući realno i nadrealno, objektivno i subjektivno. Snažan se parodijski i ludički moment prepoznaje u stripu obješenu na zid „frizerskog salona“, u kojem Brdo Smrdo poziva druge borove na igru „brice i mušterije“. Vizualno dojmljiva i konceptualno snažna instalacija poziva posjetitelja na participaciju. Nagradu Hrvatske sekcije AICA-e dobila je Tanja Vujasinović za radove Scena i Skladištenje. Njezini radovi otvaraju pitanja s kojima se umjetnik aktivno susreće: velika figura nosoroga nazvana Skladištenje, koja je izvorno bila dijelom višestruko izlagane umjetničke instalacije Unutrašnji prostor, izrađena je od uobičajenog materijala skladištenja, stiropora, te je smještena u skladišnom dijelu Gliptoteke, ostajući tako nevidljivom većem dijelu publike. Ispred nosoroga položena je Scena, klasična skulptura koja u ovom slučaju ima ulogu tekstualne upute. Povezivanjem dvaju skulptorskih radova u jedan koncept novonastala umjetnička instalacija odašilje snažnu poruku o problemu skladištenja monumentalnih skulptura. Rješavanjem tog tehničkog pitanja kiparica je ponudila kritičko stajalište o bavljenju umjetničkim radom, otvorivši pitanje o mogućnostima umjetnikova snalaženja i nadmudrivanja sa zahtjevima institucije. Stručni je žiri AICA-e u sastavu Spomenka Nikitović, Evelina Turković i Ivica Župan, u ovome radu prepoznao vrsnost spajanja tradicionalne kiparske forme sa suvremenim umjetničkim praksama, istovremeno ističući snagu njezinih „problemskih i značenjskih slojeva“, čime je postignuta autentičnost i višestruka umjetnička transformacija.

U kontekstu Trijenala predstavljena je i samostalna izložba Instant inventar dobitnika Velike nagrade prošloga Trijenala Nevena Bilića. Koncept izložbe počiva na ideji da s pojavom modernizma i konstruktivizma jača i tendencija da se „umjetničko djelo zamisli, konstruira i proizvede kao industrijski predmet“ pa se njegovim multipliciranjem, kao alegoriji masovne proizvodnje, instalacija pretvara u „završni prezentacijski model“. Prihvativši proces multipliciranja koji prati povijesni razvoj civilizacije, Bilić postavljanjem velikih, gotovo četiri metara visokih i sedam metara dugih industrijskih crepova nalik modelu DNK-lanca, idejno propagira beskonačnost multipliciranja umjetničkih i izvanumjetničkih sadržaja, na taj način predstavivši, riječima Predraga Pavića, „skladištenje informacije forme i volumena“ te stvaranje „nove točke u primicanju industrijskom načinu proiz­vodnje umjetničkog rada“.