O Hraniloviću i Nikoliću iznova

U Kričkama pokraj Drniša – čudnovate li podudarnosti – rodiše se dva hrvatska književnika, po općim ocjenama i vrednovanjima hrvatske književne kritike i povijesti hrvatske književnosti, oprečna kako u svojim stajalištima o književnosti, tako i u svojim književnim opusima. Stariji, Jovan Hranilović, rođen je 18. prosinca 1855, a umro 5. kolovoza 1924. u Novom Sadu; mlađi, Mihovil Nikolić, rođen je 29. srpnja 1878, a umro 28. veljače 1951. u Zagrebu. Obojica su rođena u župnom dvoru tamošnje unijatske župe – u rodištu – kako kazuje u Fragmentima iz moga života Mihovil Nikolić – u malenu, osamljenu selu  koje „leži na jednom pustom, širokom polju, kojega se sjećam radi čestih vjetrova – ljeti jugovine, a zimi bure.“ Hranilović je bio pjesnik, novelist, kritičar, političar i grkokatolički svećenik, Nikolić je bio pjesnik, prozaik i dramski pisac. Jednomu i drugomu književniku očevi su bili grkokatolički svećenici.  Prvi je zastupao tezu o tzv. zdravom realizmu, spoju realizma i idealizma, u mnogobrojnim recenzijama, kritikama, člancima i polemikama zagovarao je rodoljubne i etičke vrijednosti, bio je sklon tradiciji i na razmeđu 19. i 20. stoljeća čvrsto je stajao na pozicijama „starih“, ugledajući se na antimodernistička gledišta Franje Markovića i promičući kao idealnu književnost proze Ksavera Šandora Gjalskoga i poeziju Đure Arnolda. U svakom slučaju, imao je vrlo važnu ulogu u književnim i umjetničkim previranjima i sukobima na prijelazu 19. u 20. stoljeće, u doba hrvatske moderne.

Otklanjao je i kritički poricao nove tendencije poput one o autonomiji književnoga i umjetničkoga djela i slobodi umjetničkoga stvaranja, posebno onoga koje je nastajalo na tragovima novih težnja, filozofskih, književnih i umjetničkih pravaca nastalih u europskim kulturnim središtima, a preuzetih iz europskih književnosti i umjetnosti. Svesrdno se zauzimao za nacionalne i tradicionalne vrijednosti, književnost „mladih“ smatrao je nepatriotskom, kadšto i protunarodnom. Nasuprot njegovim nazorima kako književno djelo mora biti moralno, „mladi“ su smatrali da svako djelo može biti vrijedno, ako je umjetničko, bez obzira na svoju moralnu i etičku karakteristiku. U vrijeme žestokih prijepora, najprije je u Obzoru 1898. zamijenio urednika Josipa Pasarića, a 1899. i 1900. bio je urednik Matičina Vienca.  Hranilović je ostavio iza sebe tri zbirke pjesama, među kojima posebno mjesto zauzimaju Žumberačke elegije iz 1886, u kojima je došao do izražaja ne samo njegov doživljaj ljepote žumberačkoga kraja nego i problem opstanka naroda u tom kraju – problem koji je i dan-danas – glede Žumberka – vrlo aktualan. Hranilović je posve prihvatio preporodne misli, a onda i Šenoine misli o ulozi književnosti, slijedeći imperativ kako književnost mora „djelovati na svijest i život naroda“ i „osnažiti i utvrditi narodni život“. 

Nova čitanja

Hranilović je u svojem primarnom stvaralaštvu, poeziji, kao uostalom i u svojem kritičkom djelovanju, posebnu pozornost pridavao patriotskoj, refleksivnoj i etički zauzetoj i tendencioznoj lirici. Bila je to lirika koja opravdava svoj život služenjem narodu i osobito naglašenom etičnošću iskazuje svoje opredjeljenje, svoj književni angažman i svoju književničku odgovornost. U svojim Žumberačkim elegijama, Pjesmama svakidankama iz 1890. i Izabranim pjesmama u izdanju Matice hrvatske iz 1893. ostavio je niz pjesama koje upućuju na pjesnika izvornoga nadahnuća, a ujedno pjesnika čovjeka koji je osobnom pozivu, zvanju svećenika, pronalazio izravne poticaje za književnu djelatnost. Svojim je pjesmama opjevao i oplakao Žumberak, ali i promicao zajedništvo i ekumenizam. Da je bio vrstan pjesnik, iako staroga kova, svjedoči i Kombolova vrlo stroga Antologija iz 1934, u koju je uvrstio Hranilovićevu pjesmu Majci. Riječju, Hranilović ostaje svjedokom književnoga i povijesnog koncepta, pojava uz Lavoslava Vukelića, Andriju Palmovića, Rikarda Jorgovanića i Augusta Harambašić stvara lirski izraz što utire pute Kranjčeviću, a potom i ostalima. Mate Ujević bi rekao: Žumberačke elegije imaju trajnu umjetničku vrijednost, dok se u njima zrcale tri pjesnikove svetinje: Žumberak kao zavičaj i domovina Hrvatska, majka i sve ono što je u čovjeka veliko te vjera i njegov svećenički poziv.

Jovan Hranilović, 1855–1924. / Izvor LZMK

Hrvatska književna kritika još nije rekla svoju posljednju ocjenu njegova rada i djelovanja – jer stavovi poput onih u kojima se naglašava tobožnja retrogradnost njegovih kritičkih nazora ili ga se nemilice kritizira zbog njegova antimodernizma svakako nisu i ne mogu biti konačna rješenja ni njegove ličnosti, ni svih onih koji su u tim previranjima i kontroverzama bili na strani hrvatske književne i umjetničke tradicije, zauzimali se za ideje istine, ljepote i dobrote. Takva se simplifikacija dobrano uvriježila u našoj književnoj historiografiji i postala neizostavnim dijelom sagledavanja kulturno-povijesnih i književnih zbivanja, ali ona se u kulturno-povijesnom pogledu pokazuje vrlo neprikladnom. Ne mogu se svi prijepori koji se u ono doba pojavljuju riješiti kroz rešetku generacijske podjele te se valja prikloniti onim tezama po kojima bi hrvatsku modernu i sve oko nje valjalo istražiti na novim književno-povijesnim i književnom-pojmovnim osnovama kako bi se dobila prava mentalna slika povijesti, obogaćena novim kulturološkim znanstvenim istraživanjima i rezultatima. Odnosno kako bi se stekao uvid u širi kontekst ukupne slike toga razdoblja.

Uz bok Vidriću i Domjaniću

Zlatko Posavac  upozorio je 1986. kako je povijesna zbilja u doba moderne mnogo složenija od puke bipolarnosti „starih“ i „mladih“, tradicije i novoga. Svakako treba izbjegavati crno-bijelu matricu po kojoj je sve ono što je „staro“ natražnjačko, a sve ono „mlado“ naprednjačko i moderno. Osim svjetonazorske, strančarsko-političke, umjetničko-književne pripadnosti i raznih koterija koje su pridonosile prijeporima, veliku su ulogu imala i pitanja poimanja vrijednosti, stručnosti, obrazovanosti, umijeća, europskih kriterija. Antagonizam naraštajne naravi vrlo se često zna tući s antagonizmom koji ne počiva samo na različitu shvaćanju književnosti i umjetnosti, na različitu poimanju apsolutne ili umjerene slobode stvaranja odnosno tendencije književnoga i umjetničkoga stvaranja, nego i na posve prizemnim razlozima osobne, političke, često lukrativne naravi. To vrijedi i za Jovana Hranilovića, koji, treba otvoreno reći, još nema objektivne monografije te se uglavnom sve oko njega svodi na natražnjaštvo, anakronizam ili konzervatizam. Razdoblje hrvatske moderne, zaista puno različitih protuslovlja, bit će razriješeno – kako to spominje Cvjetko Milanja, pišući o Mihovilu Nikoliću – kada ga  hrvatska povijest književnosti obogati novim znanstvenim spoznajama, i to ne samo o tadašnjoj književnoj praksi nego i o epistemološkoj slici toga razdoblja – onoga dakle što možemo nazvati forma mentis ili duhom vremena.

Mihovil Nikolić, 1878–1951.

Mihovil Nikolić se, uz Vidrića, Domjanića, te Begovića i Nazora, smatra jednim od prvaka hrvatske moderne. Njegove Pjesme izišle su 1898. i u motivskom, predmetnom i sadržajnom smislu, Nikolić je – kako ga Prohaska naziva – hrvatski „najslavniji pjesnik“ koji je doživio iznimnu kritičku recepciju i postao poetičko utjelovljenje težnja „mladih“, iako sam nije bitno sudjelovao u polemikama, razjašnjavanjima, razmiricama ili kritičkim sukobljavanjima. Mlada tadašnja kritika prihvatila ga je kao nositelja temeljnih ideja „mladih“ bez obzira na činjenicu što je nekim motivskim i tematskim sastavnicama bio na tragu hrvatskoga pjesništva 19. stoljeća, Šenoina, Harambašićeva, Arnoldova, Badalićeva ili Kranjčevića. Zato ga takozvani „stari“ i nisu odbacivali, prepoznavši u njegovoj lirici s jedne strane platonsko-petrarkističku notu i mistični ideal žene, ali i sentimentalističko-melankolički Stimmung s kraja 19. stoljeća.

Nikolić, pjesnik nijansi

Nikolić je, iako se to poslije pokazalo nedovoljnim da bi odolijevalo novim vremenima jer je zapravo s godinom 1917. i prestao pisati pjesme, uz zanemarive iznimke 40-ih godina 20. stoljeća, uspio lirikom objediniti kolektivni individualizam i dekadentizam „mladih“, ali i romantičku, lamartenovsku duševnost „starijih“ i „starih“. Sve što je u sedam godina napisao ostalo je njegovom pjesničkom ostavštinom, dakle uz svoja dva izdanja Pjesama iz 1898. odnosno iz 1901, i Novih pjesama iz 1905. ponovljeno je poslije 1917. i 1944. u izboru iz njegove poezije. No kasnija kritička recepcija bit će znatno stroža, istina, priznat će mu primat glede njegove lirike „čistih čuvstava“, subjektivnosti i individualnosti, impresionistički izraženih dojmova, više nego sama modernizma i čiste secesije. Dakle po svojoj forma mentis Nikolić je više impresionist, što uostalom najbolje ilustriraju njegove rečenice: „Ja kad pročitam lijepu pjesmu, puštam svojim čuvstvima i mislima, da se nekako neodređeno razvijaju i ja uživam s njihova lagodna razvitka“. Sam Matoš – koji se „tukao“ s mnogima, dakako i s Hranilovićem – Nikolićevoj lirici daje vrlo afirmativnu ocjenu, govoreći kako je „čežnja, najprimjetniji osjećaj sanjarske mladosti“, dok je temelj njegova pjesništva u verlenovskom geslu rien que le nuance, Nikolić je pjesnik nijanse. Čak je stari Hranilović tvrdio kako „najviše topline i prirodne poetičnosti ima u lirici Mihovila Nikolića“. Nikolić u svojoj autobiografiji, odnosno njezinim fragmentima, spominje i Hranilovića te kazuje: „Jovan Hranilović nije nas volio! Ja sam mnoge stihove njegovih divnih Žumberačkih elegija znao naizust, pa nisam mogao razumjeti zašto je bio protiv nas“, dok je iznimno cijenio Franju Markovića, koji se „zanimao i za moje pjesme“ i kazuje koliko je za njega „bilo značajno da sam u njemu upoznao jedno veliko srce koje je magičnom snagom privuklo k sebi poletarca kakav sam bio ja“. Nikoliću hrvatska moderna nije bila nikakav pokret, literarna stranka ili što slično. Ona je samo u književnosti i umjetnosti tražila slobodu stvaranja, dok je borbu „starih“ i „mladih“ doživljavao „nepoželjnom“, pa i štetnom za ukupan razvoj hrvatske književnosti. Dok je prva zbirka Pjesama nastajala u osluškivanju tradicije s kraja 19. stoljeća, ugledanjem na uzore u Harambašiću i Kranjčeviću, i dok je više upućivala na kasnoromantičku nego na modernističku poeziju, dotle je svoju ljubavnu liriku gradio na francuskim simbolističkim uzorima i velikim ljubavnim patnicima: Paulu Verlaineu, Lamartineu i Mussetu, ali i Vignyju glede prometejskoga poslanja pjesnika, te Madame Ackermann, pa čak i parnasovcima Armandu Silvestreu i Leconteu de Lisleu. Može se reći kako je i njegov predgovor toj zbirci bitno utjecao na recepciju njegove lirike kao modernističke – u njemu je uostalom izrekao svoj pjesnički credo: „Moja je lirika moja poviest; ona je pisana za serdce. Slobodan – visoko nad svim prolaznim zbivanjima, ja sam vazda pjevao, kako sam osjećao i ćutio… Pustite pjesnike, koji su poslani da govore, neka nam odkriju svoju dušu slobodno. Pjesnici su i tako kao ptice, što lete k dalekim obalama i vraćaju se, da nam šapnu bol svoju. Nemojte im braniti govoriti. Njihova je rieč – rieč slobode.“ Dakle, to je lirika „čistog čuvstva“, Stimmungsmalerei, kako kazuje Milan Marjanović; ona je „materijalizacija srca“. Čuvstva, subjektivnost i individualnost tri su bitne sastavnice hrvatskoga i europskoga modernizma. Zbirka Nove pjesme iz 1905. više korespondira s novim senzibilitetom nego s tradicijom s kraja 19. stoljeća, a svojim ljubavnim stihovima – senzualnim lirizmom – Nikolić zadobiva izrazito modernističku pozlatu, ipak sa znatno manje francuskih odjeka.  Nikolićeve jednočinke kao i lirske crtice, kao tipično modernističke vrste, dodatno svjedoče o njegovim poetiziranjima, mističnim duševnim raspoloženjima, melankoličnim stanjima i bolećivostima, tipičnim obilježjima hrvatskih modernista.

Jedan i drugi pjesnik imali su i svoje javne funkcije. Hranilović se stalno borio između svoja dva zvanja, svećeničkoga i književnoga i društvenoga. Osamdesetih godina održava veze s najistaknutijim književnicima i prvacima Stranke prava. Uređuje Matičin Vienac, bavi se novinarskim poslom. Kada je 1895. došlo do rascjepa u Stranci prava, priklanja se Čistoj stranci prava. Preseljenjem 1889. u Novi Sad njegovo pravaštvo blijedi i postaje pristašom Strossmayerovih ideja, što potkrepljuju pjesme ispjevane u čast Ivana Mažuranića, Ljudevita Gaja, Kolara… U studenom 1918. predsjeda velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu i njegov se san o ujedinjenju Slavena – južnih Slavena – osim Bugara, u državi Slovenaca, Hrvata i Srba, a onda u Kraljevini Srbiji ostvaruje, ali se istodobno san pokazuje kao trula tvorevina u kojoj Hranilovićevi ideali postaju, rečeno riječima Gjalskoga, pronevjereni ideali.

Nikolić vrlo djelatno sudjeluje u osnutku Društva hrvatskih književnika, u kojem je obavljao različite funkcije i surađivao u gotovo svim časopisima hrvatske moderne, a 1924. bio je njegovim predsjednikom. Potpuno iznenađuje njegov izbor za predsjednika Matice hrvatske na Izvanrednoj godišnjoj skupštini koju su 15. srpnja 1945. sazvali Ivan Dončević, Stjepan Kranjčević i Luka Perković, a na toj dužnosti ostaje od srpnja 1945. do 1950. Iznenađenje jer su mu, iako znamo da je radni vijek Nikolić završio na mjestu ravnatelja osiguravajućega zavoda Croatia 1941, u izdanju HIBZ-a 1944. objavljene u vrlo ekstenzivnom izboru iz njegova pjesničkoga opusa Izabrane pjesme, popraćene autobiografskim Fragmentima iz moga života, što se u ono doba tretiralo kao neprijateljska kolaboracija zbog koje su osuđeni mnogi hrvatski intelektualci nakon Drugoga svjetskog rata.

Jovan Hranilović i Mihovil Nikolić dva su vrlo zanimljiva pjesnika i književnika, koji su ukupnim prinosom bitno obogatili hrvatsku književnu i kulturnu baštinu.