Naše, a svjetsko

Dramsku TV-seriju Novine, a od druge sezone u vrijeme pisanja ovog teksta na HRT-u su prikazane tri epizode, s mnogih je gledišta najjednostavnije opisati sintagmom „naše, a svjetsko“. Ne samo što je riječ o prvom domaćem televizijskom proizvodu čija je prava za prikazivanje otkupio najveći američki streaming-servis Netflix, čime je serija dospjela pred gledatelje iz 190 zemalja, već ponajprije iz razloga što je riječ o prvom hrvatskom televizijskom projektu koji u svim izvedbenim segmentima uistinu i izgleda „svjetski“. Novine su tako (zasad) kvalitativni vrhunac trenda započeta mini-serijom Loza iz 2011, u kojoj su intrigantna i aktualna tema, dojmljiva produkcijska razina, vrlo dobra režija, još uspjelija fotografija te redom raspoloženi glumački nastupi bili opterećeni ugođajem i elementima sapunice. Trend se nastavio razvijati zasad trima sezonama serije Počivali u miru (prvobitno su i najavljivane samo tri sezone), no okvirnim konceptom također prilično intrigantna i produkcijski superiorna serija s vremenom se donekle izgubila u koncepcijskim i izvedbenim vrludanjima, kao da autori nisu bili sasvim sigurni što i kako žele napraviti. Visoka produkcijska razina, osobito u scenografskom i ikonografskom rekonstruiranju razdoblja, intrigantno tematiziranje ranih 80-ih godina te zanimljivi likovi i njihove osobne priče osobine su Crno-bijelog svijeta, serije koja ipak primarno igra na kartu nostalgije za vremenom novog vala, Kulušića, ranoga Prljavog kazališta, stripova i ostalog pop-kulturnog i emotivnog prtljaga danas sredovječnih gledatelja. U tom je smislu Crno-bijeli svijet eskapistički projekt čije bi prevladavajuće šarenilo u skoroj trećoj sezoni trebalo dobiti i neke tamnije tonove, što je pohvalno zbog vraćanja zanimanja gledatelja i u međuvremenu posustale intrigantnosti.

Hrvatska serija Novine dospjela je pred gledatelje iz 190 zemalja

Za razliku od navedenih serija, koje su u drugim sezonama kvalitativno pale i izgubile na zanimljivosti, aktualne Novine scenarista Ivice Đikića i redatelja Dalibora Matanića, kako se zasad čini, dobivaju na kakvoći, reklo bi se u svim izvedbenim segmentima. Također, u odnosu na spomenute serije najambicioznije zamišljen projekt pokazuje se i kao dramski i dramaturški najsuvislija cjelina, koja pripovijeda jasnu priču s glavom i repom, čiji dramski rukavci meandriraju potpuno logično, opravdano i smisleno, te koja ne dopušta dominaciju forme nad sadržajem, od čega u određenoj mjeri pate i Počivali u miru i Crno-bijeli svijet. U usporedbi s prvom sezonom, Novine 2 pametno zatomljuju stil i, kako se zasad čini, određene vizualne i redateljske ekstravagancije, a prednost daju likovima, njihovim intimnim dramama te obiteljskim i poslovnim (mikro)svjetovima. Serijom defilira čitava galerija likova, od konkurenata na predsjedničkim izborima, u kriminal umiješana, svim mastima premazana i u interpretaciji Dragana Despota pomalo dijabolična Ludviga Tomaševića i njegove konkurentice, aktualne i zasad naizgled benigne predsjednice Jelene Krsnik, koju tumači Nives Ivanković, preko članova redakcije Novina predvođenih profesiji predanom Dijanom Mitrović (Branka Katić) i najrealnijim i najsočnije odglumljenim likom Nikole Martića (Trpimir Jurkić), realista i cinika koji voli i poštuje profesiju, ali je spreman i kretati se rubom dopuštenog i moralnog te zažmiriti na jedno, a ponekad i na oba oka, do članova njihovih nijansirano i također realistički predočenih obitelji čiji su problemi itekako stvarni.

Detalj iz prve sezone s uranjanjima glava svih važni(ji)h likova u vodu, ovisno o trenutnom dramskom fokusu i napetosti situacija u kojima se nalaze, a u svrhu opisivanja njihovih stanja, u drugoj je sezoni zamijenjen detaljem nanošenja pudera i šminke na lica ženskih likova. Konkretno, od Jelene Krsnik, čije polovično našminkano, a polovično nenašminkano i neuredno lice i u promidžbenim materijalima sugerira dvojnost njezina karaktera, preko lica sa suzama razlivenom šminkom u prvoj sezoni novinarke, a sad predsjedničine savjetnice Alenke (Olga Pakalović), do neurotična pudranja nove novinarke (Helena Minić Matanić). Likovi pritom nisu crno-bijeli, već su ovisno o situacijama i hrabri i kukavice, i idealisti i oportunisti, i kolegijalni i karijeristi, i moralisti i gdjekad i prilično amoralni. Odnosno životni, baš kao što je i vrlo životan prikaz svakodnevice u novinskoj redakciji, u kojoj Matanić vješto koristi i drugi plan i dubinski kadar, ulaske i izlaske likova, duhovite detalje poput Martićeva stalnog guranja stolca na kotačima, dok u čitavoj seriji promišljeno rabi usporene kadrove, ponekad skandinavsku hladnoću potenciranu ispranim bojama i panorame Rijeke, čije vedute izgledaju sjajno. Napokon, Novine su i posveta jednoj profesiji za koju sami likovi cinično-sjetno kažu da je na umoru, profesiji slavne prošlosti, nevesele sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, koja naposljetku, kao i sve ostale, ovisi o ljudima koji je obavljaju.